Kijamet '26.

Žitelji Zagreba u posljednjih 48 sati gurnuti su u nezavidnu pynchonovsko-paulthomasandersonovsku situaciju, drugim riječima uhvaćeni su u nešto što ne razumiju ili razumiju tek djelomice, no ne mogu shvatiti širu sliku. Dakako – zbog toga osjećaju strah i paranoju.

Evo što se dogodilo, a što je najgore – još uvijek se događa, temperatura se spustila oko nule i počelo je padati nešto što najstariji naši sugrađani prepoznaše kao SNIJEG! Padao je taj takozvani snijeg i padao, a žitelji Zagreba oprezno su provirivali iza zavjesa i promatrali kako njihov voljeni grad naprosto nestaje ispod bijelih pahuljičastih naslaga. Gledali smo i mi iz Bookse, Parkić Nadstojnika Luciana i brončani Fra Grga Martić nestali su pred našim očima i na njihovu mjestu ostade samo ta zasljepljujuća bjelina baš kao u onom kultnom argentinskom stripu Eternaut. 

Mika, jedna od osnivačica naše literarne ubožnice, tiho je prosiktala – ah, ne opet. Iz nje je, shvatismo, progovaralo iskustvo, očigledno je nešto slično proživjela, uostalom – ona je na ovom svijetu znatno duže od svih nas. Vjerujemo da je premašila trideset i petu, neki čak pričaju da će uskoro navršiti trideset i devet!

 „Što se događa, što je ovo, kraj svijeta!?“, zavapila je inače uvijek smirena Nadstojnica Merida čije se plamenoriđa kosa dodatno nakostriješila od užasa pred nepoznatim.

Vidjevši da se ova pogubila, Mika je dohvati za revere i snažno protrese: „Smiri se, ovo je kijamet, događalo se i prije, možemo preživjeti!“

Malo dalje od Martićeve, gradski oci sazvali su hitnu sjednicu Gradskog vijeća. Netko je predložio da se čudesne padaline očiste s gradskih prometnica, ali takvo što ocijenjeno je kao nepotrebno rizična rabota – još uvijek ne znamo o čemu se točno radi, stoga valja biti na oprezu, a i s kakvom bi to mehanizacijom uopće mogli ukloniti (bacačima plamena or something!?), i dalje, kakve koristi kad ovo još uvijek pada li ga pada. Jedan od vremešnih gradskih otaca počeo je trabunjati o „ralicama“, posebnim napravama koje su se u dalekoj prošlosti koristile za raščišćavanje ulica i trgova, pa onda i bacanje soli koja navodno također pomaže. Bacanje soli? – zarogoboriše mlađi gradski oci – Najbolje onda da bacimo i bifteke, maslinovo ulje, papar, origano… bacimo sve i predajmo se. Ne, ostanimo pribrani i čekajmo da vidimo što će se događati.

I dalje je padalo i Zagreb je ubrzano nestajao pred očima gradskih otaca. Postavljalo se pitanje – čega će biti oci, ako ovaj grad u potpunosti nestane? Hoće li ih povijest upamtiti kao gradske oce koji su naprasno ostali bez grada!?

I tako je blizu 800,000 žitelja metropole gledalo kako svijet kojega su poznavali nestaje ispod bijelog pokrivača, a to, naravno, nije bilo sve. Temperatura je do jutra pala toliko nisko da su se i uređaji za mjerenje iste smrznuli. Pretpostavlja se da je minus u jednom trenutku bio dvoznamenkast.

 Čak se ni Mika nije mogla sjetiti double digit minusa. Takvo što nije doživjela za svojih trideset i nekaj sitno godina, ali se sjeća da je negdje čitala o tome.

„Možda u nekom SF-romanu“, šapnula je Nadstojnica Merida koja je, kao uostalom i većina žitelja metropole, bila uvjerena da upravo svjedoči smaku svijeta.

