Nije istina da nema snijega, ima ga, ali ne u Zagrebu. Dio romantici i nostalgiji sklonog osoblja literarne ubožnice Booksa zamolio je Nadstojnicu Meridu neka od gradskih vlasti posudi, ili za sitnu paru unajmi, snježne topove tako da možemo upriličiti pravi zimski ugođaj barem u obližnjem parkiću koji je dobio ime po njezinom ujaku Lucianu Prosvjetitelju. Zimogrozna kakva jest, poslala nas je k jarcu i izdala befel da se u najkraćem mogućem roku priredi literarni pregled godine na izmaku.
Prionuli smo poslu osluškujući zviždanje, cijukanje i prenemaganje zloglasne zagrebačke bure koja divlja već danima i u svojim najsnažnijim udarima u stanju je građanku ili građanina slabije tjelesne građe podignuti sa zemlje i otpuhati daleko preko Save. Ogrnuti klupskim dekicama satima smo kopali po našem sajtu prisjećajući se što smo sve čitali i o čemu smo od pročitanog pisali u 2024. – godini u kojoj smo i službeno navršili dvadeset godina postojanja (iako postoji ozbiljna dokumentacija iz koje je jasno da Booksa u raznim oblicima postoji već dobrih nekoliko stoljeća).
Davnog siječnja pisali smo o zbirci pripovijesti Posljednji san španjolskog režisera, scenarista i producenta Pedra Almodóvara. Nedugo potom osvrnuli smo se i na Bili libar Borisa nam Dežulovića, prvi od ne zna se koliko tomova posvećenih, kao što i sam naslov sugerira, splitskom Hajduku koji nije samo nogometni klub, već i masu više od toga, a uz sve to – nepobitno je dokazano da će živjeti vječno.
Početkom veljače svečarski smo se osvrnuli na tih naših okruglih dvadeset godina u kojima svašta proživjesmo i preživjesmo. Dotaknusmo se i postvalentinovskog realizma i problema ljubavnog romana, a na samom kraju najkraćeg mjeseca u godini donijeli smo prikaz romana Unuka njemačkog autora Bernharda Schlinka, kao i o jednom od najuzbudljivijih naslova godine – romanu Naš dio noći drage nam Argentinke Mariane Enriquez, knjizi prema kojoj i platna Hieronymusa Boscha izgledaju kao bojanje prstima u vrtiću.
U ožujku pripovijedamo o carstvu eponima i čišćenju Augijevih štala, a u travanjskom tekstu Nije sve amazing, surprising i breathtaking… ili? predlažemo ponešto drugačiji pristup reklamiranja književnih noviteta.
Svibanj smo otvorili zamišljajući književnost u eurovizijskom formatu, te s poštovanjem skinuli šešir Jamesu Baldwinu i njegovoj Drugoj zemlji – uistinu velikom i važnom američkom romanu. Stigli smo prelistati cjelokupnu povijest Booksine dugovječne rubrike Začitavanje (po novom – Preporuke), prisjetili se svih autora Začitavanja i u dva nastavka probrali 25 i još 25 ponajboljih knjiga o kojima smo pisali tamo još od stoljeća sedmog sve do danas.
U lipnju smo prvo vukli vraga za rep pitajući se je li čitanje dosadno, da bi potom odali priznanje norveškom dobitniku Nobela Jonu Fosseu i prvom od ukupno tri dijela njegove Septologije – Drugo ime: Septologija I-II (dakle, septologija u trilogiji).
Srpanj smo, baš kao i kolovoz, proveli dišući na škrge. Bijaše, naime, pakleno vruće i asfalt se, mogli ste i sami vidjeti, ugibao i topio pod nogama. Unatoč svemu, naoštrili smo pera, osvrnuli se na roman U Elvisovoj sobi našeg slovenskog susjeda Sebastijana Pregelja i preporučili ljetno štivo.
Kolovoz je donio Olimpijske igre u Parizu o čemu smo pisali u tekstu Gojira i streličarke iz Južne Koreje. Oduševila nas je i nesvakidašnja zgoda o jednom rimskom provalniku kojega uhvatiše na djelu jer se začitao, pa smo i o tom morali pribilježiti koju.
Grozomorni toplinski udari donekle ipak minuše u rujnu, noći bijahu podnošljivije, pisali smo o romanu Ljubav i smeće Ivana Klíme, a netom poslije toga podnijeli smo izvješće o radu Booksine Komisije za preljube u književnosti (i drugdje). U posljednjim rujanskim danima osvrnuli smo se i na Ekstimni dnevnik Michela Tourniera.
Listopad smo otvorili senzacionalnim, duhovitim i pametnim romanom Drveće Percivala Everetta, a tekst Nobel: Pisci na koljenjima, spisateljice smanjile na 102:18 posvetili smo svim spisateljicama koje su dobile Nobelovu nagradu za književnost.
Mic po mic, skok po skok, dogurali smo do studenog i prosinca, i već po običaju baš u to vrijeme dogodi nam se knjiga godine. Ovaj put bio je to mitski Gombrowiczev Dnevnik o kojemu smo pisali i u studenom i u prosincu. Pisali smo i o Nepoznanici Hermanna Brocha, a na samom koncu godine, prije par dana, i o raskošnoj ekranizaciji romana Sto godina samoće G.G. Marqueza čijih ste prvih osam epizoda, nadamo se, već pogledali na Netflixu.
TOP 5 NASLOVA 2024:
Dnevnik – W. Gombrowicz
Naš dio noći – M. Enriquez
Drugo ime: Septologija I-II – J. Fosse
Drveće – P. Everett
Bili libar, prvi dil – B. Dežulović
Puno kufer dobrih knjiga i sve naj u 2025.!
F.B., 27. prosinca 2024., Zagreb
Uprizorenje 'Sto godina samoće' na Netflixu možemo shvatiti i kao luksuzno opremljene specijalne audiovizualne dodatke za tvrdokorne fanove knjige.
Trčanje je, osim ako nisi aktivan sportaš, najobičnija tortura, nepotrebno i za pripovjedača nesvrhovito mučenje i borba za goli život. Hodanje je, uviđamo, posve druga priča.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
