Prelistavamo poglavlja epskog mundijalskog romana (2.dio)

Jean-Paul Sartre, prijatelj, a poslije i suparnik Alberta Camusa – da ne ulazimo sad u detalje (kompliciran odnos), duboko se tako jednom zamislio i zaključio da je u nogometu problem protivnička momčad, ona lako može sve zakomplicirati i pokvariti vam planove. I u pravu je čovjek, teško mu je proturječiti, priznajemo.
Vratimo se sada prepričavanju preostalih ispisanih, dovršenih poglavlja epskog mundijalskog romana:

Jedanaesto poglavlje (Argentina 1978)

Riječ je o još jednom mundijalskom poglavlju ispunjenom osjećajem nelagode. U Argentini je na vlasti bila vojna hunta, vodile su se rasprave treba li bojkotirati prvenstvo, no na kraju se ipak dogodilo da su se sve reprezentacije odazvale. Njemački reprezentativac Paul Breitner bio je jedina velika zvijezda koja je zbog protivljenja režimu diktatora Jorgea Videle izostala s Mundijala. Nije, doduše, bilo ni Cruyffa, ali poslije se razjasnilo da njegovi razlozi nisu bili političke prirode. Mnogim domaćim navijačima nije se svidjelo što argentinski selektor Menotti u reprezentaciju ne pozva tada sedamnaestogodišnjeg Diega Maradonu, no Gauchosi su i bez njega svladali Nizozemsku 3:1 i osvojili svoju prvu kantu. Briljirao je dugokosi goleador Mario Kempes.

Dvanaesto poglavlje (Španjolska 1982)

Simpatični Naranjito, maskota u obliku naranče, dočekao nas je kao pravi domaćin na dvanaestom izdanju Mundijala i prvom na kojem su nastupile 24 reprezentacije. Nastupilo je tušta i tma zvijezda, no povratnik Paolo Rossi bio je prvo ime turnira – poslije tri mršava remija u skupini, odveo je Italiju do trećeg naslova prvaka. U drugoj fazi natjecanja Azzuri su pobijedili Argentinu (2:1), a onda i Brazil (3:2) – bila je to jedna od najslavnijih i najboljih mundijalskih utakmica. Rossi je postigao sva tri gola, a slavni Brazil 1982. ostao je upisan u srca fanova kao najbolja reprezentacija koja nije uspjela osvojiti titulu (Sócrates, Zico, Falcão… prestrašna postava). Italija je u madridskom finalu pred 90,000 gledatelja pobijedila Zapadnu Njemačku 3:1. Ni ovo poglavlje nije ostalo bez mrlja – pamti se utakmica nazvana Sramota u Gijónu – Nijemci i Austrijanci faktički su namjestili rezultat koji je odgovarao objema reprezentacijama, a Alžir poslao kući (Alžir je prije toga uspio pobijediti Nijemce 2:1). 

Trinaesto poglavlje (Meksiko 1986)

Ukratko – bio je ovo Mundijal Diega Armanda Maradone (za prijatelje Mali Zeleni), vjerojatno najboljeg igrača koji je ikad trčao nogometnim pašnjacima. Ovo poglavlje trebalo je biti pisano u Kolumbiji koja je zbog ekonomskih problema bila prisiljena odustati, pa je domaćinstvo preuzeo Meksiko i tako postao prva država koja je dva puta ugostila Mundijal. No i njih su zadesile nevolje, samo par mjeseci prije prvenstva pogodio ih je veliki potres, ali Meksiko, baš kao ni Čile 24 godine prije, nije odustao. Na krcatim tribinama tv-gledatelji mogli su prvi put vidjeti La Olu ili meksički val, a dolje na travnjacima, kako rekosmo, Diega Maradonu koji je faktički na svojim plećima odveo Argentinu do drugog naslova prvaka. Čtvrtfinalna utakmica Argentina-Engleska, odigrana na stadionu Azteca pred oko 115,000 gledatelja, u kolektivnoj memoriji ostat će zapamćena po dva najslavnija mundijalska gola. U razmaku od jedva 5 minuta oba je zabio Maradona – prvi je znan kao Božja ruka, a drugi je postigao predriblavši pola engleske momčadi (neki tvrde da je predriblao cijelu momčad, ali znate kako je, u književnosti se pretjeruje) – neponovljivo. U Argentini ovaj mitski duel zovu jednostavno – El partido contra Inglaterra i pobjedu 2:1 doživljavaju kao neku malu vrstu osvete za Fakladski rat. U finalu su Gauchosi pobijedili Nijemce 3:2 i odnijeli kući pobjednički pehar.