Pred zoru Miki je dozlogrdilo. Pozvala je sve prisutne da popiju još po jedan čaj, navuku odjeću, uzmu lopate koje moraju biti negdje u podrumu i izađu van raščistiti snijeg. Nadstojnica Merida prikupila je hrabrost, ustala je onako ogrnuta dekicom i zapovjedila: „Halt, nitko nikamo ne ide! Prvo, vani je možda i minus deset, a nitko od nas nije iskusio takvu hladnoću i vjerojatno bismo se smrznuli i preminuli. Drugo, posljednje vijesti jasno kažu – bez prijeke potrebe ne izlazite van! I treće, za koga da čistimo!? Nemojmo se lagati, nastupilo je ledeno doba, nitko više neće doći u Booksu, niti bilo gdje drugdje, možemo samo čekati spasilačke službe… ako uopće još postoje bilo kakve službe u gradu koji je nestao.“

Nekako po inerciji svi smo se svrstali uz Nadstojnicu Meridu, čak smo i fizički stali uz nju, tako da je Mika ostala sama na drugom kraju prostorije. Hrabra žena Mika, rođeni vođa i revolucionarka u srcu, navukla je kaput, ogrnula oko vrata šal i sa širokom lopatom krenula prema vratima. Prestravljeni uzmaknusmo u dubinu prostorije gdje se skutrismo poput pokislih voluharica.

„Ne idi“, kliknula je magistra Sofoklovski, „to je samoubojstvo, ne čini to!“

Mika je zastala, ali samo da navuče vunene rukavice (još jedan relikt prošlosti), otvorila je vrata, a mi smo kolektivno prestali disati od užasa. Izašla je u onu bijelu pustoš i počela lopatom uklanjati snijeg, prvo s klupica, a onda s pločnika i tako dalje i šire. Onda je zastala i pripalila cigaretu baš kao da je na pikniku, a ne usred jedne očigledno pogibeljne situacije. Nevjerojatno! Lako moguće, pomislili smo, da joj se od silne hladnoće suzila moć zdravog rasuđivanja. Dovršila je cigaretu i nastavila razgrtati snijeg, domalo joj se pridružiše još dvije prilike iz susjednih ulaza. Vrlo zanimljiv fenomen – činilo se kao da svojim lopatama, malo po malo, oslobađaju grad.

A onda je uslijedilo nešto najneobičnije, da ne velimo najluđe, što smo vidjeli. Mika je, ničim izazvana, stala gomilati snijeg na hrpu, potom ga golim rukama zakotrljala i načinila veliku kuglu pri čemu su joj pomagali i ono dvoje susjeda. Predstava se nastavila, načiniše još jednu manju kuglu, te je posadiše na onu veliku, pa onda i treću koja je bila najmanja i nju, pogađate, staviše na onu prethodnu. Nismo znali što misliti – je li u tijeku kolektivna šizika ili nešto treće?

Susjed je donio lonac i mrkvu, a Mika je ispod snijega pronašla dvije grane, pa ih zabila u srednju kuglu – jednu s lijeve, drugu s desne strane, na onu gornju kuglu nataknuli su lonac, zabili mrkvu ispod, pa stali umetati prikupljene kamenčiće. Bio je to snježni čovjek, Mika mu je smaknula onaj lonac i svezala šarenu maramu oko glave i snježni čovjek sada je, onako izdaleka, ličio na Davida Fostera Wallacea.

Tvorci snježnog DFW-a malo su predahnuli, Mika je pripalila još jednu cigaretu i pokretom ruke stala nas zvati da izađemo iz lijepo zagrijane Bookse. Pribojavali smo se, ali kako to već biva, znatiželja je pobijedila, zabundali smo se i izašli. Od zime nam je para izlazila iz usta kao da smo zmajevi. Dok smo mi naivno i oprezno bauljali po tom bijelom svijetu, Mika i njezini asistenti načini su još cijelu hrpu manjih snježnih kuglica i stali nas nemilo gađati njima.

U tom prvom napadu Nadstojnica Merida prošla je najgore – dobila je snježnu kuglu ravno u čelo i stropoštala se kao da je mrtva. Pod kišom projektila pograbili smo je i strateški se svi skupa povukli natrag u Booksu i još uvijek smo ondje. Prikupljamo hrabrost i kujemo osvetu. Još naših sugrađanki i sugrađana izmiljeli su van – možda još nije sve izgubljeno, ali to je samo jedno veliko možda!

Btw., dodatno smo onespokojeni spoznajom da kijamet u prijevodu znači – kraj svijeta tj. apokalipsa, ali Mika je već preživjela jedan kijamet, moguće da je riječ o nekakvoj simbolici. Tko preživi – pričat će.

F.B., 9. siječnja 2026., Zagreb