Booksa je zatvorena od 21. srpnja do 26. kolovoza! /  Booksa is on a summer break from July 21st until August 26th.

Moj otac – vatromet

Četvrtak
28.03.2024.

Uvijek su roditelji s nama u odnosu rečenica je koju sam puno puta čuo kad se u društvu komentiraju partnerski odnosi, odnosno problemi u njima, naša očekivanja od partnera ili obrnuto. Odnosno, razmišljam kako su u mojim partnerskim odnosima bili i moji roditelji, koje sam obrasce uzeo iz nuklearne obitelji i donosio u intimne veze. Nakon prekida dugogodišnje veze odlučio sam te odnose preispitati, pozabaviti se vlastitim obrascima koji su utjecali na propast odnosa i pokušati u buduće odnose ući sam. Ostaviti roditelje gdje im je mjesto, u djetinjstvu i prošlosti. Vrijeme je da s roditeljskim odnosom prekinem i da mu pristupam zdravije, zrelije i, najbitnije, otvorenije.

Danas ću govoriti samo o ocu.

Na terapiji, godinama nismo smjeli izgovarati njegovo ime, a sad pokušavam govoriti o njemu. Razgovor o djetinjstvu i trenucima kojih se prisjećam me užasava, užasava me pomisao da će to nestati, da se više neću sjećati, da će mi to prostor u koji pustim oduzeti, da će moje mišljenje biti drugačije nakon što stvari podijelim. Zato postajem jako zaštitnički nastrojen, postajem ljut, postajem dijete koje ne daje blizu svojim mislima, svome ocu.

Sada mislim da je dobro zapisati, prepustiti misli tipkovnici, neka se rasprše. Neka sve to postoji kroz riječi. Mislim da je vrijeme za autanje vlastitog djetinjstva.

 

Oca sam volio više nego što sam ikad osjetio ljubav nakon toga. Kad si dijete, nečije odsustvo čini da ga želiš više nego one oko sebe, koji su tu, one koji skrbe; čini da ga sanjaš, da ga priželjkuješ.

Moj je otac dolazio tiho, rijetko i kratko.

Kad razmišljam o njemu, sjetim se mirisa mog najdražeg parfema i njega na prozoru, njega koji me promatra: najljepši na svijetu, utreniran, u bijeloj dolčeviti (i danas mislim da samo gospoda nose dolčevite), obrijane brade. To mi je najdraže buđenje na svijetu. Sjetim se njegovog zagrljaja kao najtoplijeg mjesta na svijetu. 

I možda ću to zaboraviti, sad kad sam to zapisao, kad sam to dao vama: njegovu kožu na mojoj koži, njegovu nježnost u mojim očima.

Otac me priviknuo na iznenađenja, na kratke i velike stvari, na vatromet u odnosu, na konstantan osjećaj u trbuhu da se nešto događa, da netko nedostaje, da nekoga trebam.

Otac me držao uvijek u neizvjesnosti, u adrenalinu i ja sam naučio tako živjeti. Ja sam postao sanjarenje, čekanje, pisanje, budnost.

Moj otac me je uvijek promatrao kao sebi ravnoga -  vozio sam motor s devet godina, radio stvari koje drugi nisu smjeli -  htio je da iskusim život. Otac me vozio u gepeku kad sam to htio, jurio sa mnom kroz ulice kao brežuljke, dizao me tako visoko da sam probijao stropove, škakljao me do gušenja, nagovorio me da pojedem hostiju prije pričesti (a to mi je tad bilo važno). Otac mi je dopuštao da njegove cedulje koje je trebalo poništiti bacam u wc školjke i gledam kako odlaze,  negdje daleko od nas. Mislio je da me može zaštititi u svakom trenutku.

Zatvorio bih se u kupaonu, gledao vešmašinu kako se vrti i smišljao puteve kojima ćemo pobjeći od svih i svega.

Otac me naučio da me boli kurac što drugi misle o meni, blajhao je kosu i stavljao cirkone na zube kad je to bilo čudno.

Otac me je naučio da sve što zapišemo ostaje kao podsjetnik da postojimo. Naša se komunikacija svodila na pisma u razne krajeve svijeta, na kratke telefonske pozive i dodire rukom preko stakla. Učinio je puno više nego svi romantični filmovi: morao sam ukrasti od vremena i maštati nas. Morao sam ga učiniti prisutnim u svojoj glavi. Morao sam biti sam, jako puno sam da mogu misliti o njemu, satima sam promatrao u prazno  i maštao o njegovom dolasku. Jer sam znao da će se pojaviti, da će blicnuti na kratko i nestati opet.

Zbog oca sam zamrzio jezike, on ih je govorio puno i uvijek bi to koristio u društvu kako ga ne bih razumio, tako me štitio.

 

Uvijek se igrao s odlascima i dolascima i ja sam mislio da tako odnos mora funkcionirati, to sam preslikao u svoje  odabire i želje, mislio sam da je vatromet u odnosu jedino što je ispravno jer znači da nešto osjećam.

 

Zbog oca sam mislio da su policajci u autu ispred zgrade naša zaštita, da ih je on poslao. A zbog njih nije dolazio. Dugo nije dolazio.

Otac je većinu mog djetinjstva proveo po zatvorima u svijetu, u jednom od njih je i mene napravio, strastveno, zgurano u sobu za otvorene posjete i u okvir od dva sata.

