Prelistavamo poglavlja epskog mundijalskog romana (1.dio)

Dana 11. lipnja, za dva tjedna, u Mexico Cityju, na čuvenom stadionu Azteca bit će odigrana prva utakmica 23. SP u nogometu (za prijatelje – Mundijala). Točnije, započet će 23. poglavlje priče ili epskog romana čije su prve stranice ispisane 1930., a gdje drugdje nego u Južnoj Americi, u Urugvaju.

Svjetska prvenstva postoje u svemu, jer u čovjekovoj prirodi osim želje za stvaranjem i razaranjem, postoji i neutaživa želja za nadmetanjima, za igrom, da se vidi tko je najbolji u nečemu. Vremenom se iskristaliziralo da je od svih nadmetanja, najvažnije, najzanimljivije i daleko najgledanije upravo ono u nogometu. Poznata je činjenica da FIFA – krovna organizacija svjetskog nogoloptanja, ima više članica nego UN (trenutni je omjer, ako se ne varamo, 211:193 u korist FIFA-e). I sve te članice tijekom dvije godine igraju kvalifikacijske utakmice u želji da se plasiraju na završni turnir tj. Mundijal koji se održava svake četiri godine.

Mnogi je vrli literat bio očaran nogometom, jedni su ga ozbiljno ili rekreativno igrali, drugi bili strastveni navijači, treći u jurcanju za napuhanim mijurom vidjeli metaforu samog života. Ako ništa drugo, zasigurno ste čuli ili načuli da je Albert Camus u mladosti igrao za jedan alžirski klub i to na poziciji golmana. Karijeru mu je prekinula huda bolest. Jednom je negdje, da li u glasilu svojeg kluba, zapisao: „Sve što znam o moralu i obvezama dugujem nogometu.“

Zanimljivo je da su i neki drugi književnici bili golmani, što vjerojatno i nije toliko čudno, jer su golmani baš kao i ljudi od pera u poziciji onoga koji promatra svijet sa strane, on je ona posljednja figura na horizontu koju valja svladati želite li postići gol i pobijediti, njegova oprema se razlikuje od one njegovih suigrača i tako dalje. Ne možemo se ne sjetiti riječi japanskog režisera prijenosa mundijalskog finala 2002. u kojemu je Brazil svladao Njemačku. Umjesto da poslije posljednjeg sučeva zvižduka fokus zadrži na pobjednicima, on je u kadar stavio shrvanog golmana Elfa, Olivera Khana. Režiser prijenosa pojasnio je poslije da je prizor usamljenog i tužnog Khana koji je leđima okrenut terenu, drži se za mrežu i gleda u prazno bio nešto veličanstveno, kao da svjedočite prizoru rasipanja latica trešnjinog cvijeta. Vrlo poetski, rekli bismo.

Poznati su i literati strastveni, vjerni navijači. Nick Hornby, popularni britanski autor, veliki je fan londonskog Arsenala, a svoju privrženost Topnicima (koji su baš ovih dana osvojili Premiership poslije dvadeset i dvije godine posta) opisao je i potanko razložio u knjizi Nogometna groznica (Fever Pitch). Pier Paolo Pasolini rekreativno je igrao nogomet, pisao je o njemu, promatrao ga kao umjetnost – južnoamerički nogomet definirao je kao poeziju, a europski uspoređivao s prozom, u jednom intervjuu govori o nogometu kao posljednjem velikom kolektivnom ritualu modernog društva. Cijeli život navijao je za Bolognu. Miljenko Smoje bio je neumorni kroničar i navijač splitskog Hajduka (Hajdučka legenda, Velo misto), a naslijedio ga je Boris Dežulović o čijim smo briljantnim esejima (Bili libar i Bili libar 2) pisali na ovom mjestu.

