20 godina Bookse: Kratka povijest Začitavanja (2)

Rubrika Začitavanje nije samo, kako je rečeno u prvom dijelu, jedna od najstarijih i zasigurno najplemenitijih naših rubrika, već i svojevrstan književni put oko svijeta, ali i putovanje kroz vrijeme, raznovrsne žanrove i stilove pripovijedanja. Za Začitavanje su čitali i pisali (i još uvijek to čine) mnogi autori, postoji i nekolicina tekstova koji su ostali nepotpisani, no svi ostali su ovdje dolje – navedeni kronološkim redom:

Marija Mladina, Vanja Bjelić Pavlović, Božidar Pavlović, Tonči Raić, Srđan Laterza, Ivan Crnjac, Saša Čobanov, Matko Vladanović, Anela Senčar, Tihomir Ponoš, Miroslav Cmuk, Boris Postnikov, Luka Čurčić, Darija Žilić,  Katarina Brbora, Neven Svilar, Andrija Škare, Vesna Solar, Vid Jeraj, Petar Milat, Leda Sutlović, F.B., Karmela Špoljarić, Aleksandra Dimitrijević, Korana Serdarević, Pavle Zelić, Zvjezdana Balić, Neven Vulić, Nađa Bobičić, Nenad Perković, Ivan Tomašić, Viktor Zahtila, Lucija Butković, Jelena Mileusnić, Ema Pavlović, Mirna Brođanac,  Ivana Dražić, Maša Borović, Ursula Burger, Antun Habajec, Antonija Lozo, Zara Bangoura, Ela Ćurlić, Sara Tomac, Luca Kozina, Anja Tomljenović, Ružica Aščić, A. Z. Stolica, Luka Ostojić, Nataša Medved, Tomislav Augustinčić, Dorta Jagić, Zoran Ferić, Lidija Deduš, Matija Prica, Sara Kopeczky, Olivera Mitić, Milica Petrović, Teodora Marković, Zerina Kulović, Meliha Hadžimehmedagić, Filip Kučeković, Ana Marić, Maja Vuković, Stanislava Paunović, Dunja Ilić.

Također, kako smo i obećali, donosimo preporuke još 25 naslova o kojima smo pisali, ovaj put od 7. siječnja 2015. do 22. veljače 2023.:   

Život način uporabe - Georges Perec

Zavidnom formalnom organizacijom (naoko partikularne priče iz jedne hipotetske zgrade) i ovećim dodatkom koji zauzima zadnjih stotinjak strana knjige (tlocrt, popis priča iz djela, indeks itd.), tekst nam nudi pregršt načina čitanja, obrtanja  i preskakivanja (u našim je književnostima, primjerice, takvo pisanje najradikalnije proveo Milorad Pavić svojim Hazarskim rečnikom).

Luđakinja u nama – Rosa Montero

Osim neosporno golemog osobnog iskustva koje posjeduje, u knjizi Luđakinja u nama Montero se osvrće i na brojne svjetske pisce čije je autobiografije halapljivo upijala tijekom života. Upravo njihove autobiografije smatra ključnima za razumijevanje ne samo cjelokupne književnosti već i njihova zanimanja, odnosno, što znači biti književnik i može li svatko od nas pisati.

U vječnoj borbi sa sotonom – Donald Ray Pollock

Pollock isprepliće svoje jezive priče nudeći čitatelju najtamniju sliku Amerike. To su stvarne zabiti u kojima je i sam odrastao i proveo veći dio života. Vrijeme u njegovom romanu prolazi neprimjetno, kao od šale, ali ništa se ne mijenja. Mrak ostaje mrak i kao da nema te sile koja ga može razbiti.

Stoner – John Williams

Od sve sile pohvala i preporuka izrečenih na račun ovog, u svakom detalju, velikog i iznova otkrivenog romana najprecizniji je nekako, čini mi se, bio Colum McCann: "Čuo sam da Stonera nazivaju 'knjigom za pisce'. Ne znam što bi takvo što moglo značiti. To je knjiga za svakoga, demokratična u tome kako vam slama srce."

