'Dobrostive': 900-i-nešto-stranično putovanje kroz pakao

Književnost može biti prostor zabave, relaksacije i puštanja mozga na pašu, naravno da može i ne treba se čuditi čitateljima koji čitaju ne bi li se opustili i pomno biraju štivo koje će ih nasmijati, razgaliti i možda im čak, zašto ne, barem nakratko vratiti vjeru u ljude. Također, književnost može potresti, uznemiriti, ispuniti nas užasom ili pak natjerati da se par dana maknemo od svih postavljajući si sva ona teška pitanja na koja obično nema pravog, zadovoljavajućeg ili bilo kakvog odgovora.

Povijesni roman Dobrostive Jonthana Littella u par riječi možemo opisati kao 900-i-nešto-stranično putovanje kroz pakao. Neki će reći da je riječ o pornografskom katalogu užasa, drugi će ga nazvati novim Ratom i mirom, treći veličanstvenim neuspjehom, otrovnim cvijetom zla i tako redom. Mišljenja su očigledno podijeljena, a kreću se od uzdizanja u književna nebesa do zgroženosti i bacanja, odbacivanja Littellovog romana na književni Jakuševac. Jasno, vode se ne bi uzburkale bez razloga – Dobrostive su, prije blizu dva desetljeća kada su objavljene u Francuskoj i na francuskom jeziku (Littell je Amerikanac), odjeknule poput razorne eksplozije, u izdavačkoj kući Gallimard već su zvali u tiskaru predosjećajući kako će prvo izdanje planuti. Točno tako je i bilo, Littellov roman zasut hvalospjevima osvojio je nagradu Goncourt i prema nekim navodima već do konca 2007. rasprodano je 700,000 primjeraka.

Uslijedili su prijevodi – u Velikoj Britaniji, Njemačkoj i posebice u Sjedinjenim Državama kritičari su bili osjetno suzdržaniji od svojih francuskih kolegica i kolega. Malo je tko ostao nijem i nezainteresiran, ali što je to u romanu Dobrostive prouzročilo toliko nepomirljivo različitih reakcija i povišenih osjećaja? Kao i uvijek, najbolje je ovakve fenomene testirati na sebi tj. prionuti čitanju, a što nam nije palo teško.

Godinama, desetljećima poslije završetka Drugog svjetskog  rata, sloma Trećeg Reicha i razotkrivanja pravih razmjera monstruoznih zločina počinjenih u nacističkim logorima smrti i drugdje, Maximilien Aue odlučan je u namjeri da nam ispriča priču o svojem životu i ulozi koju je imao u najmračnijem razdoblju ljudske povijesti. Poslije rata pobjegao je u Francusku, što je bio logičan izbor (majka mu je Francuskinja – otac Nijemac, živio je i školovao se u Francuskoj i odlično poznavao jezik), započeo novi život i uz malo truda dospio na čelo tvornice za proizvodnju čipke. Oženio se, zasnovao obitelj, ali se i potajno nastavio susretati s muškarcima zadovoljavajući svoje seksualne želje i potrebe. Niti prema ženi, niti prema bilo kome od tih muškaraca nikada nije osjetio bilo što vrijedno spomena, jer njegova prava i jedina ljubav u životu bila je njegova sestra blizanka Una s kojom je, doznat ćemo poslije, bio u incestuoznoj vezi koja je otkrivena i grubo prekinuta od strane omraženih mu majke i očuha.

Na samom kraju uvodnog poglavlja Aue nam kaže: Živim, činim što se može, tako je sa svima, ja sam čovjek kao i svaki drugi, ja sam čovjek kao vi. Doista, kažem vam da sam kao vi! 

Čitatelji, ili barem većina njih, vjerojatno će instinktivno pomisliti – ne, nisi kao i svaki drugi – međutim nema vremena za rasprave i nadmudrivanja, Aue nas bez daljnjih priprema vodi u središte događaja. Hitlerove armije ušle su u Sovjetski Savez, u današnjoj su Ukrajini i još uvijek imaju inicijativu, a on, Aue, u uniformi je SS časnika, svjedoči i sudjeluje u masovnim egzekucijama židovskog stanovništva kao što su ona u Lavovu i Babinu Jaru. Zvjerstva počinjena nad desecima tisuća Židova Aue detaljno opisuje, u danonoćnom ubijanju koje se odvija u smjenama moraju sudjelovati svi bez obzira na činove, svi moraju okrvaviti ruke, pa tako i on.

