"Djeca ponoći" su roman koji je s pravom odmah po objavljivanju prepoznat kao istinski dragulj postkolonijalne književnosti, s ovom knjigom Salman Rushdie je izrastao u velikog autora, pripovjedača čija mašta ne poznaje granice.
Jedno od značajnijih otkrića u životu čitatelja je kada prvi put shvati da određenog autora/autoricu najradije čita u prijevodu točno određenog prevoditelja/prevoditeljice.
Anderson je inspiriran Vinelandom iscijedio novu, svoju priču koja se može odigravati u vrlo bliskoj budućnosti, osjetno je smanjio broj likova spustivši cijelu stvar na nekoliko ključnih odnosa i motiva koje će gledatelji moći razumjeti.
Od nekoga tko je u svijet kinematografije zakoračio filmom Eraserhead očekivali biste nepristupačnog osobenjaka, a onda, suočeni sa svjedočanstvima onih koji su ga poznavali, shvatite da Lynch nimalo nije ličio na svoja djela.
U kratkom romanu "Kasni život" Bernhard Schlink piše, kao i uvijek, jednostavnim i jasnim rečenicama svjesno odbacujući sav nepotreban balast, ukrase i opširno svođenje računa.
"Respetado Coronel! Petkom sam u arhivi književno-industrijskog kombinata Booksa u Martićevoj ulici Zagreb Grada i to je uvijek dobra prigoda da se mašim pera. Tako onda i računajte, ima tko da vam o dogodovštinama iz Bookse piše od petka do petka. Živjeli!"
F.B.
