Soba za snove: Lynch u razgovoru s vlastitom biografijom

"Crvena soba važan je dio filma Vatro, hodaj sa mnom, a meni je jako draga. Kao prvo, ima zavjese, a ja obožavam zavjese. Šalite se? Volim ih jer su same po sebi predivne, ali i zato što nešto skrivaju. Nešto se nalazi iza zavjese, a ne znamo je li to nešto dobro ili loše. " (D. Lynch)

David Lynch (1946 – 2025) bio je jedan od onih filmskih autora s kojima su glumice i glumci rado surađivali, vjerovali su mu, voljeli ga i za njega bili spremni odraditi i najzahtjevnije scene, zadaće koje bi u svakom drugom slučaju glatko odbili. U sjajnoj knjizi Soba za snove (Ljevak, 2025., prijevod Vedran Pavlić) koju je napisao u suradnji s Kristinom McKenna, kritičarkom, novinarkom LA Timesa i svojom dugogodišnjom prijateljicom, možemo pronaći svjedočanstva desetaka i desetaka onih koji su na bilo koji način surađivali ili prijateljevali s njim i svatko je od njih na svoj način istaknuo da je Lynch uistinu bio jedinstvena figura američke kinematografije.

Soba za snove zapravo je zapis o čovjeku koji vodi razgovor s vlastitom biografijom što je, valja priznati, vrlo lynchovski pristup. Evo kako je rad na knjizi organiziran – prvo bi McKenna obavila razgovor s određenim osoba vezanim uz pojedino razdoblje i pretočila to u tekst, potom bi Lynch to pročitao i uz sjećanja drugih dodao i svoja tj. ispričao o istom razdoblju iz svoje perspektive. Ovdje valja istaknuti nekoliko stvari: prvo, ni u jednom poglavlju nemate osjećaj da dvaput čitate jedno te isto, drugo, Lynch odlično piše, zanimljiv je duhovit, otvoren i samokritičan, i treće, priča je na ovaj način upotpunjena i rasvijetljena sa svih (relevantnih) strana.

Što god je Lynch radio u životu, bilo da je riječ o likovnoj, glazbenoj ili filmskoj umjetnosti, mogli ste prepoznati njegovu sklonost ka pomaknutom, uvrnutom, nekonvencionalnom, često uznemirujućem, misterioznom, pa i zastrašujućem. S druge pak strane, on sam od najranijih dana bio je otvoren, društven, opušten, duhovit i prijateljski raspoložen prema okolini. Svi koji su ga upoznali htjeli su se nastaviti družiti s njim, surađivati, bilo što, a ženama je bio zanimljiv i privlačan. Od nekoga tko je u svijet kinematografije zakoračio danas kultnim filmom Eraserhead očekivali biste vjerojatno nepristupačnog osobenjaka, introvertiranog mučenika nevještog u bio kakvom obliku komunikacije, možda ekscentrika u trajnom ili privremenom nesporazumu sa stvarnošću, a onda, suočeni sa svjedočanstvima onih koji su ga poznavali, shvatite da Lynch nimalo nije ličio na svoja djela.

Svi koji su u Sobi za snove govorili o njemu spominju da je, uz sve ostalo, bio šarmantan i u svakodnevnoj konverzaciji natprosječno duhovit što se, uostalom, može vidjeti i u njegovom radu. Znao je vrlo vješto ukomponirati naizgled nespojive ili vrlo teško spojive elemente, a to je svakako najvidljivije u svijetu Twin Peaksa, televizijskoj seriji koju je kreirao u suradnji s Markom Frostom. Twin Peaks je nevjerojatan spoj teškog krimića, sapunice, melodrame, horora, komedije apsurda, misterije i mnogih drugih elemenata, žanrova i podžanrova. Lynch i Frost okrenuli su svijet tv-serija naglavce, nisu marili za dotad uvriježena televizijska pravila i svijet je naprosto poludio za njihovom pričom. Serija je preko noći postala istinski kulturni fenomen – bio je to jedan od prijelomnih trenutaka u povijesti televizije i to sve usprkos nepametnim pritiscima ljudi iz ABC-a koji su u jednom trenutku počeli inzistirati, vršiti pritisak da se odgovori na pitanje svih pitanja: Tko je ubio Lauru Palmer?

Mogli bismo o Twin Peaksu do prekosutra, ali vratimo se malo kroz vrijeme, sve do početaka. Nitko nije mogao znati kamo će Lynch poslije debija s Eraserheadom, a onda se ukazala ta priča s Čovjekom slonom koja je po svemu bila idealna za njega. Do jučer posve nepoznat autor najednom se našao na gostujućem terenu, u Velikoj Britaniji i okružen vrlo uglednim glumačkim imenima. Želimo li baš svijećom tražiti nekoga s kim Lynch nije otprve kliknuo, to je svakako Anthony Hopkins koji je u Čovjeku slonu igrao dr. Trevesa, atmosfera je bila naelektrizirana – Hopkins je tražio konkretne, precizne upute, a Lynch nije radio tako. Tražio je od glumica/glumaca da se oslanjaju na intuiciju što se, pak, Hopkinsu u ono vrijeme nije sviđalo. Nije poznavao tog mladog Amerikanca, no na koncu je bilo onako kako je Lynch zamislio, film će dobiti pregršt priznanja i čak osam nominacija za Oscara, a Hopkins će poslije napisati pismo isprike i priznati da je bio u krivu.

Dina Franka Herberta jedno je od najvećih i najkompleksnijih SF djela i sve je išlo u prilog tome da bi Lynch mogao biti taj koji će Dinu uspješno prenijeti na veliko platno. Poslije dugotrajnog i mukotrpnog posla Lynch nije mogao izgurati svoju verziju, studio je iskasapio film i tako je Dina jedini rad kojega se odrekao. Shvatio je da se više nikad ne želi dovesti u situaciju gdje njegova riječ neće biti posljednja. Srećom, poslije je uslijedio Plavi baršun, Twin Peaks, meni osobno najdraži njegov film – Divlji u srcu, te sve ostalo do Unutarnjeg carstva i povratka u Twin Peaks.

Soba za snove je kombinacija biografije i autobiografije, priča o jednom od najupečatljivijih i najsmionijih nadrealista američkog filma. Knjiga je izašla odmah poslije emitiranja završnog dijela Twin Peaksa, ali zašto baš soba za snove? Snovi su igra koja se odvija u našoj podsvijesti i logiku na koju se oslanjamo u stvarnom svijetu ondje ne pronalazimo, jer snovi slijede nekakvu svoju, nama stranu, uvrnutu i često uznemirujuću pripovjednu logiku. Većina djela Davida Lyncha slična su snovima – po njima su razasuti neobjašnjivi detalji, pojave, likovi, baš kao u snovima, mijenjaju obličja, vrijeme drugačije teče, prostor se također mijenja, sve je fluidno, natopljeno tamom, prijetećom atmosferom, neobičnim ili nezemaljskim zvukovima, priča se raspliće u mnogo rukavaca, kraj najčešće ostaje otvoren, nedovršen – gledatelju ostaje da se prepusti i uživa. Ne čudi stoga da su mnogi s vremenskim odmakom promijenili svoje prve dojmove o nekim njegovim filmovima. Kod Lyncha je kao iza zavjese, nikad ne znaš što se krije iza, može biti nešto dobro i lijepo, ali i nešto što ne želiš vidjeti, a svejedno ne skrećeš pogled.

Soba za snove – za sve fanove Davida Lyncha i one koji će to tek postati.

F.B., 6. ožujka 2026., Zagreb