'Dragi Pier Paolo': Dirljiva posveta prijatelju i umjetniku

Knjigom Dragi Pier Paolo talijanska književnica Dacia Maraini obilježava stotu godišnjicu rođenja velikog pjesnika i filmaša Piera Paola Pasolinija (1922.–1975.) s kojim je prijateljevala, putovala po svijetu i surađivala. Kod nas je knjiga izašla ove, 2025., na pedesetu godišnjicu njegove prerane i tragične smrti.

Obilježavajući obljetnice, prisjećamo se događaja i ličnosti koji su ostavili traga u vremenu, pa posredno ili neposredno i u našim životima kao što je slučaj i s Pasolinijem. U prebogatom životu Dacije Maraini (1936) on, Pasolini, i danas zauzima istaknuto mjesto. Fizički ga nema desetljećima, međutim ostali su njegovi stihovi i filmovi, ostala su sjećanja, uspomene onih koji su ga poznavali kako ga je Maraini poznavala.

Dragi Pier Paolo knjiga je sjećanja u cijelosti ispisana u epistolarnoj formi. Svako poglavlje, odnosno pismo, započinje s Dragi Pier Paolo – autorica se direktno obraća svom prijatelju podsjećajući ga na dane koje su proveli zajedno družeći se s prijateljima, njenim ondašnjim partnerom Albertom Moravijom i drugima, na večere u Rimu ili putovanja Afrikom koja su se rijetko odvijala uobičajenim, utabanim turističkim rutama.

Iz pisma u pismo nazire se i uobličava Pasolinijeva slojevita ličnost, njegov odnos prema prijateljima ili majci koju je obožavao, način na koji je stvarao i često svojom poezijom, filmovima, novinskim tekstovima vrlo uspješno provocirao talijansko društvo ne štedeći pritom ni ekstremnu desnicu, a ni ljevicu ili barem one među njima koje je nazivao arogantnim tatinim sinovima. U politički oštro polariziranoj zemlji samo nekoliko njegovih stihova objavljenih u tiražnim novinama, podsjeća ga Maraini, znali su izazvati žučne polemike i bijes usmjeren na pjesnika koji nije znao, htio prešutjeti ono što je po mišljenju razjarenih i povrijeđenih trebalo prešutjeti uime viših ciljeva.

Dacia Maraini najčešće svoja pisma započinje prizorima snova što dodatno podcrtava lirski ton knjige koju otvara s Dragi Pier Paolo, noćas sam te sanjala – i zatvara je riječima - Dragi Pier Paolo, htjela bih ova pisma okončati jednim lijepim snom. Silom prilika naučila je pamtiti snove i shvatila da u tom svijetu lišenom svake logike i sigurnosti ne vladaju isključivo zloćudni likovi koji siju stravu, već da ondje može sresti i drage prijatelje. Pasolini joj često dolazi u snove u vrijeme dok mu je pisala ova pisma i razmišljala o njemu.

U dva-tri navrata mora se dotaknuti i njegove smrti, jer to je naprosto slon kojega nije moguće zaobići u bilo kakvoj priči o Pasoliniju. Ubojstvo počinjeno 2. studenog 1975. do danas nije rasvijetljeno. Sedamnaestogodišnji Giuseppe Pino Pelosi priznao je ubojstvo u samoobrani, osuđen je samo on, i Dacia Maraini posjetila ga je u zatvoru. Razgovarala je s njim, no Pelosi se uporno držao onoga što je izrekao na suđenju, Maraini je znala da ne govori istinu i, vjerojatno uplašen, i dalje je štitio prave počinitelje zločina.

Unatoč svemu, godinama poslije, na zamolbu Pelosijeva odvjetnika da napiše predgovor njegovoj knjizi sjećanja Ja, crni anđeo (1995), Dacia Maraini pristaje. Pomislila je, kaže, da bi to i sam Pasolini učinio. Vjerojatno i bi, ne možemo biti sigurni, ali ona ga je dobro poznavala. Ostaje činjenica – Pelosi je osuđen na devet i pol godina, izašao je par godina ranije zbog uzornog vladanja i poslije je priznao da on nije ubojica, ali nikada nije rekao tko jest, tko je još bio ondje? Zašto se slučaj ponovo ne otvori i pošteno istraže okolnosti ubojstva, pita se Maraini (i mnogi drugi), no nitko ne odgovara.

Na jednom od putovanja Afrikom društvo im pravi i čuvena operna diva Maria Callas. Prema Pasoliniju osjeća naklonost i veliko poštovanje. Bila je godinu mlađa i umrla je nepune dvije godine poslije njega. Dragi Pier Paolo obiluje Pasolinijevim stihovima kojima Maraini upotpunjuje svoje uspomene na njega, a katkad u njima i traži odgovore.

Njezina knjiga pisama dirljiva je i iskrena posveta prijatelju, ali i neka vrsta dijaloga između dvoje umjetnika koji se nisu uvijek slagali oko svega, ali su bili bliski i razumjeli su jedno drugo. Dragi Pier Paolo vrijedan je dokument o burnim vremenima u kojima nije nedostajalo hrabrosti i premda je posljednje pismo jedna sretna slika kratkog susreta u snovima, u dijelovima knjige osjeća se žal zbog preranog i strašnog Pasolinijevog kraja i zločina koji je unatoč svim naporima praktički ostao nekažnjen.

Dacia Maraini (1936) gotovo da nije ni progovorila o sebi i svojoj književnoj ostavštini, što možemo razumjeti, ali možemo i dodati da je riječ velikoj, važnoj i nagrađivanoj autorici. Objavila je dvadesetak knjiga, prema njezinim knjigama i scenarijima filmove su snimali Pasolini, Marco Ferreri i Margarethe von Trotta, 1973. osnovala je Tetaro della Maddalena – kazalište koje su vodile isključivo žene. Tijekom Drugog svjetskog rata bila je u koncentracijskom logoru u Japanu, proputovala je svijetom, a o čemu svjedoči i dokumentarni film Irisha Braschija iz 2013. Rođena sam putujući. Cijeli život zanimaju je velike društvene teme, posebice uloga žene u društvu – kao primjere njenog dugogodišnjeg feminističkog angažmana vrijedi navesti barem roman Žena u ratu (1975) i kazališni komad Razgovor prostitutke sa svojim klijentom (1978).

Preporuka!

F.B., 2. srpnja 2025., Zagreb