Kratki razgovori s odvratnim muškarcima – David Foster Wallace

Wallaceova zbirka priča (prema nalazima naših istražitelja – prvi cjeloviti prijevod nekog Wallaceova djela na hrvatski) odličan je uvod u djelo autora kojega su po pripovjedačkom umijeću uspoređivali i s Nabokovom. Ovaj pisac još za života ušao je u legendu, a njegovi fanovi brojna su družina razasuta širom svijeta, i ne – nisu to samo hipsteri kako se često zna navesti.

Žabe – Mo Yan

Mo Yan Kinu prikazuje kroz životnu priču tete jednog kineskog dramatičara, a u njezinom su životnom i radnom vijeku utkani mnogobrojni detalji koji život nje i njezine obitelji čine upečatljivim, a Yana piscem koji definitivno zna držati pažnju čitatelja, ali i podučiti ga nekim novim spoznajama, kulturi i razmišljanjima.

Moja borba 3 i 4 – Karl Ove Knausgård

Ono što zovemo običan život, u stvarnosti zapravo i ne postoji – svaki život je niz drama, malih tragedija i nekoliko trenutaka istinske sreće. Pisati o tome nešto je drugo, također, čini se lagano, ali nije. U naše vrijeme, u ovom stoljeću, Karl Ove Knausgaard vještinu pripovijedanja o običnom životu doveo je na sam rub savršenstva.

Svitanja u Jeninu – Susan Abulhawa

Svitanja u Jeninu roman su koji zahtijeva od čitatelja puno više od povremenih minuta šutnje za sve žrtve ratnih zločina ikad počinjenih. To je djelo koje potiče na aktivnost, na propitkivanje, na pružanje ruke Drugima s početka teksta koji su došli u potrazi za mirom jer ga u svojoj domovini više nisu mogli pronaći.

Čitav jedan život – Robert Seethaler

Činjenica da je tekst objavljen 2014. nas podsjeća da iz današnjeg svijeta ipak nije potpuno iščezla moć konteplacije i pripovjedne koncentracije na nešto sporo, repetitivno i teško, na nešto što ne robuje tržišnim trendovima i ne računa na dnevnopolitički angažman čitatelja. Istovremeno, podsjeća nas da se na tisuću načina može pisati o čovjeku i da je svaka dobra književnost dijelom analiza ljudske prirode i čovjekova identiteta. To je, dakle, život Andreasa Eggera, odnosno – Čitav jedan život.

Nit koja nas veže – Samanta Schweblin

Nit koja nas veže prvoklasan je i unikatan, filigranski ručni rad izrađen do posljednje sitnice, Schweblin se preciznošću vrhunskog neurokirurga (kako sam sad sa zlatarskog najednom kliznuo na medicinski kolosijek!?), služeći se tradicionalnim, ali i najmodernijim književnim instrumentima, naprosto zajebava s emocijama čitatelja. Primjerice, zašto nas odmah, od prve rečenice, ne odvesti na sam vrh tjeskobnog vala i onda vidjeti koliko dugo nas može držati ondje.120 stranica!

Ne mogu i neću – Lydia Davis

Kratka priča onoliko je kratka ili duga koliko to pojedina priča zahtijeva. Nasilno komprimiranje radi komprimiranja ili guranje priče unedogled, pa čak i preko krajnjih 69 stranica, koje je samo sebi svrha, nije ono čemu ćemo s poštovanjem skinuti šešir. Ono što pozdravljamo i čemu se divimo, pa tako i u ovoj knjizi, jest snaga koju priča nosi u sebi. U zbirci Ne mogu i neću teško ćete pronaći priču koja će vas ostaviti ravnodušnima.

Ljubavnik – Marguerite Duras

Zaključit ćemo tek da je ova knjiga pisana iz trbuha vjerojatno zaintrigirala na milijune čitatelja baš zato što u konačnici nudi nebrojena čitanja, a svojom univerzalnošću nadilazi razinu činjenica i dopire do nas kao vrhunski poetski roman koji, pri svakom novom čitanju, propušta čitatelja u neki svoj dotad neslućeni sloj.

