"Ove sam se godine prvi put zadužio, prvi put kasnim s plaćanjem računa, kasnim s rokovima, ne idem u teretanu, puno hodam i razmišljam u samoći, ali ne mislim na moranja, mislim o tome kako je dobro biti živ i potpuno sam smiren."
'Užasno mi je teško pisati o završetku studija. Pišem i brišem pišem i brišem. Svaki početak nema smisla, svaka riječ nije dovoljna, svaka rečenica zvuči nedovršeno i zarezi mi teško sjedaju, a inače zaista volim zareze i stavljam ih gdje god osjetim da trebam, bez da pratim pravila i red.'
'Pisao sam već o tome, ali ovaj sam put poduzeo nešto u vezi toga, u vezi konstantne dostupnosti, u vezi svakog izlaska i dolaska na razne evente, u vezi prioriteta svog života. Ovaj sam put, prvi put, napravio nešto po pitanju vlastitog života.'
'Sjedim ispod našeg grafita na kojem je najobičnijom bijelom napisano HAJDUK, to je naš mul, preko puta mene Hans i Sila, naši prijatelji, Iris i Lazar kartaju briškule.'
'Nekako počinjem misliti da je stvar sreće, trenutka i slučajnosti što ima iznimaka koje samo potvrđuju pravilo jasno upisane putanje u najranijoj dobi.'
'Stojimo na balkonu i palimo svoju prvu cigaretu u Valenciji. Zamišljam grad koji žuri, ljude koji kasne na poslove, vlakove i dejtove, ali s prozora gledamo stabla naranče i palme, posvuda naranče i palme i grad diše, nitko se ne spotiče, nitko ne trči.'
"Zidovi su puni mogućnosti. Dođe nam da uzmemo čekić i zabijemo tisuću čavlića po čitavom stanu, prvi put to možemo bez da pitamo, da zovemo i molimo najmodavce da okačimo svoje slike u njihovu imovinu, da svoju privremenost sakrijemo kroz ispunjavanje prostora."
Ciklus "Održati Tamagotchija na životu što duže" Espija Tomičića posvećen je prijateljima i prijateljicama: Iris, Lazaru, Robiju, Davidu i Lani.
Serija tekstova objavljuje se u sklopu projekta "I to je pitanje kulture?".
