Svi tonovi intimnosti u novoj knjizi Debore Levy

Posljednju knjigu britanske spisateljice Debore Levy, naslovljenu The Position of Spoons (and other intimacies), iščekivala sam punih godinu dana otkad je najavljena, da bi mi relativno nedavno došla u ruke! Knjiga je sastavljena od autoričinih ranije objavljenih eseja i priča te nekoliko novih, sadržavajući ukupno trideset i tri teksta. U samoj najavi ovog ostvarenja najveći je fokus bio stavljen na činjenicu da je posrijedi knjiga koja u neku ruku ispjevava odu spisateljičinim (umjetničkim) idolima – autoricama, slikaricama, dakle poglavito ženama, no mene su, tijekom onog prvog, inicijalnog čitanja, najviše fascinirali eseji koji obuhvaćaju njezine najintimnije ispovijedi i razmišljanja iz (ne)posredno osobnog života.

Što se tiče eseja posvećenih autoricama, Levy je poneke pisala kao predgovore knjiga – primjerice, za The Inseparables Simone de Beauvoir, The Lady and the Little Fox Fur Violette Leduc, Seduction and Betrayal Elizabeth Hardwick, kao i Paris: A Poem Hope Mirelees. Druge spisateljice o kojima piše su Colette, Marguerite Duras, Virginia Woolf, Anna Quin, jedan je esej posvećen slikarici Francesci Woodman, fotografkinji Lee Miller, vizualnoj umjetnici Pauli Rego, a pojedini su posvećeni i spisateljičinim muškim idolima – najzapaženije J. G. Ballardu te Sigmundu Freudu čije se ideje i implicitno provlače kroz ovu knjigu. S druge pak strane, u ostalim tekstovima piše primjerice o cipelama Brothel Creepers, limunima, replikantima iz Blade Runnera, smrti i vožnji, histeriji, a naposljetku piše o tome kako sve misli mogu biti savijene poput žlica. Ta druga grupa tekstova, ako ćemo ih tako ugrubo razdvajati, ono je gdje se spisateljsko umijeće Debore Levy, koja je svojevrsnu renesansu u književnom svijetu doživjela upravo na podlozi kvazi-esejističkih, odnosno autobiografskih tekstova, najbolje i ističe.

Jedan od takvih tekstova, koji se i prema dužini izdvaja, svakako bi bio svojevrsno reispisivanje dobro poznate Alise u zemlji čudesa koja i dan danas živi kroz brojne intertekstualne i intermedijalne dijaloge. Priču o Alisi postavlja na novo mjesto radnje – u urbani London, odnosno Woolwich kojeg bismo prema nazivu uistinu i mogli smjestiti u neku bajkovitu mapu svijeta. Glavni lik je i dalje Alisa, no Levy čini regresiju od njezina originalna književnog problema. Dok se kod Carrollove Alise kao glavna ideja postavlja sami identitet, odnosno pitanje Tko sam ja, zaboga (prisutan naravno i ovdje), Levy radi korak unatrag te kao inicijalni problem postavlja nemogućnost komunikacije sa zecom koji ne priča ni jednim od jezika kojima Alisa govori, dok naposljetku ne uspiju uspostaviti komunikaciju na engleskom jeziku. Tada počinje razgovor o zemlji Elsewhere u kojoj zec nikada nije živio, ali u koju se silno želi vratiti. Levy, osim toga priču modernizira neočekivanim motivima poput cigareta i limenki piva koje zec konzumira i kojima spisateljica budi snažne mentalne slike kod čitatelja (jedna od njih kako bi se zemlja Elsewhere mogla nalaziti između ušiju).

Iako se knjiga, naravno, može čitati i zasebno, bez poznavanja konteksta ostalog spisateljičinog rada, ipak će oni čitatelji upoznati s ranijim radom pojedine ideje prepoznati kao one koje je već razradila, pa tako i u navedenoj priči o Alisi. U prvoj od triju živućih autobiografija, kako ih sama spisateljica naziva, Things I Don't Want to Know (2013) Levy govori o ranim godinama, kada se kao djevojčica osnovnoškolskih godina iz aparthejdom zahvaćene Južne Afrike preselila u London. Kao u navedenoj autobiografiji, i Alisa (iskoristit ću ovdje riječ) pati od nemogućnosti samo-identificiranja prema lokalitetu, pa je čak i zec upita je li Afrikanka, Engleskinja ili Europljanka. Doduše, istaknula bih ovdje i sitnu razliku dva spomenuta teksta. Spisateljica pišući o sebi u Things I Don't Want to Know ima brata, dok Alisa u priči Migrations to Elsewhere and Other Pains (samo nakratko pažnju skrećem na ovu divotu od naslova!) ima sestru te dva brata, čime se ostavlja dojam kao da spisateljica pokušava sagraditi svojevrsni zid kojim bi ogradila svoj proživljeni život od ovog fikcionalnog. I lik zeca također je u neku ruku preslika spisateljice. On, naime, na samom kraju priče spoznaje da nikada neće stići do utopije koju predstavlja Elsewhere, već da će uistinu morat postat stanovnikom Woolwicha, kao što je Levy postala Engleskinjom.

