'Netko sam drugi: Septologija III-V': Izoliranost na rubu podnošljivosti

Jesmo li vam spominjali Septologiju norveškog nobelovca Jona Fossea? A, evo ga, šegrti iz Booksina arhivarskog odjela pronalaze zapis iz lipnja prošle godine u kojemu smo ponešto zabilježili o prvoj od ukupno tri knjige Septologije.

I drugu knjigu naslovljenu Netko sam drugi: Septologija III-V, Fosse otvara na isti način, Asle stoji ispred slike s dvjema crtama, jednom ljubičastom i jednom smeđom, koje se križaju u sredini, ali sad smo već navikli na njegovu sporu prozu, ritmička ponavljanja koja čitatelja guraju u stanje hipnoze tijekom koje bez pogovora slijedimo beskrajnu nit rečenice, rečenice u čijem koritu meandrira cijeli jedan život.

Jedan Asle je u Dylglyi sa psom drugog Aslea koji je u bjorgvinskoj bolnici, alkohol ga je skoro dokrajčio, trese se i u lošem je stanju. Dok se ponovo drugog dana vozi u Bjørgvin gdje će isporučiti slike u galeriju gospodina Beyera i posjetiti imenjaka u bolnici, Asle u mislima prelistava album(e) svog života. Iz pomno odabranih i pažljivo komponiranih prizora iz njegova djetinjstva i mladosti jasno se ocrtava put, okolnosti koje su ga gurnule u duboku izoliranost u zreloj dobi.

Prerana i iznenadna smrt sestre, te svećenikov govor na njezinu pogrebu pokreću u malodobnom Asleu averziju prema crkvi i čvrsto odlučuje da će s navršenih šesnaest istu zauvijek napustiti (poslije će, doduše, zbog djevojke Ales prijeći na katoličku vjeru), s majkom je u stalnim svađama i razmiricama, a otac koji po cijeli dan izrađuje čamce ili se  brine o voćnjaku, gotovo da i ne govori osim kada ga majka izravno ne prozove da stane na njezinu stranu u kakvoj novoj raspravi s Asleom.

Jedino što ga iskreno i u potpunosti obuzima i u čemu vidi smisao jest slikanje. Probao je jednom i s glazbom, okupili su bend i on je trebao svirati gitaru, ali za to nije imao dara i malodušno zaključi da nikada ne bi ni naučio svirati, pa usred jedne probe diže ruke od glazbe. Slikarstvo je jedino što mu je uvijek išlo od ruke i toga će se držati. Slike su u njemu, nakupljaju se u njegovoj glavi i ostaju ondje sve dok ih ne naslika. Gimnaziju će upisati samo da bi poslije mogao upisati Likovnu akademiju, jedva je dočekao napustiti roditeljsku kuću i skrasiti se u podstanarskoj sobi, ali kad ga na prvom satu engleskog dopadne pročitati naglas jedan odlomak – Asle upozna nevjerojatan strah. Toliko ga prestravljuje i sama pomisao da čita pred cijelim razredom da vrlo ozbiljno razmišlja napustiti školu.

Kad popije koje pivo s prijateljem Sigveom iz rodnog mjesta nekako se ipak opusti i život izgleda dobro, stoga voli popiti. Tijekom jednog pivskog izleta Sigve ga upoznaje s jednim drugim Asleom koji ima istu dugu smeđu kosu kao i on, isti baršunasti sako, također je slikar i voli popiti. Upravo će od njega doznati da se na akademiju može upisati čak i ako nije završio gimnaziju, dovoljno je da ga profesori na osnovu radova ocjene kao prirodno nadarenog, i ako se tako dogodi može i stipendiju dobiti.

U ovoj knjizi vidimo da postoje razlike između Aslea i Aslea, iako su po svemu bili isti, u jednom trenutku njihove životne putanje će se razdvojiti, barem onoliko koliko je potrebno da bismo ih, makar privremeno, prestali promatrati ili zamišljati kao dvije verzije jedne te iste osobe.

Starom Asleu silno nedostaje Ales, on čuva sve njezine stvari, tu je i njena stolica na kojoj je sjedila, može osjetiti njezinu prisutnost, pa čak i razgovarati s njom. Nakon što je, kao i proteklih godina i desetljeća, uoči Božića odnio svoje nove slike u galeriju Beyer, Asle najednom osjeća da bi ona slika s dvije linije koje se križaju u sredini mogla biti njegova posljednja slika, ne želi više slikati. Čini se kao da je naslikao sve što je želio ili morao, kao da u njegovoj glavi više nema slika kojih se mora riješiti tako što će ih preseliti na platno, kao da je gotovo s tim, zauvijek.

Je li to znak da je Asle došao i do kraja života? Jer ako je u njemu umro slikar – što je ostalo? Ključ za otključavanje ovih teških pitanja morao bi se nalaziti u trećoj, posljednjoj knjizi Septologije koju, avaj, još uvijek nismo pročitali, ali zasigurno, samo ako u međuvremenu ne dođe do smaka svijeta (što isto nije isključeno), hoćemo i namjeravamo i jedva čekamo.

Pročitali smo i par osvrta, uglavnom američkih kritičara/čitatelja, koji slaveći i hvaleći Septologiju, što Fosse svakako zaslužuje, koriste priliku i usput povlače paralelu s Mojom borbom K.O. Knausgårda pritom ne štedeći mlađeg Norvežanina. Ukratko, ispada da je Knausgård Fosse za djecu i omladinu, a Fosse Knausgård za odrasle (slično kao i u usporedbama starijeg Laibacha i mlađeg Rammsteina), ali mi nismo skloni prikloniti se takvim ocjenama. Riječ je o dva ipak različita pristupa romanopisanju, različitim idejama i svakako različitom tempu, ali o sličnostima i razlikama između Septologije i Moje borbe možda nekom drugom zgodom, u svakom slučaju mi ostajemo na stajalištu da i jedno i drugo djelo zaslužuju vašu pažnju.

Netko sam drugi: Septologija III-V Jona Fossea nastavak je jedne velike i originalne priče o životu u umjetnosti, o ljubavi, odnosu prema ljudima i religiji, odricanjima, pa onda i samoći i izoliranosti koja je ovdje na rubu podnošljivosti.

Megapreporuka!

F.B., 29. siječnja 2025., Zagreb