Četrnaesto poglavlje (Italija 1990)

Svaka knjiga ima i pokoje dosadno poglavlje, u našem mundijalskom romanu to je Mundijal 1990. u Italiji. Bio je to turnir na kojemu je carevala defanzivna igra što je rezultiralo najmanjim brojem postignutih golova u prosjeku po utakmici (2,21), grubostima i velikim brojem žutih i crvenih kartona. Također, gledali smo reprizu finala iz Meksika '86., s tim što su ovaj put slavili Nijemci golom iz penala 5 minuta prije kraja. Bilo je to i treće uzastopno finale za Elf.

Petnaesto poglavlje (USA 1994)

Amerikanci su sportska velesila, ali nikada se nisu pretjerano zaljubili u nogomet niti su shvatili što ga to točno čini daleko najpopularnijim sportom na svijetu (a nije da se ne trude). Za njih postoje bejzbol, američki nogomet, košarka i hokej, pa onda daleko iza slijede ostali njima manje zanimljivi sportovi. Ono što im ne možemo osporiti jesu iznimne organizacijske sposobnosti – utakmice na njihovom Mundijalu bile su odlično posjećene, atmosfera je bila na nivou, a i nogomet se vratio u boljem izdanju nego je to bilo u Italiji. Svidjele su nam se Bugarska, Rumunjska i Nigerija, no u finalu opet dvoboj velikih – Italija i Brazil. Bilo je to prvo mundijalsko finale čiji je ishod odlučen izvođenjem penala, a Brazilci su imali bolje živce i po četvrti put postali prvaci. Mračna priča je ona o kolumbijskom stoperu Andresu Escobaru – u utakmici protiv USA nesretno je poslao loptu u vlastitu mrežu i Kolumbija je izgubila. Po povratku u zemlju ubijen je u rodnom Medellinu, a njegovo ubojstvo jedna je od tragičnih posljedica nasilja koje je u ono vrijeme vladalo u Kolumbiji. Njegov prezimenjak, Pablo – prvi čovjek zloglasnog medellinskog narko-kartela, ubijen je sedam mjeseci ranije (nisu bili u rodu).

Šesnaesto poglavlje (Francuska 1998)

Prvi Mundijal s 32 reprezentacije. I prvi na kojemu je sudjelovala Hrvatska! Ćiro & sinovi nisu došli razgledavati francuske znamenitosti niti besposličariti. Na putu do prve mundijalske medalje u četvrtfinalu smo pomeli i Njemačku, bilo je uvjerljivih 3:0. Da je bilo malo svemirske pravde svijet je mogao gledati romantično finale Hrvatska-Nizozemska, no mi smo poraženi od domaćina Francuza, a Oranje od Brazila i tako nas je zapalo odigrati tkzv. malo finale ili finale slomljenih srca. U dvoboju za broncu pobijedili smo Nizozemce 2:1, a Davor Šuker postao je prvi strijelac prvenstva. FIFA je dobila ono što je željela – još jedno finale divova. Domaćini, Galski pijetlovi, predvođeni velikim Zinedinom Zidaneom, s lakoćom su dobili Brazil 3:0, a svijet se još i danas pita što se to uoči utakmice dogodilo s Ronaldom (brazilskim tj. originalnim). Reprezentaciji Hrvatske priređen je veliki svečani doček na Trgu Francuske Republike u Zagrebu. Biti treći na Mundijalu nije mala zajebancija, govorilo se tada – ovu generaciju teško će biti nadmašiti. Vrijeme će pokazati koliko su te prognoze bile pogrešne.

