Kako sam izgubio Kindle ili Sva jutra ovoga svijeta

Katkad, zapravo vrlo rijetko, moždane vijuge okrzne nam pomisao kako nam se sve događa s nekim razlogom, a ne pukom igrom slučaja. Što ako je sve uređeno na višim, nama nedokučivim, instancama odakle se povlače konci kojima uređuju naše živote kao što urednici uređuju događanja i živote likova nastanjenih u književnim rukopisima, zapitamo se. Vrlo brzo, ako ne i istog trenutka, zaključimo kako je ta pomisao posve nepametna, te ju odbacimo u jedan od gradskih kontejnera predviđenih za odlaganje štetnih i šašavih ideja.

Jučer tako naručim kavu, te posegnem za stvarčicom zvanom Kindle ne bih li nastavio s čitanjem jedne zbirke pripovijesti, čije ime u ovom trenutku nije važno, jer se ne radi o njoj. Radi se, naime, o strašnoj spoznaji da moja ruka nije pronašla Kindle na mjestu gdje se obično nalazi tj. u ruksaku s prednje strane. Još jednom, i ovaj put pomno i najpomnije, preorah ruksak, povadih sve drangulije i onda ih opet, jednu po jednu, vratih, ali Kindle očigledno ne bi među njima. U mislima sam se pozdravio sa svojom mobilnom bibliotekom i nekoliko stotina naslova koje neslavno izgubih poslije nekoliko godina gotovo svakodnevnog druženja.

Međutim, ne radi se ni o Kindleu, prekopavajući po ruksaku pronašao sam ondje i jednu tanušnu knjigu, reklo bi se knjižicu. Bila je to novela Sva jutra ovoga svijeta francuskog autora Pascala Quignarda koju su davne i daleke 2004. objavili u nakladničkoj kući Pelago (prijevod – Saša Sirovec i Zlatko Wurzberg). Nisam se više mogao sjetiti gdje sam je nabavio kao ni toga kako je i kada završila u ruksaku, ali dobro, otvorio sam je i počeo čitati.

U najkraćim crtama – riječ je o dvojici glazbenika iz XVII. stoljeća, jedan je slabo poznati gospodin Jean de Sainte Colombe, a drugi njegov slavni učenik Marin Marais, i od prve rečenice, pripovijest je tekla poput najfinije melankolijom natopljene glazbe koja se prikrada iz velike daljine i na koncu posve obuzima slušatelja tj. čitatelja. Takav ton u potpunosti se poklapao s mojim raspoloženjem koje, iz gore navedenih razloga, također nije bilo najsjajnije. Jasno, neću vam proturječiti, golema bol koju osjeća gospodin de Sainte Colombe zbog smrti voljene žene nemjerljivo je veća i ozbiljnija drama od one koja može moriti nekoga tko je zbog vlastitog nemara i smušenosti izgubio Kindle s blizu osam stotina knjiga, ali, hej, gubitak je gubitak ili kako se već kaže – svakom je njegova muka najteža i najmučnija.

No dobro, de Sainte Colombe nenadano je ostao bez voljene supruge, preostalo mu je skrbiti o dvjema kćerkicama – Madeleine i Toinette - i skladati glazbu kojoj je oduvijek posvećen i kroz koju može izraziti svoju duboku bol. Kada je starija Madeliene dovoljno porasla, otac je nauči kako pravilno držati violu, te akorde, arpeggia i sve ostalo. Mlađa Toinette bila je ljubomorna na sestru i zbog stalnih ispada bijesa, gospodin de Sainte Colombe morao je popustiti – dao je da se i njoj izradi manja viola. Vježbao je i svirao s kćerima, ubrzo su se djevojčice izvještile do te mjere da su s ocem mogle priređivati koncerte. Otac nije mario za svijet, pa je svijet, da bi ih čuo i vidio kako sviraju, morao doći k njima.

Glas o tri viole brzo se proširio i došao do kralja. I Njegovo Veličanstvo htjelo ih je čuti i vidjeti, te odmah šalje gospodinu de Sainte Colombeu izaslanika koji mu prenosi vijesti na koje bi svatko drugi skakao od sreće – poziv na dvor se ne odbija. Istina, ali kako smo rekli, gospodin de Sainte Colombe nije mario za svijet, pa tako ni za Pariz, a ni za dvor, a još manje bi mogao skakati od sreće. Kralj šalje drugo izaslanstvo pojačano uglednim biskupom, ali i oni se vraćaju neobavljena posla. S druge strane, utučeni udovac prima učenike i radi s njima, nerado i samo ako ima ikakvog smisla, ali ipak ih prima.
Tako jednog lijepog dana na njegovo imanje dolazi mladac Marin Marais. Velikom majstoru viole jasno je da njih dvojica ne shvaćaju glazbu na isti način, mladić je talentiran, ali avaj, u isto vrijeme žedan uspjeha i slave. 

Pascal Quignard povučenom i šutljivom učitelju koji progovara samo jezikom glazbe suprotstavlja talentiranog, no silno ambicioznog i nestrpljivog učenika koji sanja o dvoru Luja XIV i najsjajnijim pozornicama onog doba. Razlike među dvojicom glazbenika goleme su, učitelj je stariji, učenik je otprilike dobi njegove starije kćeri ili godinu-dvije stariji, za jednog je glazba neka vrsta misterija koji nastaje iz neizrecive boli, za drugog prije svega sredstvo, put koji će ga odvesti do slave, nesporazum je, dakle, dubok i nepremostiv. Trebat će proći godine i godine prije nego Marais barem nasluti što mu je de Sainte Colombe pokušavao prenijeti, a to svakako nije bila samo puka vještina prebiranja po žicama.

Sva jutra ovoga svijeta pripovijest je o prožimanju umjetnosti i života, također to je i Quignardova glazbeno-literarna meditacija o vremenu koje nepovratno prolazi i kojega, možda samo na trenutke, može zaustaviti magija zvana umjetnost, bilo da se radi o glazbi ili kao što je ovdje slučaj – pažljivo skladanim riječima koje će sve koliko ih ima stati u 27 poglavlja ili na manje od 80 stranica.

Pascal Quignard (1948) dobitnik je Velike nagrade za roman Francuske akademije za roman Terasa u Rimu (2000), te Nagrade Goncourt za Lutajuće sjene (2002). Po noveli Sva jutra ovoga svijeta Alain Corneau snimio je istoimeni nagrađivani film.

Da, poslije sam otišao do lokala u kojemu sam dan ranije bio na kavi i prepoznavši me, ljubazna konobarica izvadila je iz ladice moj voljeni i već dijelom preboljeni Kindle! Spremio sam ga u ruksak i dovršio Quignarda.

F.B., 19. rujna 2025., Zagreb