Ono što navedenu priču dovodi u koheziju u ostatkom tekstova je izrazita poetičnost i već spomenuta slikovitost spisateljičina pisma. Tome u prilog ide svakako i tekst o cipelama Brothel Creepers kojima autorica dodaje i značenje pobune, kao i snažnu simboličku vrijednost bijega koji često dolazi u paru s pitanjem identiteta, što je okosnica njezina čitava opusa. Poetičan je i sam London, česta referentna točka u ovoj knjizi. Primjerice, tekst A Mouthful of Gray (još jedan divan naslov!) možemo shvatiti kao odu melankoličnom Londonu. Spisateljica tu uspijeva dočarati intimnost vrtova Russell Square, oslikavajući ih kišom koja, kako navodi, budi sva sjećanja na životne gubitke – na osjećaje napuštenosti. Postavlja ih kao opreku urbanom Londonu (u koji je zec prisiljen uživjeti se) te razliku gradi i na samom tempu života koji je u vrtovima usporen i gdje se misli mogu razvijati i graditi: "A civic garden square gentles the pace of the city that surrounds it, holding a thought before it scrambles. Its punctuation is a pause in the life of the city."

Spisateljica se dakle, na što insinuira i u samu naslovu zbirke tekstova, uistinu dotiče najintimnijih pitanja, razmišljanja, govora, a u titularnom tekstu The Position of Spoons razrađuje i jednu od opasnijih ideja: krađu tuđe intimnosti. Glavni protagonist je Mr. John, susjed pripovjedačice, enigmatičnog identiteta. Čovjek za kojeg nije sigurna je li mu Mr. John ime ili prezime, iako mu je pošta dolazila na sasvim dugo ime, čovjek koji joj se predstavio kao filozof i s kojim je vodila kratke filozofske razgovore te koji joj je podijelio vlastitu intimnost. Mr. John se tada sprijateljuje s njezinim talijanskim dečkom s kojim bi svaki put kada bi joj dolazio u posjet razgovarao u hodniku, da bi igrom slučaja, kada je bila pozvana u susjedov stan, na polici pronašla razglednice koje je dečko slao na njezinu adresu. Pitanje identiteta, pa i ljudskosti koje razrađuje javlja se i tekstu naslova Charisma. U navedenom se tekstu javlja lik Lynne Turner koja je sveučilišno osoblje poučavala komunikaciji, a koju je pripovjedački glas izjednačio s replikantom iz filma Blade Runner jer se čini kao da je njezino ponašanje produkt mehanizma, a ne uistinu ljudskosti.

Levy se ne zadržava samo na jednom pripovjedačkom glasu u ovim tekstovima. U esejima u kojima govori o umjetničkim idolima uglavnom govori iz subjektivne pozicije, eksplicitno se poziva na vlastita doživljavanja njihove umjetnosti, ističe kako je sama pojedine figure zamišljala i doživljavala. Različite pripovjedačke perspektive javljaju se u onoj drugoj grupi tekstova. Dok nam se primjerice, u tekstu My Beautiful Brothel Creepers autorski glas nameće kao i pripovjedački, granice se, primjerice, zamagljuju u već spomenutom eseju Migrations to Elsewhere and Other Pains gdje pripovjedački glas navodi činjenice nepodudarne s realnim životom spisateljice. Levy se u tekstu The Mortality Project 2050 ponovno poigrava s idejom Blade Runnera te kao pripovjedački glas postavlja replikanticu Monicu. U posljednjem se pak tekstu naslovljenom Blue Rain ostavlja dojam kao da su autorica i pripovjedačica izjednačene instance s obzirom na to da je pisan u formi i stilu epistolarnog teksta koji, doduše, ostaje nepotpisan. Navedeni tekst započinje deklaracijom o kupovini biljke, ali poprimi mnogo intimniji ton kada glas Peteru, kojem je tekst pisan, prizna da misli o njemu. Epistolarnu formu istražuje i u tekstu Letter to a Stranger u kojemu govori o majci i njezinoj borbi s bolešću, što je već ranije istraženo u drugoj od triju autobiografija, The Cost of Living (2018).

Levy se u knjizi pokazuje i kao autorica bujne mašte. Primjerice, u tekstu A to Z of the Death Drive u kojem istražuje korelaciju poznatih ličnosti, automobila, vožnje i u konačnici smrti, ili pak u tekstu u kojem zamišlja razgovor s Mona Lisom. Mnogo je još tekstova o kojima bih mogla nastaviti pisati, poput primjerice onih o umjetnicima, o načinu na koji njihovo djelo približava publici, bez da zapadne u zamke strogog akademskog vokabulara, a da njihovu aktualnost ipak uspješno dočara, o tekstu o limunima u kojem još jednom dočarava intimnost, čime dokazuje da i pripovijedanje o, nazovimo ih, „najbanalnijim“ stvarima može učiniti umjetnički vrijednima. 

Jer da, uistinu bih čitala i njezin popis namjernica za dućan, i zasigurno još jednom ostala zapanjena jednostavnošću njezina jezika kojim stvara najintimnije i najpoetičnije svjetove – pa vrlo vjerojatno i one unutar dućana. Zbog toga se nadam da će uskoro stići i hrvatsko izdanje!