Svijet ide dalje – László Krasznahorkai

U prvih šest priča, šest kratkih, no vrlo efektnih dionica, Krasznahorkai se tek zagrijava, probudio se, pije kavu i oštri pero, možda se usput zabavlja želeći vidjeti kako će se stvar razviti – i to je već sumanuti ringišpil, ali ako ništa drugo, barem imate vremena predahnuti. E, ali od 33. stranice na kojoj počinje pripovijest Tezejeva konstanta, pa faktički sve do kraja – nemate više vremena za bilo što.

Večer u raju – Lucia Berlin

No, ono što najviše fascinira u pričama Lucie Berlin je autoričina vještina (da se izrazim slikarski) u miješanju boja fikcije i stvarnosti te ponovno miješanje sa britkim, gotovo gogoljevskim humorom ("smijeh kroz suze") i prstohvatom empatije za ljudske mane i vrline. Bešavna kombinacija ovih elemenata te pročišćenog i konciznog izraza čini Berlin izvrsnom i uvjerljivom pripovjedačicom.

Moj muž - Rumena Bužarovska

Mnoge su čitateljice u pričama prepoznale sebe i žene koje su im bliske. Zaključile smo da Bužarovska piše o svima nama, i kako se na različite načine, uspješno ili ne, nosimo sa životima i muževima, više ili manje ljubljenima. Njene uvjerljive junakinje, bilo da su neurotične, histerične, razmažene ili željne pažnje, stvarne su i doprinose osvještavanju ženskog iskustva koje prečesto prolazi ispod radara, a o kojem treba pričati.

Razgovori s prijateljima – Sally Rooney

U Razgovorima s prijateljima, Rooney iz svima dobro znanih elemenata uspijeva izgraditi originalnu priču i odvesti je do neočekivanog kraja koji, kao i svaki dobar kraj, jednako uvjerljivo funkcionira i kao početak jednog posve novog romana. Naravno, njezina priča nosi svojstva generacije kojoj pripada i Frances, usprkos svim svojim nesigurnostima, naprosto dominira pričom.

Mars Room – Rachel Kushner

Mars Room je važan roman, a čitajući ga, možemo imati razumijevanja za svačiju bijedu, a najviše za žensku te nas ponovno može poučiti višestrukosti ženske problematike i prava. Ta višestrukost se ovdje ne očituje samo u pitanju klasnog položaja u društvu, već i u odnosu same birokratske države i sustava represije spram pojedinaca i pojedinki. Dobivamo dojam da u društvu koje je organizirano na ovakav birokratski način naprosto nema izlaza.

Poštovani kukci i druge jezive priče – Maša Kolanović

Upravo diskrepancija između očekivanog i realiziranog svijeta, koji je po većini parametara identičan stvarnosti, služi kako bi se prokazale društvene anomalije naše svakodnevice. Karakteristični likovi, kao i teme priča u ovoj zbirci simptomatični su za aktualno društvo te se s njima i sami prečesto susrećemo – gradovi koji u svrhu turistifikacije postaju vlastite kulise, konzumerizam koji prožima svaki aspekt ljudskih odnosa, zaboravljeni i zapostavljeni ljudi – mahom starci i djeca, žene svedene samo na ulogu majke itd.

Kensingtonski vrtovi – Rodrigo Fresán

Čitajući ovaj roman postaje savršeno jasno zašto se Fresánu naklonio i jedan Bolaño, ali i zašto je Fresán bio jedan od najpouzdanijih ljudi za posao prijevoda Denisa Johnsona s engleskog na španjolski. Odgovor leži u Kensingtonskim vrtovima – točno ondje gdje je Barrie prvi put sreo gospođu Sylviju Llewelyn Davies i njezine dječake.