Negdje u sebi Aue (i ne samo on) ne misli da je potrebna ovakva razina brutalnosti, nečovještva, ali u isto vrijeme je i uvjereni nacional-socijalist koji ne kani dovesti u pitanje 'volju njemačkog naroda utjelovljenu u Hitleru' – njegova volja je zakon. Aue je visokoobrazovan i obično se druži sa sličnima sebi, nerijetko se nađe u situaciji da s jednim ili dvojicom prijatelja objeduje uz kakvo dobro vino, raspravlja o književnosti, jezicima, glazbi, slikarstvu ili obilazi muzeje, dok se u isto vrijeme u neposrednoj blizini na ulicama oko njih događaju silovanja, premlaćivanja i ubojstva. Sve to pomalo ga nagriza, ima problema s probavom, povraća, noću sanja iznimno bizarne, jezive snove, a kada se zamjeri nadređenima prilikom rasprave o povijesti kavkaskih Židova, šalju ga u Staljingrad.

Bitka za Staljingrad (Volgograd) jedna je od najvećih i najkrvavijih bitaka u Drugom svjetskom ratu, te jedna od točaka preokreta – njemački mit o nepobjedivosti i vojnoj nadmoći ozbiljno je narušen. Snage Wehrmachta našle su se u gotovo potpunom okruženju i Aue se nađe u još jednom krugu pakla. On je poput Zeliga, Forresta Gumpa ili Fabricija Viskova iz romana Ispovijedi nekarakternog čovjeka Ive Brešana – lik koji igrom slučaja ili sudbine uspijeva biti sudionikom ili neposrednim svjedokom cijeloga niza važnih povijesnih događaja. Bitna razlika je u tome što su spomenuta tri djela dobrim dijelom satira, dok su Littellove Dobrostive epska, povijesna drama natopljena sirovim užasom. Bauljajući po ruševinama Staljingrada, Aue upoznaje drugu stranu medalje, svjedoči kako je to kad se iz pozicije neupitne nadmoći nađeš u krajnje podređenom položaju. Na samom početku upoznaje i jednu grupu hrvatskih vojnika koji su se skupa s Talijanima, Rumunjima i Mađarima našli uz Nijemce u staljingradskom kotlu.

Na koncu je ranjen u glavu i samo zahvaljujući prijatelju Thomasu biva evakuiran i prebačen u Berlin. Faza oporavka u Berlinu i Francuskoj može se učiniti kao kakav-takav intermezzo i za čitatelja što, dakako, nije slučaj, u romanu Dobrostive nema ni odmora ni milosti. Za Treći Reich kola jesu krenula nizbrdo, ali do konačnog sloma ostale su još debele dvije godine u kojima razina ludila, nasilja i nečovještva nije pala, upravo suprotno. Žrtve će se brojati u milijunima, Maximilien Aue - naš dijabolični vodič, mora nas još provesti kroz Auschwitz i druge tvornice smrti u kojima se u to vrijeme suprotstavljaju dvije direktive. Jedna je – osigurati što veći broj logoraša za rad u podzemnim pogonima za proizvodnju najnovijeg oružja koje bi, sanjaju u Berlinu, moglo iznova preokrenuti situaciju na bojištu u njihovu korist, a druga – ubrzati provedbu planova o istrebljenju Židova. Morat ćemo svakako vidjeti i završni čin – sam kraj rata, a u međuvremenu pobliže upoznati i Aueov osobni i obiteljski pakao koji je započeo godinama prije ratnih strahota.

