Preporuke za Interliber

Povodom Interlibera izdvojili smo nekoliko preporuka za čitanje koje smo recentno objavili na portalu Booksa.hr. Ako trebate još pokoju ideju i preporuku za popis knjiga koji nosite sa sobom na Interliber, bacite oko na ovih deset naslova o kojima smo recentno pisali na portalu.

Elizabeth Strout u romanu Sve mi ispričaj još jednom dokazuje zašto je majstorica pripovijedanja o običnim ljudima. Strout piše tiho i precizno, bez velike drame, ali s dubokom empatijom. Svoj tekst o romanu F.B. ovako zaključuje: "Da nam netko sutra ili prekosutra, ili ovih dana, postavi teško, pa i rubno neumjesno pitanje – kako treba pisati? – mislim da bismo odgovorili – evo, točno ovako, kao Elizabeth Strout. Njezin najveći trik leži u tome što se čini kao da bismo svi stvarno i mogli pisati tako, a sami literarni bozi znaju da ne bismo, ali zato je možemo čitati, što svesrdno preporučujemo svima!"

Sasvim drugačiji ton donosi Dacia Maraini u knjizi Dragi Pier Paolo, dirljivoj posveti njezinu prijatelju i suradniku Pieru Paolu Pasoliniju. Riječ je o nizu pisama koja autorica upućuje preminulom pjesniku i redatelju, rekonstrukciji odnosa dvoje umjetnika koji su dijelili istu osjetljivost i intelektualni nemir. Maraini piše nježno i izravno, evocirajući lik Pasolinija kao neugaslu svjetlost talijanske kulture i kao čovjeka koji je, bez obzira na osudu društva, ostao vjeran sebi. Knjiga je istovremeno hommage i dijalog, spoj osobnog i političkog, duboko prožet nostalgijom.

Nakon introspekcije, preporučujemo i knjigu Frodea Gryttena Dečko, cura, lipanj, srpanj. Njegove kratke priče prizivaju ljeto, Grytten hvata trenutke zaljubljivanja, rastanaka i tišine između dvoje ljudi. To su male priče o svakodnevnim životima, napisane jednostavno, ali s mnogo topline. Idealno štivo za dane kad želite da vas književnost ugrije u ovim jesenskim danima.

Na suprotnom kraju emocionalnog spektra stoji Jonathan Littell s monumentalnim romanom Dobrostive, tjeskobnim, 900 stranica dugim putovanjem kroz pakao Drugog svjetskog rata. Pripovjedač Maximilien Aue, bivši SS-časnik, svjedoči i sudjeluje u zločinima čije razmjere jedva može pojmiti. Littell ne nudi iskupljenje, nego suočavanje s užasom, krivnjom i ljudskom sposobnošću da istodobno bude i svjedok i počinitelj. Knjiga je zahtjevna, ali i nezaobilazna za svakoga tko vjeruje da književnost treba otvoriti oči, a ne ih zatvoriti.

Snažan, ali posve drukčiji oblik borbe prikazuje Camila Sosa Villada u romanu Loše djevojke. Ova argentinska autorica, spaja autofikciju i magični realizam kako bi ispričala priču o zajednici trans djevojaka koje se međusobno štite, vole i preživljavaju. U svijetu koji ih gura na margine, one grade vlastiti dom i obitelj, često izvan zakona, ali unutar dubokog osjećaja solidarnosti. Roman je istovremeno politički, lirski i strastveno živ, dokaz da književnost može biti čin otpora, ali i nježnosti.

Spajanje kolektivnog i intimnog nalazimo u djelu Jocelyne Saucier Gospodari rudnika, romanu o obitelji Cardinal iz kanadskog rudarskog gradića Norca. Nakon zatvaranja rudnika cinka, cijeli grad tone u zaborav, a tajna koja razdvaja 23 člana obitelji postupno izlazi na vidjelo. Saucier precizno rekonstruira sjećanja, povijest i međusobne zamjerke, stvarajući kompleksan portret jedne zajednice koja pokušava preživjeti raspad svijeta koji ju je oblikovao. 

Netko sam drugi: Septologiji III–V Jona Fossea nastavak je jedne velike i originalne priče o životu u umjetnosti, o ljubavi, odnosu prema ljudima i religiji, odricanjima, pa onda i samoći i izoliranosti koja je ovdje na rubu podnošljivosti. Meditativno, snažno i zanimljivo!

Juan Rulfo u romanu Pedro Páramo vodi nas u sablasnu Comalu, grad mrtvih i zaboravljenih, gdje se granice između života i smrti brišu. Ovo remek-djelo meksičke književnosti, ponovno otkriveno i prevedeno, miješa realno i nadrealno, glasove živih i umrlih. "Pripovijedanje, jedno od osnovnih iskustava književnosti, postaje način komunikacije mrtvih, njihove osvete pričom onima zbog kojih su mrtvi", dovoljno uvjerljiva preporuka Filipa Kučekovića.

U romanu Drveće američkog pisca Percivala Everetta, povijest je istodobno smiješna i užasna. Everett kombinira krimić, horor i satiru da bi progovorio o rasizmu i nasilju koji i dalje oblikuju suvremenu Ameriku. Njegovi likovi, bilo bijeli rasisti ili njihove žrtve, prikazani su s mjerom, ironijom i beskrajnom lucidnošću. „History is a motherfucker“, kaže Everett, i kroz smijeh i jezu pokazuje da prošlost nikada nije do kraja prošla. Roman pršti energijom, ljutnjom i preciznim humorom koji udara točno gdje treba.

A Ivan Klíma u romanu Ljubav i smeće vraća vjeru u male živote i njihovu tihu upornost. Njegov pripovjedač, književnik koji čisti praške ulice, razmišlja o ljubavi, slobodi i ljudskom dostojanstvu. U svijetu punom otpada, i materijalnog i moralnog, on pronalazi toplinu, ironiju i nježnost. Klíma piše jednostavno, ali duboko, podsjećajući nas da se smisao često krije u onome što svakodnevno odbacujemo.

Sastavite popis, naoružajte se strpljenjem i sretno s ulovima!