Okrutno raspoloženje – Jordan Radičkov

Značajna, vrijedna i nesvakidašnja zbirka priča. Radičkov je kreirao svijet u kojemu je sve moguće. Čerkazki je doduše povezan s drugim mjestima i ljudima, ali je u suštini selo dovoljno samo sebi, malešni planet koji u isto vrijeme i pripada i ne pripada jednom većem sustavu. Magijski realizam svakako je obilježio jedno razdoblje u latinoameričkoj književnosti, ali očigledno se nesputano razvijao i uspijevao i drugdje. Primjerice u Bugarskoj sredinom šezdesetih ili preciznije – baš u Okrutnom raspoloženju.

Večernja nelagoda – Marieke Lucas Rijneveld

Meka perspektiva djevojčice Jas naposljetku je i ono što čini roman posebno tužnim. Grotesknost u pripovijedanju (kao npr. u Pijanistici Elfriede Jelinek) ili naglašenija sentimentalnost možda bi jače podcrtali potresne elemente priče, ali bi i omogućili određenu čitateljsku distancu. Jednostavno pripovijedanje i lakoća povezivanja s Jas čine pak ovaj roman pitkim, ali pritom čitatelja potpuno emocionalno izlažu – kako nam se likovi uvlače pod kožu, tako nam njihova golema tuga ulazi direktno u krv.

Slike u dimu – Menyhért Lakatos

Vrijednost ovom romanu jamči dio osobnog svjedočanstva koji je istovremeno i presjek mračnog dijela ljudske povijesti mađarskih Roma. Pogotovo je zanimljivo pratiti pripovjedačevo meandriranje između romskih zajednica i većinskog stanovništva, pri čemu se upoznajemo i sa specifičnom pozicijom koja nam je dosad bila nepoznata i nedostupna u književnosti.

Solenoid – Mircea Cărtărescu

Mircea Cărtărescu dobar dio života proveo je u Ceauşescuovom režimu, jednom od najokrutnijih i najnadrealnijih u poslijeratnoj Europi. Premda zloglasni diktator niti jednom, na blizu 700 stranica, nije imenom spomenut u romanu – Solenoid vjerojatno nikada ne bi nastao, barem ne u ovom obliku, da autor nije odrastao u takvom okruženju. Na neki način iz čeličnog zagrljaja Ceauşescuove nadrealne verzije 'pravednog društva' nastao je dijamant književnog nadrealizma.

Nitko ne govori o tome – Patricia Lockwood

Patricia Lockwood društvena i egzistencijalna pitanja čitatelju postavlja na suvremen način, u formi statusa i objava. Njen govor o onome o čemu nitko ne govori obilježen je začudnim povezivanjem predmeta i pojava iz svakodnevice kojim oneobičava ono što se smatra neproblematičnim. Ipak, njeni su zapisi po završetku obilježeni naglom tišinom koja od čitatelja zahtijeva da ju naruši. Nakon čitanja svakog zapisa čitatelj je taj koji će progovoriti i odlučiti kako će tekst završiti.

Zima u Sokchu - Elisa Shua Dusapin  

Zima u Sokchu na neki način je izokrenuta verzija Bertoluccijevog Posljednjeg tanga u Parizu (1972) – priče u kojoj se također susreću dvoje stranaca kojima puke riječi ne znače puno. Pedeset godina poslije otuđenost se proširila na cijeli svijet i postala način života kojega Dusapin majstorski prezentira u svojem prvijencu. Mlada Korejanka iz pansiona i dvadesetak godina stariji Francuz su Maria Schneider i Marlon Brando našeg vremena. Umjesto Pariza imamo zimski Sokcho, a i tango je ponešto drugačiji.

Probranih 50 naslova tek su vrh ledenog brijega svega o čemu smo pisali u ovoj rubrici. Izbor vam može poslužiti u razne svrhe, primjerice – kao bazen u kojemu ćete pronaći knjige za plažu ili bijeg od stvarnosti. U svakom slučaju, mi ćemo nastaviti začitavati i predlagati kvalitetno štivo imajući pritom na pameti riječi legendarnog Nadstojnika Luciana koji je jednom prigodom izjavio: „Nitko ne može pročitati sve, ali svi možemo pročitati barem ponešto!“

F.B., 31. svibnja 2024., Zagreb