Sedamnaesto poglavlje (Japan & Južna Koreja 2002)

Prvi azijski Mundijal i prvi s dva domaćina. Reprezentacije Turske i Južne Koreje bile su veliko iznenađenje, dogurali do polufinala i na koncu se međusobno susreli u utakmici za broncu koja je pripala Turskoj. Hrvatska je dijelom doživjela smjenu generacija, izgubili smo od Meksika, pobijedili Italiju i onda izgubili od Ekvadora, te na taj način nismo prošli grupu. Brazil se još jednom domogao finala, ali ovaj put Ronaldo je bio zdrav i oran za igru (pamtimo i njegovu bizarnu frizuru), s druge strane bila je Njemačka. Finale je odigrano u Yokohami pred 69,000 gledatelja, Brazil je golovima Ronalda slavio 2:0 i osvojio svoj peti naslov prvaka. Što se tiče Francuza, aktualni prvaci zapeli su već u grupi s jednim remijem i dva poraza.

Osamnaesto poglavlje (Njemačka 2006)

Turnir znan i kao Ljetna bajka, gledatelji su uživali, stadioni su bili krcati, a Nijemci su se još jednom pokazali kao vrijedni i srdačni domaćini. Hrvatska je igrom ždrijeba otplutala u grupu s Brazilom, Japanom i Australijom, izvukli smo svega dva remija i poraz što, dakako, nije bilo dovoljno za prolazak u nokaut-fazu. U osmini finala mogli smo svjedočiti dvoboju Portugala i Nizozemske znanom i kao Bitka za Nürnberg. Sudac je morao pokazati čak 14 žutih i 4 crvena kartona – rekord koji će teško biti nadmašen (dalje su prošli Portugalci). U finalu je Italija poslije boljeg izvođena penala nenadano dohvatila četvrti naslov prvaka svijeta, no ovo finale ostat će zapamćeno po okršaju Materazzija i Zidanea. Talijan je stalno provocirao Francuza i kada je prevršio svaku mjeru, Zidane je izgubio kontrolu i udario ga glavom u prsa. Materazzi je pao kao da je pogođen projektilom, a sudac je isključio velikog Zizoua kojemu je to bio oproštaj od reprezentacije. Nogometni znalci vjeruju da Italija nikada ne bi dobila to finale, da je Zidane ostao u igri.

Devetnaesto poglavlje (Južna Afrika 2010)

Osamdeset godina poslije prvog Mundijala odlučeno je da napokon i Afrika ugosti najbolje nogoloptače svijeta. Domaćinstvo je dodijeljeno Južnoj Africi gdje su nas dočekale vuvuzele koje su svojom razornom bukom išle na živce svima (osim samim vuvuzelašima) ali njihova ustrajna piska pratila nas je od prve do posljednje utakmice. Drugi fenomen bila je španjolska tika-taka, stil igre koji se sastoji od bezbroj dodavanja loptom sve dok se protivničkim igračima ne zavrti u glavi. Da, dodavati se loptom tijekom utakmice jedan je od esencijalnih dijelova nogometne igre, ali tika-taka je za nekoliko razina iznad i znanost do danas nije pronašla način kako joj se suprotstaviti. Nije to uspjelo ni Nizozemcima koji su tako izgubili i treće svoje mundijalsko finale, a Španjolci su osvojili prvenstvo golom Inieste u 116. minuti. Ovo je dosad je i jedni Mundijal na koji se Hrvatska nije uspjela plasirati.

Dvadeseto poglavlje (Brazil 2014)

