Imamo osjećaj da broj ljubitelja knjige ne opada – već raste! Riječ je samo o našem osjećaju, ne o relevantnim istraživanjima, ne znamo što se događa, možda smo napokon dotaknuli dno dna, pa je jedini mogući pomak onaj prema gore.
Svakodnevno, dugogodišnje vođenje dnevnika nije baš tako čest slučaj kao što se možda misli. Za takvo što potrebna je čelična disciplina, ali i živog, životnog materijala, a Ćiro Buković je imao materijala na bacanje.
Pitate se, postoji li kakva prečica? Kad već pitate, moramo reći – naravno da postoji! Da ste ranije pitali, mi bismo vam ranije rekli, ali to bi vas onda lišilo drame koju ste prošli, a drama je autoru nasušno potrebna u životu.
Dakle, je li pametnije rukopis poslati jednom izdavaču i čekati odgovor ili ga u isto vrijeme odaslati na više adresa? I kako uopće poslati rukopis!? Elektroničkom poštom ili ga isprintati i poslati običnom poštom kao u vrijeme Divljeg zapada?
Crv sumnje koji je preko noći ojačao i izrastao u naočitog momka, ne da vam mira. Čitate rukopis još jednom i sve ono što vam se još jučer činilo dobro, najednom se više ne doima djelom koje bi danas-sutra svrstali u nezaobilaznu lektiru.
Željeti objaviti knjigu najčešće ne dolazi niotkuda, to je nešto što se krčka duže vremena prije nego te obuzme i postane stvarno. Što s tim, sada već stvarnim porivom? Najbolje je oduprijeti mu se i zabaviti se nečim drugim, pa vidjeti kako će se stvar dalje razvijati.
"Respetado Coronel! Petkom sam u arhivi književno-industrijskog kombinata Booksa u Martićevoj ulici Zagreb Grada i to je uvijek dobra prigoda da se mašim pera. Tako onda i računajte, ima tko da vam o dogodovštinama iz Bookse piše od petka do petka. Živjeli!"
F.B.
