'Drveće': History is a motherfucker

Roman Drveće ima sjajno otvaranje: 

"Money, Mississippi, izgleda točno onako kako i zvuči. Nazvan u onoj upornoj južnjačkoj tradiciji ironije u pratnji tradicije neznanja, taj naziv postaje tužnjikav, oznaka za hotimičnu neukost, koju možemo i prigrliti jer, s time se moramo suočiti, ona nestati neće."

Ovakvim uvodom američki pisac i profesor engleske književnosti Percival Everett odmah će vam izmamiti osmijeh na lice, pa još kad se vratite dvije stranice unatrag i vidite da je za moto romana iskoristio izjavu generala i osamnaestog američkog predsjednika U.S. Granta – Umijeće ratovanja prilično je jednostavno. Otkrijte gdje vam je neprijatelj. Napadnite ga čim prije možete. Udarite na njega što jače i češće možete, pa nastavite dalje. – ostavit ćete sve drugo i baciti se na Drveće poput lisice na nebranjen kokošinjac.

Prvo što se mora podcrtati jest činjenica da je Money u saveznoj državi Mississippi stvarno mjesto u kojemu danas živi manje od stotinu stanovnika. U povijesti će ostati zabilježeno po zvjerski ubijenom tamnoputom četrnaestogodišnjem dječaku Emmettu Tillu, a kojega je usmrtila bijela rulja i to zbog izmišljenih optužbi da je nešto dobacio bjelkinji u trgovini njezine obitelji. Počinitelji su poslije jednostavno pušteni na slobodu, a Emmett Till postao je ikona pokreta za građanska prava i bolan podsjetnik na tisuće i tisuće linčovanih Afroamerikanaca.

Ubojstvo se dogodilo 28. kolovoza 1955. i Everettu će poslužiti kao okidač za događaje opisane u romanu. Radnja Drveća smještena je u naše vrijeme, iako je, čini se, vrijeme u nekim dijelovima američkog Juga odavno stalo. Money je uspavani, bolje rečeno – umirući, gradić koji životari još samo po navici. Ustajalu žabokrečinu uzburkat će prvo jedno, a odmah potom i drugo bizarno ubojstvo, u svakom slučaju, riječ je o nečemu što lokalni šerif i njegovi pomoćnici skupljeni, kako bi se reklo, s koca i konopca, naprosto ne mogu riješiti. Nikad prije nisu vidjeli nešto slično, a čak i da jesu, nedostaje im znanja i umješnosti, pa ubrzo dolazi konjica tj. pojačanje u vidu dvojice iskusnih saveznih detektiva – Jima Davisa i Eda Morgana.

Naravno, po staroj dobroj špranci koju iskusni satiričar Everett ovdje namjerno usvaja, u Sjedinjenim Državama ne postoji, niti je postojao lokalni šerif koji će raširenih ruku dočekati sposobnije, obrazovanije, iskusnije istražitelje. Jednostavno im nije drago da se po njihovim zabitima prešetavaju tamo nekakvi fensi-šmensi likovi, jer tko zna što bi sve mogli iščeprkati. Ni šerif iz Moneya nije oduševljen, a ima i dodatni problem s pridošlicama – na primjer s njihovom bojom kože. Zajebava li to netko njega šaljući mu dva crna momka!?

Davis i Morgan također nisu presretni što su ih poslali u to od boga i svijeta zaboravljeno mjesto naseljeno uglavnom bijelim seljačinama teške kategorije, priprostim i tragikomično nesposobnim rasistima koji na okupljanju lokalnog KKK-a ni tradicionalno spaljivanje križa ne znaju obaviti kako valja.

Međutim, profesionalci su, a i slučajevi ubojstava u Moneyu nisu baš svakidašnji. Žrtve su bijelci, pretučeni su, vratovi su im prerezani i uz sve to su i kastrirani. Kod prvog ubijenog pronađeno je malešno, grozomorno pretučeno beživotno tijelo crnca koje pod nikad rasvijetljenim okolnostima nestaje iz mrtvačnice da bi se pojavilo i uz drugog, na isti način, ubijenog i kastriranog bijelca. Uskoro se otkrije da su obje žrtve u rodbinskoj vezi s prastarom bakom C. koja je onog davnog ljetnog dana 1955. lažno svjedočila protiv četrnaestogodišnjeg Emmetta Tilla.

Istražiteljima se čini suludim, ali zar malešni crnac koji se pojavljuje uz ubijene bijelce, ne podsjeća, i to neodoljivo, na Emmetta Tilla?

A ovo je bilo tek zagrijavanje, mala predigra za ono što će uslijediti. Tempirana bomba koju Percival Everett postavlja u središte Moneya – mjesto nikad zaboravljenog linča, eksplodirat će neviđenom silinom i izazvati požar koji će se nekontrolirano širiti daleko izvan granica ozloglašene selendre, ali i cijelog američkog Juga.

Za potrebe romana Drveće, Everett je temeljito proučio povijest linča u Sjedinjenim Državama, za kratko vrijeme prikupio je cijelu jednu biblioteku knjiga o rasistički motiviranim zločinima. Na tim stravičnim temeljima gradi satiru oštriju od britve i s lakoćom je uspijeva izgraditi potvrđujući još jednom raskoš svog pripovjedačkog umijeća i uistinu rijetko viđen smisao za crni humor.

Drveće je i kriminalistički roman, i horor, i urnebesan obračun s rasizmom, jednom od otvorenih rana američkog i mnogih drugih društava, no prije svega Drveće je vrijedno književno djelo koje se zasluženo našlo u užem izboru za nagradu Booker. Portretirajući zajednicu bijelih rasista, Everett se ne iživljava, već ulazi u njihovu svakodnevicu, u njihove dnevne boravke dok gledaju tv i neumorno nešto grickaju, ulazi na sastanke bijednih ostataka Ku Klux Klana, predstavlja nam ih onakvima kakvi jesu i komedija navire sama od sebe. Jer to što oni jesu i strašno je i jadno i smiješno u isto vrijeme, moramo se pomiriti s njihovom hotimičnom neukošću, jer ona sigurno neće nestati kao što Everett i kaže na početku romana, no isto tako zna da ih može prikazati u svom elementu, baš onakvima kakvi jesu i žele biti.

Nasuprot njima imamo likove istražitelja Davisa i Morgana koji se coenovski ležerno šeću kroz taj mali, rahitični rasistički pakao i komentiraju fenomene te zatvorene zajednice kao da im je to jedini posao.
Ukratko, Percival Everett nas je iskreno oduševio, a iz dobro upućenih krugova do nas stižu vijesti da Hena priprema i prijevod njegovog najnovijeg romana – James za kojega su već otkupljena filmska prava. Ne možemo dočekati!

Enivej, ako do kraja godine želite pročitati nešto stvarno pametno i duhovito, a imate vremena za samo jednu knjigu ne težu od 360 stranica, onda bez premišljanja posegnite za Drvećem Percivala našeg Everetta, romanom kojega ćemo, sveizgledno je, u Booksi svrstati u obaveznu lektiru.

Ili kako bi rekla FBI agentica Herberta Hind u Drveću: „History is a motherfucker.“ 

F.B., 2. listopada 2024., Zagreb