Idealno štivo za depresivni siječanj

Siječanj je, pravedno ili nepravedno, još davnih dana proglašen najdepresivnijim mjesecom u godini. Em je zima, kao što, evo, i jest, em shvatimo da smo iz nekog razloga u prosincu trošili kao bahati tehno-tajkuni, em svijet iz dana u dan postaje sve luđi i nesigurniji, em smo, ne lezi vraže, sve stariji i samim tim skloniji rezignirano promatrati kako najvjerojatnije stvari nepovratno odlaze k jarcu, iako možda i ne odlaze, ali nemamo volje nadati se, jer nadanje, znamo iz iskustva, iscrpljuje. I tako onda samo čmrljimo, čekamo da prođe taj zloglasni siječanj, pa veljača i tako redom dok se nekako ne dovučemo do proljeća koje nam također već godinama nije po volji, jer nije to, je li, ono staro dobro proljeće koje je trajalo tri puna mjeseca, a sada tek tjedan ili dva, nakon čega užeže zvizdan od čega dišemo na škrge i pitamo se – hoće li ikada više zahladiti u ovom gradu i hoćemo li imati snage dočekati blaženu jesen i zimu…

Predaleko smo odlutali, vratimo se u siječanj, sve je tako kako jest i, kao da to nije dovoljno, dopadne nas štivo, knjiga Kasni život (Petrine knjige, 2025., prijevod s njemačkog Branka Grubić) koja se bavi smrću, tj. posljednjim tjednima života jednog vremešnog gospodina. Autor knjige je Bernhard Schlink (1944.) što je svakako dobra vijest, iskusan je i vjerojatno je pronašao efikasan način da se uhvati u koštac s temom koja i kod literata i kod čitatelja u pravilu izaziva posebnu vrstu nelagode. Pa da vidimo…

Poslije pregleda kod liječnika i učinjenih detaljnih pretraga, sedmdesetšestogodišnjem umirovljenom pravniku Martinu Brehmu utvrđen je rak gušterače u poodmaklom stadiju, preostalo mu je još šest mjeseci života, koji tjedan više ili manje. Prije nego mu se stanje ozbiljno pogorša ima još možda četiri mjeseca tijekom kojih će, pretpostavlja, moći koliko-toliko normalno funkcionirati. Je li to dovoljno da se dostojanstveno oprosti od svoje tridesetak godina mlađe supruge Ulli i sina Davida kojemu je tek šest godina? Kako uopće šestogodišnjem djetetu pojasniti nešto s čime se i odrasli, zreli ljudi teško mogu nositi? Je li uopće trebao u kasnoj dobi imati dijete? Teško je odgovoriti, smiješno je i pretpostaviti da bi se svaki detalj života mogao isplanirati, Ulli mu se jednostavno dogodila kao što se i on dogodio njoj, među njima se razvila bliskost i ljubav, a onda i David.

Ulli je jednom gledala film u kojemu umirući otac za sina snimi video gdje mu objašnjava kako se pravilno brijati. Martin se umjesto toga odluči za pismo, piše Davidu koji će jednom biti dovoljno odrastao da ga shvati, piše o ljubavi, odnosu prema Bogu i svemu što mu dođe i za što misli da bi bilo korisno. U međuvremenu provodi vrijeme s Davidom, ide po njega u vrtić, slažu lego-kocke, crtaju zajedno pripremajući poklon za Ullin rođendan. Također, naravno, provodi vrijeme i s Ulli, trudi se da sve bude kao i inače, iako ne može biti, jer presuda je izrečena, a usput, igrom slučaja, otkrije i dio njezina života o kojemu do tada nije imao pojma. Sve što čini neumoljivo se ipak prelama kroz prizmu smrti, ima dobrih, ali i loših dana u kojima je toliko fizički iscrpljen da ne može ništa drugo nego spavati. Razmišlja i o svom životu, vremenu dok je on bio Davidovih godina ili nešto stariji, o stvarima koje su mu pripale poslije djedove smrti – naslonjač i pisaći stol za kojim će možda i David sjediti jednog dana, ili neće, Martin ne može znati. Neće ga vidjeti kako odrasta.

U kratkom romanu Kasni život Bernhard Schlink piše, kao i uvijek, jednostavnim i jasnim rečenicama svjesno odbacujući sav nepotreban balast, ukrase i opširno svođenje računa, njegov Martin Brehm svjestan je situacije u kojoj se našao onoliko koliko uopće može netko tko zna da mu je preostalo par mjeseci. Koliko god razmišljali o smrti i znali da nam je ona zagarantirana, pomisao da nas jednom neće biti teško je zamisliva. Kada Ulli pronađe pismo koje je namijenio Davidu, ne slaže se s njegovim sadržajem, ona je mislila na nešto praktično, primjerice – kako se pravilno brijati, tužno je i tragično što odlazi dok David još ni u školu nije krenuo, ali kad ode, njihovom sinu preostaje samo ona i to je naprosto tako.

Schlink će nas poštedjeti iscrpnih opisa medicinskih postupaka, Martin osim lijekova protiv bolova ne želi bilo što drugo, ali nam ostavlja pregršt materijala za razmišljanje ukoliko želimo ili se usudimo razmišljati o načinima na koji bismo se mi oprostili od života (i najbližih) znajući da sve što činimo u tom preostalom vremenu – činimo posljednji put.

Kasni život dijelom (po ogoljenom stilu, odnosu oca i sina) podsjeća na roman Cesta Cormacka McCarthyja (1933 – 2023), s tim što je McCarthy svoju priču smjestio u doba poslije apokalipse; također, autori su romane objavili u osmom desetljeću života. Dakako, najočitija poveznica između ova dva djela jest odnos umirućeg oca i malodobnog sina, pomireni su s vlastitim skorim odlaskom, međutim osjećaju odgovornost prema djeci koja su tek kročila u život i kojima, u oba slučaja, ne ostaju najbolji od svih svjetova.

Na koncu – Kasni život i Cesta čine se kao odličan izbor za tmurni i depresivni siječanj.

F.B., 23. siječnja 2026., Zagreb