'Zona interesa': Pakao iza ograde

Pred sam kraj romana Angelus Thomsen, jedan od tri pripovjedača shvati: Tko netko zaista jest. To je bila zona interesa.

Riječ je, dakako, o romanu Zona interesa britanskog romanopisca Martina Amisa (1949 – 2023), knjizi koja je izazvala kontroverze i privukla veliku pozornost. U Velikoj Britaniji prvo izdanje objavljeno je 2014., a 2023. Jonathan Glazer snimio je istoimeni film koji je njegov kolega Alfonso Cuarón ocijenio vjerojatno najvažnijim filmom XXI. stoljeća istaknuvši pritom njegovu neporecivu umjetničku vrijednost, društveni značaj i relevantnost. Glazerova Zona interesa nagrađena je s dva Oscara, također je dobila priznanja na festivalu u Cannesu i mnogim drugima.

Razlike između filmskog predloška i Amisovog originala su značajne, ali je učinak jednako razarajući, gledatelj/čitatelj suočen je sa zlom koje nije moguće objasniti ni desetljećima poslije. Koncentracijski logor Auschwitz (kao i druge tvornice smrti) ostat će zabilježen u povijesti kao istinski pakao na zemlji, točka na kojoj je civilizacija bačena na koljena i to na najokrutniji i najbesramniji mogući način. Od trenutka kada su savezničke snage slomile njemački otpor i suočile se s nevjerojatnom okrutnošću i masovnošću zločina počinjenih u nacističkim logorima ne prestaju pitanja – kako je ovo moguće?

Iz tog pitanja uslijedila su i druga, jednako teška pitanja, ljudi koji su preživjeli Holokaust ostavili su nam svjedočanstva pred kojima će normalan čovjek zanijemjeti ili kako je to 1949. Theodor Adorno zapisao u eseju Kulturkritik und Gesellschaft: "Pisati poeziju nakon Auschwitza je barbarski." Jasno da pisanje poezije nije i ne može biti barbarski čin, ali nije teško razumjeti što je Adorno htio reći samo četiri godine poslije Holokausta.

Koliko god moglo djelovati neumjesno, postavljala su i još uvijek se postavljaju i ovakva pitanja – na koji način su živjeli oni koji su upravljali logorima i njihovi podređeni, na što je ličila svakodnevica monstruoznih ubojica, jesu li imali obitelji, supruge, djecu i što su im govorili o onome što se svakodnevno događa u neposrednoj blizini?

Martin Amis u Zoni interesa čini upravo to – premješta fokus na počinitelje zločina i njihovu svakodnevicu koju od tvornica smrti dijeli tek ograda. S jedne strane danonoćno se odvijaju masovna ubojstva, prisilni rad, izgladnjivanja, silovanja, mučenja, a s druge imamo majku, dvije kćeri, te supruga i oca koji upravlja logorom, svakog dana odlazi na posao, poslije se vraća kući, odmara se, imaju vrt, djeca se igraju u njemu, priređuju večere za suradnike i njihove supruge, ukratko – žive kao i druge obitelji, jedino što se taj njihov obiteljski i društveni život odvija u administrativnoj i sigurnosnoj zoni KL Auschwitz, a posao supruga/oca obitelji je organizirati da tvornice smrti i one za proizvodnju koje su mu povjerene rade efikasno i bez zastoja.

Posao nije jednostavan, transporti su iz cijele Europe pristizali jedan za drugim, morala se provesti selekcija, sposobne za rad slalo se na rad, svi ostali su ubijeni vrlo brzo po dolasku, poslije su ubijeni i oni iz prve skupine (i rad u neljudskim uvjetima bio je metoda ubijanja), onda bi stigao novi transport i sve se ponavljalo kao u košmarnoj verziji beskrajnog dana.

Zona interesa počiva na tri pripovjedačka glasa. Prvi je onaj Angelusa Thomsena, mladog oficira, nećaka Martina Bormana, lik koji u nacističkoj ideologiji ne vidi previše smisla, jasno mu je da će se sve raspasti i prije nego se očekuje, ali koristi situaciju najbolje kako može, hedonist je, prilagođava se, ima mnoštvo ljubavnica, no i protiv svoje volje zaljubi se u suprugu upravitelja logora.

Drugi pripovjedač je Paul Doll, upravitelj, alkoholičar, sebe, jasno, ne doživljava kao zločinca, posao mu je često administrativno zamoran, svjestan je da ga supruga Hannah zapravo ne voli, a što je još gore niti ga poštuje, niti ga se boji (preostao je samo prezir), alkohol mu je jedina sigurna utjeha, duboko negdje u sebi svjestan je da propada, ne može to promijeniti, prepušta se silama koje će njegovo ništavno postojanje odvući u vrtlog, no to ga ne vodi do bilo čega sličnog kajanju, žali jedino sebe.

Trećem pripovjedaču, Szmulu Zachariasu, pripadniku zatvoreničke jedinice zadužene za egzekucije, Amis svjesno daje najmanje prostora, njegov glas zapravo je unutarnji monolog živog mrtvaca, čovjeka koji je prisiljen ubijati pripadnike vlastitog naroda i možda, na samom kraju, pronaći način da barem na neki način poravna račune.

Mijenjajući perspektivu Amis nas uvlači u svijest onih koji su se, kao da su ih opsjeli demoni, pretvorili u masovne ubojice, međutim ondje nema bogzna kakvih čudesa, jedino što je njihova razina prilagodbe jeziva – sposobni su zaljubljivati se, voditi gotovo dosadne obiteljske živote i u isto vrijeme biti čudovišta, bića kakva u stvarnosti ne bi trebala postojati. Ali su postojala, i prije njih, i danas, postojat će i sutra. Je li zlo banalno kako piše H. Arendt? Nacistički zločini, masovna ubojstva i sve počinjene opačine daleko su od bilo kakve banalnosti, ali zločinac može biti posve običan lik koji će vam, poput Eichmanna, pričati o zakonima koji su se morali provesti. Svi su očekivali i bili spremni na susret sa sotonom, neartikuliranim luđakom, nečim nadrealnim, a ondje su posjeli tog tipa s naočalama, proćelavog, rubno neuglednog, nekoga koga biste u normalnim okolnostima vidjeli za šalterom, možda u katastarskom uredu, i odmah ga zaboravili.

U tom smislu Thomsen poslije svega definira zonu interesa kao mjesto gdje će se svatko pokazati točno onakvim kakav zaista jest.

Glazer u svom filmskom uprizorenju uklanja sve što se događa s druge strane ograde, fokusira se isključivo na onaj dio običnog, obiteljskog života i svejedno – učinak je isti kao i kod Amisa: iskonski osjećaj užasa. Jer mi znamo što se događa s druge strane ograde i drugo, ne možemo vjerovati da se bilo kakav oblik normalnog života može odvijati u susjednom dvorištu. Da će se djeca igrati, netko će zalijevati cvijeće, odrasli će pijuckati vino, šaliti se i smijati kao bilo tko bilo gdje i bilo kad. Zapravo – ne želimo vjerovati, a nekako znamo da je ipak bilo tako i to je ono od čega se ledi krv u žilama.

Velika preporuka i za Amisovu i za Glazerovu Zonu interesa, velemajstorske izvedbe pred kojima će svatko normalan na neko vrijeme ostati nijem.     

F.B., 25. veljače 2026., Zagreb