Nezanemariv broj pisaca bio je ili još uvijek jest zaluđen nogometom, baš kao što je i onih koji s prezirom gledaju na sve to ne shvaćajući kako netko može trošiti svoje vrijeme i emocije na nešto toliko nevažno kao što su nogometna i sva druga sportska nadmetanja. Istina je i to da se nogomet u posljednjih nekoliko dekada pretvorio u veliki biznis, te samim tim izgubio na romantici, ali mundijalska okupljanja svake četiri godine i dalje plijene nevjerojatnu pažnju širom planete. Svijet gotovo zastane za trajanja Mundijala, gledanost se već mjeri u milijardama, a posljednje mundijalsko finale između Francuske i Argentine najgledanija je nogometna utakmica otkad postoje tv-prijenosi (1,5 milijarda ljudi bila je u to vrijeme prikovana uz male i velike ekrane). Nema sumnje – tako će biti i ovog ljeta.

Pokušajmo shvatiti ovaj fenomen prelistavajući brzinski poglavlja epskog mundijalskog romana koji će 2030. navršiti punih sto godina:

Poglavlje prvo (Urugvaj 1930)

Mit započinje u tada svima dalekom Urugvaju, toliko dalekom da su reprezentacije mnogih zemalja jednostavno odbile pozivnicu. Da, pozivnicu, o kvalifikacijama još uvijek nije bilo govora, na koncu okupilo se 13 reprezentacija, a u velikom prvom finalu na stadionu Centenario u Montevideu pred blizu 70,000 gledatelja Urugvaj je pobijedio Argentinu 4:2 i postao prvi svjetski prvak u nogometu.

Poglavlje drugo (Italija 1934)

Na takozvanom Mussolinijevom Mundijalu cijeli se turnir pretvorio u veliki propagandni projekt za promociju fašističkog režima. Igrači su prije utakmice pozdravljali fašističkim pozdravom, a postoje i ozbiljna svjedočanstva da je pritisak na suce bio golem. Čini se da ništa nije bilo prepuštenu slučaju, Italija je morala osvojiti prvenstvo, što se i dogodilo. Pobijedili su tada moćnu reprezentaciju Čehoslovačke 2:1, a kažu upućeni da je sudac finalne utakmice Šveđanin Ivan Eklind večer prije finala bio na večeri kod samog Ducea.

Poglavlje treće (Francuska 1938)

Europa je u kaosu, Drugi svjetski rat je pred vratima, Austrija je pripojena Njemačkoj i tako je nestala i austrijska reprezentacija, Argentina i Urugvaj bojkotirali su ovaj Mundijal, ponajviše zbog toga što je drugi put zaredom domaćinstvo dodijeljeno nekoj europskoj zemlji. Italija je u finalu pobijedila Mađarsku 4:2.

Poglavlje četvrto (Brazil 1950)

Poslije dvanaest godina pauze, četvrto mundijalsko poglavlje ispisuje se u Brazilu. Umjesto nokaut-utakmica, igra se finalna skupina i Brazilu je protiv Urugvaja dovoljan i remi, igra se na stadionu Maracana pred više od 173,000 gledatelja (iako svi kažu da ih je bilo i 200,000) i umjesto očekivane brazilske nadmoći i pobjede na domaćem terenu ili barem remija – senzacionalno pobjeđuje Urugvaj. Kažu da takve tišine poslije posljednjeg sučevog zvižduka niti je bilo niti će biti. Ovaj događaj Brazil pamti kao nacionalnu tragediju i zovu ga - Maracanaço. Tadašnji tisak izvještavao je o srčanim udarima, pa i slučajevima samoubojstava poslije utakmice u Rio de Janeiru.

Poglavlje peto (Švicarska 1954)

Kažu ljudi, a ljudima je vjerovati, da je ovo bio možda i najkvalitetniji Mundijal ever. U svakom slučaju bio je najefikasniji – po utakmici se u prosjeku postizalo više od pet golova. Apsolutni favorit bila je reprezentacija Mađarske, čuvena Laka konjica, predvođena Ferencom Puskásom. Sve je upućivalo na to da im nitko ne može parirati. U finalu su vodili 2:0, a onda su, ni danas ne mogu shvatiti kako, primili tri gola od Nijemaca. Taj događaj ostat će u povijesti mundijalske književnosti zabilježen kao Čudo u Bernu (Das Wunder von Bern).