Otac je činio loše stvari. Stvari u koje nisam vjerovao, jako dugo nisam vjerovao. Otac je uvijek „bio na putovanju“ i ja sam mislio da putovanja razdvajaju obitelji, da ih urušavaju.

 

Jednog dana sve je nestalo i ja sam to htio zaboraviti, sve do danas. Sve do zadnje psihoterapije na kojoj sam shvatio da su moji intimni odnosi prožeti odnosom koji sam imao s ocem. Užasavala me pomisao da će sve to nestati, užasavalo me suočavanje s istinom o ocu.

 

Otac je punio naslovnice crne kronike i to su u školi znali svi osim mene.

Otac je učinio da me druga djeca nisu smjela zvati na rođendane i provoditi sa mnom vrijeme.

Otac je učinio da majka godinama jedva preživljava s troje djece.

Moj mi je otac ponudio sve što sam do danas smatrao zdravim, a zapravo je adrenalin nedostajanja, adrenalin straha i nestajanja.

Moj me otac ubio vlastitim životom, a tako sam ga volio.

 

U dnevni boravak stavio sam sliku oca kad je bio dijete, s pištoljem u ruci. Jedna mi je prijateljica rekla da je to čudno, i to me naljutilo, branio sam ga od drugih. Branio sam svoja sjećanja.

 

Rekli su nam da je otac završio u bolnici, a zapravo je ubijen. Propucali su ga mecima u mafijaškom obračunu i zauvijek je nastala tišina.

Više nikad o tome nismo pričali i otac je ostao sjećanje, sjećanje da će jednom ipak doći i da je sve to izmislio kako bi se sakrio od onih koji su nam branili da budemo zajedno. Odrasli su zaboravili kako je bio nježan, kako mu je koža mirisala.

Zaboravili su svu toplinu u njemu, ali ja nisam, nikada.

 

Nisam zaboravio ni sve rečenice u novinama koje sam godinama kasnije pročitao, nisam zaboravio bol koju je nanosio drugim ljudima. Kako, kad je prema meni je bio tako nježan, tako mekan i moj?

 

Znam da sada moram redizajnirati svoje odnose i odabire i ubiti vatromet koji stvaram u trbuhu i adrenalin bez kojeg ne znam živjeti. Otac me ostavio u našem odnosu u kojem sada postojimo samo ja i on, možda, mrtav.

 

Danas mogu reći da je moj otac bio dobar prema meni, učinio mi je djetinjstvo, malo je reći, nezaboravnim periodom života, ali znam da nije bio roditelj, nije prebio kičmu da ja imam tenisice za školu. Moj je otac volio ružiti i onu stranu svijeta, adrenalin i kafanu, opasnost i igru. Moja je majka ta koja je na svojim leđima izgurala svaki doručak, posuđivanje novaca i struju bez koje smo često ostajali.

 

Moj je otac bio odsustvo u kojem sam opisivao sve ono čega doma nije bilo i kroz kojeg sam želio sve to imati.

 

Roditelji nam ponude najviše što mogu, a drugo moramo izmaštati. Roditelji na terapiji postaju monstrumi koje ipak prigrlimo i prestanemo promatrati kroz idealizaciju ili mržnju i tako naprosto mora biti. A to mi je tako teško i bez toga sam tako htio, ali djeca ne zaboravljaju, a postaju odrasli ljudi, postaju oni koji će isto imati djecu ili odnose, odnose s drugim ljudima, a ne vlastitim roditeljima.

Zato sebi, kao i vama, želim da u partnerske odnose ulazite zrelo i samo, bez roditelja i internaliziranih obrazaca.

 

Neka je i moj otac jednom završio na internetu, a da nije u crnoj kronici. To mi je bio cilj.

Možda će vas zanimati
Održati Tamagotchija na životu što duže
27.06.2024.

Moja majka tišina

"Moja majka tišina je jednom otišla i nije se vratila. Imala je snove, zamišljala je taj povratak, ali on se nije dogodio, samo ona, u tišini, u budućnosti."

Piše: Espi Tomičić

Održati Tamagotchija na životu što duže
06.06.2024.

Gdje nas to boli?

"Gdje me to boli? Posvuda. U svakoj slici, kutku grada i misli."

Piše: Espi Tomičić

Održati Tamagotchija na životu što duže
18.04.2024.

Emotivno otvaranje kao revolucija – crtice o revoluciji koja će se uskoro dogoditi

"Mogu li se naučiti emotivno otvoriti?"

Piše: Espi Tomičić

Održati Tamagotchija na životu što duže
14.03.2024.

Noći pružaju sve što nemamo

"Pristupio sam noći kao mogućnosti da tranutnom životu dam neki smisao, nešto novo u praznini i domislim kako se mijenja moja percepcija svijeta, stvari koje me okružuju."

Piše: Espi Tomičić

Video
22.08.2023.

Predstavljanje knjige 'Postjugoslo/avenski TRANS: Životi Aktivizmi Kulture'

Multimedijalni institut u lipnju je u Booksi predstavio zbornik 'Postjugoslo/avenski TRANS: Životi Aktivizmi Kulture'.

Održati Tamagotchija na životu što duže
02.05.2023.

Umjesto kolumne intimni zapis pun pitanja

'Kontradiktorno je cijeli život govoriti da ne želim ništa drugo osim Zagreba i svojih ulica, a ovih dana promišljam odlazak, preseljenje, brzo micanje.'

Piše: Espi Tomičić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu