'Užasno mi je teško pisati o završetku studija. Pišem i brišem pišem i brišem. Svaki početak nema smisla, svaka riječ nije dovoljna, svaka rečenica zvuči nedovršeno i zarezi mi teško sjedaju, a inače zaista volim zareze i stavljam ih gdje god osjetim da trebam, bez da pratim pravila i red.'
'Pisao sam već o tome, ali ovaj sam put poduzeo nešto u vezi toga, u vezi konstantne dostupnosti, u vezi svakog izlaska i dolaska na razne evente, u vezi prioriteta svog života. Ovaj sam put, prvi put, napravio nešto po pitanju vlastitog života.'
"Dan kad sam osvojio nagradu za dramski tekst. Izlazim s terapije, izvadim mobitel iz džepa i ugledam poruku: 'ne podržavamo te u svemu, ali ponosni smo na tebe.'"
'Stojimo na balkonu i palimo svoju prvu cigaretu u Valenciji. Zamišljam grad koji žuri, ljude koji kasne na poslove, vlakove i dejtove, ali s prozora gledamo stabla naranče i palme, posvuda naranče i palme i grad diše, nitko se ne spotiče, nitko ne trči.'
"Zidovi su puni mogućnosti. Dođe nam da uzmemo čekić i zabijemo tisuću čavlića po čitavom stanu, prvi put to možemo bez da pitamo, da zovemo i molimo najmodavce da okačimo svoje slike u njihovu imovinu, da svoju privremenost sakrijemo kroz ispunjavanje prostora."
Ciklus "Održati Tamagotchija na životu što duže" Espija Tomičića posvećen je prijateljima i prijateljicama: Iris, Lazaru, Robiju, Davidu i Lani.
Serija tekstova objavljuje se u sklopu projekta "I to je pitanje kulture?".
