I kad najavljuje apokalipsu i kad poseže za satirom, Krasznahorkai se u svom neponovljivom hipnotički moćnom stilu pripovijedanja iskazuje kao jedan od najvećih autora današnjice, a Nobelova nagrada koju je dobio jedna je od najzaslužnijih u ovom neveselom stoljeću.
Prije četrdeset, pedeset ljeta čitanje je bilo toliko normalna i raširena pojava, da su tada čitali čak i oni koji su to rijetko činili. Kako je to, k jarcu, moguće!?
"Pivo u biljarskom klubu" (1964), kao i svaki pristojan kultni roman, nastavio je živjeti i godinama, desetljećima nakon što se pojavio. Egipćani su ga otkrili koncem devedesetih, mi ga, evo otkrivamo 2025., a tako će se i nastaviti.
Pascal Quignard povučenom i šutljivom učitelju koji progovara samo jezikom glazbe suprotstavlja talentiranog, no silno ambicioznog i nestrpljivog učenika koji sanja o dvoru Luja XIV i najsjajnijim pozornicama onog doba.
I, gle čuda, posve slučajno Miles ima primjerak rukopisa u autu, pa ako ona uistinu želi, rado će joj ga dati na čitanje, iako, to je, dakako, nepročišćena verzija i vrvi tipfelerima. Do trenutka kada druženju za tu noć dođe kraj Maya je, naravno, smetnula s uma cijelu tu priču s rukopisom, ali ne i Miles.
"Respetado Coronel! Petkom sam u arhivi književno-industrijskog kombinata Booksa u Martićevoj ulici Zagreb Grada i to je uvijek dobra prigoda da se mašim pera. Tako onda i računajte, ima tko da vam o dogodovštinama iz Bookse piše od petka do petka. Živjeli!"
F.B.
.jpg)