Radnja epskog mundijalskog romana poslije 64 godine vraća se u Brazil. Opet bi, i to s pravom, mogli iskoristiti frazu o povratku diteta materi, jer, istina je – nogomet su izumili Englezi, ali su ga odgojili i dali mu prepoznatljiv karakter upravo Brazilci. Domaćini su, baš kao i davne 1950., bili uvjereni da će na svom terenu izdominirati sve i na dresove dodati šestu zvjezdicu, ali zlehuda povijest se ponovila – ovaj put u još strašnijem izdanju. Mora se reći, suci su im od prvog susreta s Hrvatskom išli na ruku, točno koliko treba i tako je svanuo i 8. srpnja 2014., na stadionu Mineirão u Belo Horizonteu igra se polufinalna utakmica starih znanaca – Brazila i Njemačke. Brazilke i Brazilci, veseli i srčani kakvi jesu, čekali su da se obave formalnosti, pa da se ide u finale. Na svom su terenu, imaju odličan tim, karnevalsku atmosferu – što bi, k jarcu moglo krenuti po zlu!? Po zlu je krenulo apsolutno sve, već u 29. minuti, dakle 16 minuta prije kraja prvog poluvremena, na semaforu stoji 0:5! Razina zapanjenosti, šoka i nevjerice širom svijeta bila ja na levelu 1000, srećom na stadionu je drugačija publika, instagramska, ne ona iz 1950., samo se na licima jednog uplakanog dječačića i jednog slomljenog starca koji nemoćno na prsa privija repliku pobjedničkog trofeja može iščitati isti onaj užas otprije šezdesetak godina. Nije ni drugima lako, ali jasno je da će preživjeti ono što ranije generacije navijača nikako ne bi mogle, barem ne bez trajnih posljedica. Na koncu je bilo nevjerojatnih 7-1 za Elf koji će u finalu dobiti Argentinu 1-0 i vratiti se s peharom u Europu. Hrvatska je već gradila novu, moćnu generaciju, ali još nije do kraja stasala, pa ni ovaj put nismo prošli grupu. Posrnuli su i aktualni prvaci sa svojom tika-takom, a Miroslav Klose golom protiv Brazila postao je najbolji strijelac u povijesti Mundijala.

Dvadeset prvo poglavlje (Rusija 2018) 

Iz nekog razloga engleski mediji počeli su sumanuto pumpati priču kako je vrijeme da njihova reprezentacija osvoji prvenstvo i vrati trofej na Otok gdje, po njima, i pripada. Kao što to i najčešće biva, stvarnost je tu da vas grubo prizemlji, pa se tako dogodilo i u ruskom poglavlju mundijalskog romana. Hrvatska reprezentacija po svemu je trebala biti dobra, no prije odlaska u Rusiju nije izgledala dobro, došlo je do smjene izbornika i palicu je preuzeo Zlatko Dalić. Uspio je povezati konce i odvesti reprezentaciju na Mundijal… a onda je počeo show. Kada smo isprašili Argentinu 3:0, Messi je izgubljeno napustio teren, ni ruku nikome da ispruži, a mi smo se počeli pitati – čekaj, ovo smo jednom već vidjeli. Da, u Francuskoj, prije dvadeset dugih godina kad smo istim rezultatom razmontirali Elf. Poslije tri pobjede u grupi na red je došla nokaut-faza – prvo je pala Danska, pa onda i domaćin Rusija, obje utakmice dobili smo poslije produžetaka i penala. A onda je osvanuo 11. srpnja, lijep dan u Moskvi, rijeke ljudi slijevale su se na stadion Lužnjiki. Bilo je vrijeme za polufinalni ogled Hrvatske i Engleske. Engleski mediji gotovo nas nisu ni spominjali, a trebali su, jer kako je lijepo i pametno zaključio veliki Sartre – u nogometu se uvijek sve zakomplicira prisutnošću protivničke momčadi. Oni su tu da ti pobrkaju planove, oni su realan problem, ali Englezi su već planirali grandioznu proslavu naslova svjetskih prvaka, ne igrači – već mediji. Poslije 240 minuta i dvije serije penala naši igrači bi trebali biti negdje u toplicama na oporavku i infuzijama, a ne u polufinalu Mundijala. Za Engleze je sve počelo da bolje ne može, Trippier je već u 5. minuti zabio iz slobodnjaka, četvrtina Otoka je eksplodirala od sreće, preostale tri tradicionalno su bile protiv njih tj. uz Hrvatsku koja je nekako dočekala kraj prvog poluvremena s minimalnim zaostatkom. Vratili su se na teren i nenadano krenuli u jedan juriš za drugim što Englezi svakako nisu očekivali, a onda, u 68. minuti Ivan Perišić čuvenim kung-fu udarcem šalje loptu iza Pickforda – 1:1! Drama, kako i priliči, odlazi u produžetke, u treći čin. Naši igrači blijedi su u licu, ali ne od straha, već od iscrpljenosti, no igrati se mora – kad ćeš opet biti u polufinalu Mundijala. Minuta je 109., Perišić glavom šalje loptu u šesnaesterac gdje se niotkud pojavljuje mitsko biće Mandžo i zabija za konačnih 2:1 i odlazak u finale Mundijala! U zamalo stotinu godina mundijalskog romana samo je 13 reprezentacija uspjelo izboriti finale Mundijala. Finalnu utakmicu izgubili smo 4:2 od Galskih pijetlova, dalje se naprosto nije moglo, došli smo na jedan korak do samog vrha, ali uzeli smo srebro i generacija iz '98. je nadmašena. Doček u Zagrebu trajao je satima, na ulicama vjerojatno pola milijuna ljudi, teško je to izbrojati, ludnica neviđena.

