'Gospodari rudnika': Tragedije (još) jedne književne obitelji

Na planetu književnih obitelji koji je, nagađamo, barem dvostruko veći od ovog našeg na kojemu jesmo, svojim književnim životom živi, životari ili uživa deset, šesnaest, možda čak i blizu dvadesetak milijardi likova. Teško je reći točan broj, taj podatak ne znaju čak ni knjižničarke (dobro, i knjižničari) koj(i)e u svakom slučaju znaju više od nas običnih smrtnika. Mnoge od tih književnih obitelji poznajemo kao i svoju vlastitu, a često i bolje, što i nije čudno, jer takva je priroda književnih djela – nerijetko nam je omogućeno zaviriti i u najskrivenije misli likova. Čini se kao sjajna stvar, no u stvarnosti bi takvo što bilo između vrlo loše i katastrofalno, te ovim putem zahvalimo nebesima što u realnom životu, barem do danas, nije zamijećena prisutnost sveznajućeg pripovjedača.

Upoznali smo, dakle, mnoštvo obitelji, ali ovakvu kakva je obitelj Cardinal u romanu Gospodari rudnika kanadske spisateljice Jocelyne Saucier, još nismo. Naime što, obitelj Cardinal neuobičajeno je brojna, ima ih dvadeset i troje - majka, otac, pet kćeri i šesnaest sinova!

Naša je obitelj najveće čudo mojega života i u svakom razgovoru moj najjači adut. Nemamo ništa zajedničko s drugima, sazdani smo od vlastita daha, sami sebi nasušno potrebni, neponovljivi i nesklapni, jedinstveni u svojoj vrsti. Svi beznačajni životi, koji su poput mušica oblijetali oko nas, spržili su si krila. Nismo zli, ali znamo pokazati zube. Kad bi se Cardinali negdje pojavili, svi bi odmah dali petama vjetra.

Iz riječi prvog od ukupno šestoro naratora u Gospodarima rudnika dalo bi se zaključiti kako Cardinali ne spadaju u one disfunkcionalne književne obitelji, čini se da su ih nesklad, nevolje i tragedije zaobišli, no hoće li baš biti tako kako se nama naivnim čitateljima čini? Neće, naravno, već smo morali naučiti – gdje je kuće, tu je i nevolje – kako je govorio did Kikaš, glava još jedne brojne književne obitelji, trajno nastanjene u romanu Prosjaci i sinovi Ivana Raosa.

Cardinali su živjeli u Norcu, gradiću koji je niknuo i procvjetao zahvaljujući rudniku cinka, a to bogato nalazište otkrio je njihov otac – prospektor po zanimanju. Čovjeku koji je cijeli život opsesivno pretraživao zemlju, uzimao uzorke i pažljivo ih proučavao u podrumu kuće Cardinalovih, pronalazak nalazišta cinka na kraju nije donio ni prebijenu paru. Kao najzaslužniji ostao je kratkih rukava i ta velika nepravda ujedinila je Cardinale protiv svih – oni na jednoj, a ostatak svijeta na onoj drugoj, pogrešnoj strani. Kada je rudnik iscrpljen sve se počelo urušavati, Norco je brzo venuo, ljudi su ga napuštali, a oni koji su tvrdoglavo ostali uskoro su osjetili osvetnički bijes klana Cardinal. Oni su sebe doživljavali pravim gospodarima ugaslog rudnika, Norca i cijelog njima poznatog svijeta.

Trideset godina poslije obitelj, u međuvremenu raštrkana na se strane svijeta, okuplja se u čast ocu kojemu struka s debelim zakašnjenjem dodjeljuje priznanje. Ideja je bila da se svi okupe, i jesu, svi osim jednog člana i upravo u toj praznini leži istinska tragedija obitelji Cardinal. Tajnu su godinama skrivali od najmlađeg među njima, pa na određeni način i od samih sebe. Na tom mjestu počinje ona prava priča i svaki od Cardinala morat će se suočiti sa svojim dijelom odgovornosti.

Roman Gospodari rudnika mogao se, s obzirom na broj likova, vremensko razdoblje koje pokriva i teme kojima se bavi, razvući i na 800 ili 1000 stranica što bi, nema sumnje, mnogi skribent i učinio, ali Jocelyne Saucier odlučila se za drugačiji pristup. Misterij koji se na početku tek nazire, sve više se razotkriva kroz šest različitih pripovjednih perspektiva, radnja je zgusnuta, a svaki od pripovjedača klana Cardinal, osim što uklanja novi sloj priče i približava nas njezinoj srži, daje i svoj osobni pečat, nove fragmente obiteljske slagalice držeći čitatelja u neizvjesnosti do posljednje stranice.

Ekonomično, svrsishodno, elegantno i pametno, rezultat je vrlo dobar roman, prohodno štivo koje se čita u dva-tri gutljaja, no u isto vrijeme Gospodari rudnika imaju svoju težinu. Pripovijedajući o sudbini jedne velike književne obitelji (obitelj je, kako veli jedna od Cardinalica, susret s najdubljim dijelovima vaše duše), Saucier govori o sudbinama prevarenih radnika iz Abitibija, mjesta u kojemu živi, o destrukciji i potpunom izostanku bilo kakve empatije moćnih multinacionalnih kompanija koje iza sebe često ostavljaju samo spaljenu zemlju, pustoš.

Preporuka!

F.B., 26. veljače 2025., Zagreb