Posljednji tango u Sokchu

Južna Koreja prostire se na površini od sto tisuća kvadratnih kilometara, ima blizu 52 milijuna stanovnika, a samo u glavnom gradu Seoulu živi ih devet i pol milijuna. Grad Sokcho nalazi se daleko na sjeveroistoku zemlje, vrlo blizu granice sa Sjevernom Korejom i u njemu živi osamdesetak tisuća ljudi – oko osam tisuća manje nego 2000. godine.

Godine 2016. Sokcho postaje poprištem radnje debitantskog romana mlade francusko-korejske spisateljice Elise Shua Dusapin Zima u Sokchu. Dusapin je rođena 1992. što je, napomenimo još jednom, u svijetu književnosti gdje vrijeme teče sporije, uistinu rana mladost, tj. rana književna mladost. Zima u Sokchu osvojio je više nagrada, a među njima i National Book Award za najbolju literaturu u prijevodu (2021.). Drugi roman Les Billes du Pachinko izlazi joj 2018., a treći – Vladivostok Circus dvije godine poslije.

No, vratimo se prvijencu. Dakle, Sokcho koji ljeti vrvi od turista, u zimskim mjesecima pada u stanje učmalosti. U pansionu starog Parka kojega nema ni u jednom turističkom vodiču gosti su zimi prava rijetkost. Dvadesetčetverogodišnja djevojka desna je ruka vremešnom vlasniku, radi kod njega već neko vrijeme, ali posla ionako nema previše pa stignu sve. Jednog zimskog dana na recepciju dolazi Yan Kerrand, četrdeset-i-nešto godišnji francuski crtač stripova koji odmah zaokupi pažnju naše junakinje. Tip, odmah se to vidi, nije šampion srdačnosti, mučaljiv je i prilično zatvoren. Osim njega u pansionu je malo gostiju - jedan japanski alpinist, djevojka iz Seoula koja se sklonila ovdje radi oporavka od estetske operacije lica i njezin dečko koji će ostati koji dan, te možda još pokoji zalutali svat.

Činjenica je da se zimi u Sokchu nema što raditi i svatko tko dođe čini se kao da je zalutao. Nekoliko je razloga zbog kojih bi djevojku mogao zanimati novi gost. Njezin otac, o kojemu zna vrlo malo i kojega nikada nije ni upoznala, također je Francuz. Drugo, njezin dečko očigledno nije tip s kojim može dijeliti puno toga, doima se kao da je ona iz puke dosade s njim. Mladi Jun-oh površan je tip opsjednut vlastitim izgledom, priželjkuje karijeru manekena, u tu svrhu, ako zatreba, spreman je i popraviti nešto na svom licu. Sve to nju ne zanima previše. Kerrandov dolazak mogao bi ubrzati kraj ove besperspektivne veze.

Francuz, kako rekosmo, nije baš društven, no u polupraznom pansionu staroga Parka njih dvoje ipak razmijene pokoju riječ. Jednog dana otprati ga do trgovine u kojoj može kupiti papir za crtanje i tuševe, drugom prilikom kada on pokaže zanimanje za odlazak do same granice sa Sjevernom Korejom ona ga prati i tako se, malo po malo, između njih razvije nekakav odnos. Odnos kojega je teško definirati, ali i održati na toj razini. I u njoj i u njemu zidovi su šutnje, mogli bi mnogo toga reći jedno drugome, ali riječi ostaju iza zidova. Čini se kao da su prešutno započeli pravo malo nadmetanje, psihološku igru u kojoj vrlo vjerojatno neće biti pobjednika. Ispod te prividne distanciranosti postoji uzajamna privlačnost, no kao da im je zanimljivije ostati jedno drugome nerješiva zagonetka.

Zima u Sokchu na neki način je izokrenuta verzija Bertoluccijevog Posljednjeg tanga u Parizu (1972) – priče u kojoj se također susreću dvoje stranaca kojima puke riječi ne znače puno. Pedeset godina poslije otuđenost se proširila na cijeli svijet i postala način života kojega Dusapin majstorski prezentira u svojem prvijencu. Mlada Korejanka iz pansiona i dvadesetak godina stariji Francuz su Maria Schneider i Marlon Brando našeg vremena. Umjesto Pariza imamo zimski Sokcho, a i tango je ponešto drugačiji.

Apsolutna preporuka uz dodatak – želimo u našim knjižarama čim prije vidjeti drugi i treći Elisin roman!