Dvadeset drugo poglavlje (Katar 2022)

Takozvani Pustinjski Mundijal u prebogatom Kataru odigran je u studenom i prosincu. Hrvatsku je zapala grupa s Marokom, reprezentacijom koja će se pokazati najugodnijim iznenađenjem. Prošli smo i jedni i drugi, te krenuli različitim stazama koje će se na koncu spojiti u utakmici za broncu. Vjerovalo se da je Hrvatska bila jednokratno čudo ili barem ono koje se ponavlja svakih 20-30 godina, ali ispalo je da smo napokon i sami sebe počeli doživljavati kao reprezentaciju koja ima snagu suprotstaviti se velikima. Poslije muka ježevih s Japanom, sudbina nam je u četvrtfinalu poslala Brazil. I opet su šanse za prolazak bile blizu nule, ipak je to peterostruki prvak svijeta, znaju igrati, a činilo se i da pucaju od samopouzdanja. Čak su se svi poblajhali i istrčali na teren da nam uzmu mjeru i odjašu dalje. Ono što se dogodilo najbolje je opisao jedan bivši veliki igrač, da li Nijemac ili Englez – nevažno, rekao je otprilike ovako: Hrvatska je ona vrsta momčadi koja će odigrati točno onako kako vam ne odgovara, pričekat će da vam popuste živci, onda će vas primiti za ruku, odvesti do ruba provalije i gurnuti, a vi nećete ni shvatiti što se dogodilo. Ukratko, još jednom je firma Modrić & sinovi šokirala svijet, odvela utakmicu do penala i odletjela u svoje treće polufinale. Ondje su nas čekali Messi i Argentina, nije išlo, pali smo prema nadanjima mnogih šeika koji su željeli u finalu gledati obračun Messija i Mbappea. Maroko je u međuvremenu izbacio Portugal i Španjolsku, pa izgubio od Francuza. U utakmici za broncu pobijedili smo ih 2:1, a finale za bogataše riješeno je izvođenjem penala u čemu su se Gauchosi pokazali umješnijim. Bio je to posljednji Mundijal s 32 reprezentacije, ovaj predstojeći ugostiti će ih 48.

S jedne strane FIFA na ovaj način polako ubija čar Mundijala, a s druge opet – vidjet ćemo reprezentacije kao što su Curaçao, Zelenortski Otoci, Uzbekistan, Jordan.  

Morate priznati, povijest Mundijala uistinu podsjeća na jedan od onih velikih epskih romana. Svi elementi su tu: heroji, tragičari, veličanstveni okršaji, negativci, prevare, nevjerojatni obrati, Davidi koji gotovo na svakom Mundijalu uzmu skalp ponekom Golijatu, smijeh, suze, neopisiv šušur, čarobnjaci, svega ima, jedino što još nedostaje u ovom romanu je da se barem jednom dogodi trijumf neke od takozvanih malih reprezentacija, nedostaje to završno čudo tako da možemo reći – e, sad smo fakat sve vidjeli, motaj kablove!

Tko zna, možda se u dvadeset trećem poglavlju i to dogodi, pobjednik kojemu se nitko ne nada, a kojemu će se svi radovati kao da im je najrođeniji.

F.B., 5. lipnja 2026., Zagreb