Like an Egyptian: 'Pivo u biljarskom klubu'

Kada je roman egipatskog autora Waguiha Ghalija Pivo u biljarskom klubu poslije trideset i četiri godine objavljen na arapskom, Egipćani su shvatili da im njegovo ime ne govori previše. Tko je Waguih Ghali? Prema riječima njegove prijateljice i urednice Diane Athil – Ghali nije volio govoriti o sebi. Iz njegovih dnevničkih zapisa jasno je kako je rođen u obitelji koptskih kršćana 25. veljače, godina se međutim ne navodi, pretpostavlja se da je rođen između 1927. i 1930., vjerojatno u Kairu, ali negdje se navodi i Aleksandrija. Srednju školu pohađao je u Aleksandriji, poslije je studirao medicinu u Kairu, a spominje se i školovanje u Francuskoj, zna se da je tečno govorio engleski i francuski, obitelj mu je bila imućna, no u dnevniku spominje i financijske probleme koji su ih snašli poslije očeve smrti.

Također, zna se da je kao pripadnik egipatske Komunističke partije bio primoran napustiti zemlju, najvjerojatnije 1958., no postoje verzije po kojima se to dogodilo i godinu-dvije prije. U svakom slučaju, izbjegao je u Veliku Britaniju, a nakon isteka vize Ghali seli u Njemačku gdje je, kako navodi Athil, prihvaćao svaki posao koji je mogao dobiti. Ondje je i nastao roman Pivo u biljarskom klubu (Disput, 2025., prijevod s engleskog – Daniel Bučan).

Vratit ćemo se još autoru, a sada riječ-dvije o samom romanu koji je, nema sumnje, dobrim ili najvećim dijelom autobiografski. Pripovjedač Ram, egipatski Kopt, pripadnik je kairske građanske elite ili kako bi se možda danas reklo – zlatne mladeži. Pa ipak, zbog svoje prirode, Ram se ne ponaša kao jedan od njih – ne želi se preko veza i utjecaja domoći zgodnog i odlično plaćenog položaja, ima istančan osjećaj za pravdu i nepravdu, obilazi birtije, pije, obrazovan je, načitan, a najdraže od svega mu je provocirati umišljenog rođaka Mounira i njemu slične.

Provocira on i najboljeg prijatelja Fonta, Ednu u koju je zaljubljen, brojne majčine sestre, rođake i druge bliske mu osobe, ali njih provocira iz ljubavi ili tek tako, da ih trgne iz kolotečine ili natjera da promisle o stvarima o kojima oni ne vole misliti. Više-manje sve mu to prolazi, rječit je i šarmantan, pa ga moraju prihvatiti takvog kakav jest. Ram je u kroničnoj besparici, no svejedno će uvijek naručiti piće – netko će već podmiriti račun, nema auto, ali netko će mu već ustupiti svoj, a da ne mora ni pitati – i tako on svugdje stigne, a najradije boravi u biljarskom klubu gdje je dao zaposliti prijatelja Fonta. Njih dvojica znaju se od malih nogu, zajedno su jedno vrijeme boravili u Londonu, a s njima je bila i Edna. 

Ona je iz bogate židovske obitelji, politički je osviještena, par godina je starija od Rama. On je, spomenusmo, zaljubljen u nju, no zna, predosjeća da će njihov odnos zauvijek ostati zaglavljen u onoj sivoj zoni između naklonosti, prijateljstva i ljubavi, što ga frustrira više nego bi on htio. Zbog svega toga Ram je faktički prisiljen ostati Ram – šarmantni provokator koji se, za razliku od Edne i Fonta, grozi situacija u kojima se bilo što mora smrtno ozbiljno shvatiti. Takav će, jasno, biti i u Londonu gdje je, u antologijskoj sceni, s lakoćom potpuno izbacio iz takta naoko ljubaznog britanskog vojnika koji je bio u Egiptu za vrijeme Sueskog rata.

Ram ne može 'odrasti' i prestati biti Ram iz mnogo razloga, a jedan od važnijih je i taj što svrgavanje probritanskog kralja Farouka i dolazak Nasera na vlast, u Egiptu nije donio nikakav pomak nabolje. Ništa se bitno nije promijenilo u društvu, većina stanovništva ostala je u iznimno teškom položaju, a šačici povlaštenih i dalje ide dobro. Sve je isto kako je i bilo. Ram je prisiljen ostati u svom svijetu, hodajući od birtije do birtije, od šanka do šanka, od žene do žene, ali ne zato što je neosjetljiv, baš zato što je osjetljiv na nepravdu koja traje, on ne želi zauzeti bilo kakav položaj, smiriti se, odrasti ili prestati provocirati rođaka Mounira sa svojim izvještačenim američkim naglaskom i sve njemu slične, pa i sve koji su mu bliski. Neće ga promijeniti ni zasjedanje cijele rodbine (neka vrsta intervencije koju mu prirede nakon što je iz čista mira nesretnog Mounira gurnuo u bazen i pobjegao), a svakako ne pomaže ni spoznaja da se Edna ne može udati za njega.

Pivo u biljarskom klubu (1964), kao i svaki pristojan kultni roman, nastavio je živjeti i godinama, desetljećima nakon što se pojavio. Egipćani su ga otkrili koncem devedesetih, mi ga, evo otkrivamo 2025., a tako će se i nastaviti. Pivo Waguiha Ghalija donekle estetikom podsjeća na atmosferu američke hard-boiled proze, nastao je, međutim, u specifičnim uvjetima izgnanstva, u vremenu dok je Ghali radio teške poslove i jedva preživljavao, i zbog toga je i zabavan i težak u omjeru koji može ponuditi samo onaj tko vrlo dobro zna o čemu govori i koji bi svom literarnom dvojniku Ramu s lakoćom mogao parirati u svemu. Priča je to o identitetu, otuđenosti, svojevrsnom licemjerju ili nemoći da se ustraje u pokušajima ostvarenja boljeg i pravednijeg društva, o nepomirljivim klasnim razlikama, razočaranjima koja su preduboka da bi ih godine izbrisale. Ghalijev (anti)junak Ram dopadljivi je cinik, komentator uglavnom nevesele zbilje, knjiški crv, vrlo opušten lik s kojim biste vrlo rado popili piće, koji bi vas na koncu vjerojatno isprovocirao, a vi biste mu to poslije oprostili kao i svi ostali.

Premda Ghalijev roman, ne bez vraga, zovu i biserom postkolonijalne književnosti, riječ je prije svega o vrlo osobnoj priči, zabavnoj na jednoj razini (i zbog samog pripovjedača), sjetnoj i tužnoj zbog uvjeta u kojima se odigrava, a onda opet neizmjerno zabavnoj (Ram ne dozvoljava sebi potonuće u dramu veću od one koja već jest), ukratko – sjajan roman u kojemu će i danas mnogi prepoznati dio sebe.

Što je bilo s Ghalijem poslije? Vratio se u Veliku Britaniju 1966., započeo je raditi na drugom romanu, a onda je, 1969., počinio samoubojstvo. Iza sebe je osim Piva u biljarskom klubu ostavio i dnevničke zapise koji su prije nekoliko godina pod naslovom The Diaries of Waguih Ghali: An Egyptian Writer in the Swinging Sixties (2016., 2017.) objavljeni u dva toma. Dnevnike koji pokrivaju njegove posljednje četiri godine vrlo rado bismo jednog dana pročitali i na hrvatskom, te ovim putem apeliramo na ljude iz Disputa da razmisle o tome.

F.B., 3. listopada 2025., Zagrebfoto: Max Nathan