'Nekako počinjem misliti da je stvar sreće, trenutka i slučajnosti što ima iznimaka koje samo potvrđuju pravilo jasno upisane putanje u najranijoj dobi.'
'Stojimo na balkonu i palimo svoju prvu cigaretu u Valenciji. Zamišljam grad koji žuri, ljude koji kasne na poslove, vlakove i dejtove, ali s prozora gledamo stabla naranče i palme, posvuda naranče i palme i grad diše, nitko se ne spotiče, nitko ne trči.'
"Zidovi su puni mogućnosti. Dođe nam da uzmemo čekić i zabijemo tisuću čavlića po čitavom stanu, prvi put to možemo bez da pitamo, da zovemo i molimo najmodavce da okačimo svoje slike u njihovu imovinu, da svoju privremenost sakrijemo kroz ispunjavanje prostora."
"Vrijeme je nagrada, filmskih, književnih i drugih. Sjedimo u dnevnom boravku i pijemo pive, vadim mobitel i čitam tko je što osvojio."
"Nećemo spavati mirno ako se odmaknemo ili oglušimo, nećemo bezglavo lutati ulicama okrećući glavu na drugu stranu, nećemo nikad biti oni koji pune Word stranice ljubavlju bez konteksta i pričama bez politike i zato smo budni, zato i postojimo."
"Nemali broj puta sam čuo da je to pretjerivanje i da će nas ljudska prava i politička korektnost dokrajčiti jer više nitko ne smije ništa reći. Mislim da se i dalje moramo boriti na svim frontama, pa čak i kroz jezik jer je on onaj koji definira stvarnost."
"Svima nam je jasno da je svijet nepravedno mjesto, koliko god to otrcano zvučalo, ali ponekad treba birati borbe i odrediti za što je vrijeme, a za što nije. Te parole koje možemo pročitati na svakom koraku, o solidarnosti i zajedništvu, super su ideja o svijetu i covid krizi, ali su daleko od istine."
Ciklus "Održati Tamagotchija na životu što duže" Espija Tomičića posvećen je prijateljima i prijateljicama: Iris, Lazaru, Robiju, Davidu i Lani.
Serija tekstova objavljuje se u sklopu projekta "I to je pitanje kulture?".