Poglavlje šesto (Švedska 1958)

Francuz Just Fontaine postigao je čak trinaest golova na turniru što do danas nije nadmašeno, ali u ovom poglavlju predstavljen nam je i malodobni brazilski klinac Pelé, poslije znan i kao Kralj nogometa. Međutim, u reprezentaciji Brazila bilo je i cijeli niz čarobnjaka, predstavnika južnoameričkog nogometnog magijskog realizma – Garrincha prije svih, pa Didi, Vavá,  Zagallo… jasno, Brazil je u finalu pomeo domaćine Švede rezultatom 5:2.

Poglavlje sedmo (Čile 1962)

Dvije godine prije, 1960., Čile je pogodio razoran potres, ali organizatori ipak ne odustaju od domaćinstva sedmog Mundijala. Brazil predvođen Garrinchom (Pelé je van stroja) osvaja drugi naslov prvaka svijeta, Čehoslovačka je čak povela u finalu no krajnji ishod je 3:1 za strašni, moćni Brazil. U ovom poglavlju događa se i ona zloglasna Bitka za Santiago, susret između Čilea i Italije koju su zbog grubosti, tučnjava, intervencija policije na terenu, izvjestitelji prozvali najsramotnijom utakmicom ikad viđenom na završnim turnirima.

Poglavlje osmo (Engleska 1966)

Stvari postaju sve ozbiljnije, dite se vraća materi tj. Mundijal se seli na Otok gdje je nogomet i nastao. Svijet će upoznati Eusébia koji će sa svojih 9 golova donijeti broncu Portugalu. Međutim ovo je i jedno od najkontroverznijih poglavlja velikog mundijalskog romana. Domaćinu se bezobrazno išlo na ruku, a vrhunac se dogodio u finalu kada je priznat fantomski gol G. Hursta. Pomoćni sudac je rekao – lopta je prešla crtu. Engleska je pobijedila reprezentaciju Zapadne Njemačke 4:2 poslije produžetaka, a Gordi Albioni do danas se ljuljuškaju na tom davnom trijumfu tamnog sjaja.

Poglavlje deveto (Meksiko 1970)

Ovo je prvi Mundijal koji ste mogli gledati širom svijeta i u boji, ako ste bili imućni i imali tv u boji. Nogomet postaje velika, globalna priča, a Brazil šalje još jednu ubitačnu reprezentaciju na turnir što im donosi treći naslov prvaka. U finalu su pobijedili Azzure 4:1, a posljednji, četvrti gol ostat će opjevan kao najljepši momčadski gol viđen na Mundijalima. U polufinalu odigrana je Utakmica stoljeća – Italija – Zapadna Njemačka 4:3, utakmica kojoj je podignuta i spomen ploča. Usput rečeno, finalna utakmica odigrana je na stadionu Azteca pred 107,000 gledatelja.

Deseto poglavlje (Zapadna Njemačka 1974)

Jubilarno deseto poglavlje mundijalskog romana ispisano je na uredno podšišanim travnjacima Zapadne Njemačke. FIFA je predstavila novi pehar, jer je onaj stari ostao u trajnom vlasništvu Brazilaca. Započinje era modernog nogometa, južnoamerički fantazisti privremeno će morati uzmaknuti pred europskim supersilama. Nizozemci su bili apsolutni hit sa svojim totalnim nogometom na kojega nitko nije bio spreman. Letjeli su terenom predvođeni Johanom Cruyffom, Neeskensom, Repom, Krolom, Rensenbrinkom i drugim letećim Holandezima koji su igrali presing po cijelom terenu i stalno mijenjali pozicije izluđujući protivnike, izgledali su nepobjedivo. Sve do finala gdje su ih dočekali domaćini predvođeni Beckenbauerom, Breitnerom i Gerdom Müllerom. Čeličnom disciplinom Elf uspijeva pobijediti 2:1 iako su već u 2. minuti gubili 0:1. Na Mundijal su doletjeli i prvi veliki, bogati sponzori nanjušivši pravovremeno da se radi o koki koja zlatna jajca nese!

Iz režije nam javljaju da smo prekardašili, da nema više prostora, pa ćemo preostalih spektakularnih dvanaest poglavlja predstaviti, prelistati u sljedećem nastavku. Mundijalski pozdrav iz Bookse!

F.B., 29. svibnja 2026., Zagreb