Jonathan Littell proveo je opsežna istraživanja, proputovao je većinu, vjerojatnije svako od mjesta stradanja, masovnih zločina, velikih bitaka, pročitao stotine knjiga, dokumente sa suđenja, povijesne arhive, svjedočanstva, odgledao dokumentarne filmove – među ostalima i devet-i-pol-satni Shoah Claudea Lanzmanna. Osim toga u razdoblju od 1994. do 2001. radio je u humanitarnoj organizaciji Action Against Hunger u Bosni i Hercegovini, Čečeniji, DR Kongu, Afganistanu i drugdje. Poslije ranjavanja u Čečeniji posvetio se istraživanju i prikupljanju građe za Dobrostive.

Detaljni i stravično uvjerljivi opisi svega što se događalo u Ukrajini, Staljingradu, Berlinu, Mađarskoj i koncentracijskim logorima dokaz su da se njegov petogodišnji rad isplatio. Odluku da sve ispripovijeda iz perspektive jednog pripadnika SS-a, dakle zločinca, a ne žrtve, pojašnjava u jednom razgovoru povodom izlaska romana na hebrejskom jeziku, podvlačeći kako je ulogu žrtve lako razumjeti, dok je zločinca, počinitelja ipak teže razumjeti baš kao i cijeli sustav koji ga pokreće.

Lik Maximiliena Auea možda jest neuvjerljiv, o čemu i pišu mnogi kritičari, a što u jednom ranom intervjuu priznaje i autor navodeći kako Aue vjerojatno nije uvjerljiv književni lik, ali njegov cilj ionako nije bio stvoriti ga takvim, već kroz njega ponuditi uvjerljivu sliku zločina koji su počinjeni. Po našem skromnom mišljenu on u prostoru povijesnog romana u tome itekako uspijeva. Nadalje, mnogi kritičari bili su naprosto zgroženi romanom naglašavajući da takvo što odvratno u životu nisu pročitali, nazivajući Dobrostive pornografijom nasilja i monstruoznom knjigom. Britanski pisac Michael Korda odgovora im: Htjeli ste čitati o paklu, pa evo ga, ako nemate snage čitati – jebiga. Također dodaje da je riječ o uvjerljivom, briljantno istraženom i zamišljenom remek-djelu. S njim se slaže i američki pisac Lev Grossman koji Dobrostive uspoređuje s najvažnijim romanom Roberta Bolaña – 2666.

Mogu se složiti s određenim zamjerkama koje su upućene Littellu, međutim moji dojmovi znatno su ipak bliži Kordinim i Grossmanovim. Na koji način pisati o holokaustu, a da čitatelj ne dobije udarce koje će dugo pamtiti? Na koji način pisati o užasima najgoreg razdoblja u novijoj ljudskoj povijesti, a da se nekako izbjegnu slike, prizori nesagledivog i nepojmljivog užasa? U usporedbi s onim što se događalo u nacističkim tvornicama smrti svi najgrozomorniji filmovi strave i užasa izgledaju poput nevine dječje igre na pješčanoj morskoj plaži.

Osim fiktivnih, u romanu Dobrostive zastupljen je i veliki broj stvarnih, povijesnih ličnosti, svima dobro poznatih, ali i manje znanih zločinaca – od Heydricha, Bormanna, Himmlera i Eichmanna do Hitlera kojega Aue susreće na njegovoj posljednjoj adresi – u onom berlinskom bunkeru. Svi oni, posebice Himmler i Eichmann s kojima Aue zbog prirode svojih zadataka češće komunicira, čine Dobrostive još uvjerljivijim. Nažalost, i očekivano, ni povjesničari se nisu mogli složiti u ocjenama Littellovog romana – jedni će reći da je pun pogrešaka i nedorečenosti, a drugi da je riječ o jednom od najboljih proznih djela ikada napisanih o Drugom svjetskom ratu.

Odlučite li se, ako već niste, čitati Dobrostive, da, čekaju vas ponori i sumraci, užasi i patnje, krajnje uznemirujući prizori koje će teško biti izbrisati iz sjećanja, ali daleko od toga da je sav taj pakao samome sebi svrha. Sumnjičiti autora da je utrošio godine života i rada, te napisao roman od blizu tisuću stranica samo da bi šokirao, razbjesnio i uznemirio – plitko je i posve nepametno. Riječ je o velikom i važnom povijesnom romanu kojega je vrijedilo napisati i kojega svakako vrijedi pročitati.

F.B., 16. travnja 2025., Zagreb