Baj baj 2024.

Ova je godina bila prepuna boli, ali i ljepote, bondanja, zbližavanja i razdvajanja. Kao, valjda, i svaka godina. 

Prekinuo sam najdužu vezu i boljelo je do kostiju

Shvatio sam da mi je bitnija umjetnost u zajednici nego art 

Počeo sam miksati sam svoj retinol jer trideseta kuca na vrata 

Obećao sam si u tridesetu ući u najboljoj formi 

Jebao sam se s likovima s grindra koje ni ne poznajem i nije mi bilo bitno upoznati ih 

Zaljubio sam se i kupio dvije karte za Island 

Dva puta sam prestao uzimati hormone i na iste se vratio

Osim toga, dogodile su se neke materijalne stvari o kojima mi nema smisla pisati 

Prestao sam pokušavati shvaćati likove koji me iritiraju 

Shvatio sam, ponovno, da su prijatelji najvažniji na svijetu 

Još sam snažnije zavolio kolektive i Hrvatsku radi ljudi

I najbitnije, prestalo mi je biti važno tko me voli, a tko ne, a to je možda najsnažnija promjena 

Povratak zajednici

Prekretnica u umjetničkom radu ove godine je bila radionica pisanja „Pisanje sebe: Gestalt perspektiva pisanja“ koju sam vodio s pjesnikinjom i terapeutkinjom Petrom Čeč  i radionica forum teatra „Spriječmo transfobiju i homofobiju“  za LGBTIQ+ ljude koju sam vodio uz Mateu Popov, gestalt terapeuta.

I možda se čini da su to samo dvije radionice, ali nisam se nikad osjećao bolje nego nakon toga rada, nakon osjećaja da djelujem unutar zajednice, da supostojim u procesu s ljudima koji od tog procesa dobivaju nešto važno za sebe, ono što sam i sam dobio. Nakon godina traganja za nekim mjestom na sceni, poljem interesa, autorstvom, pronašao sam sreću upravo u radu sa zajednicom, s onima s kojima dijelim rastvaranja, otvaranja i dijeljenje. Osim ovdje, osjetio sam to samo još u kolektivu u kojem djelujem, a to mi se trenutno čini kao najvažnija stvar na svijetu. Život se gradi u zajednici, a umjetnost u istoj živi i nastaje. 

Rad u zajednici omogućava direktno djelovanje, kolektivan čin stvaranja koji se ne događa nigdje drugdje, u kojem su recipijenti umjetnosti i oni koje je stvaraju i to tako naprosto treba biti. 

U tome nema kritičara, urednika, ravnatelja i redatelja koji se izdrkavaju na ljude kako bi stvorili svoju zamisao velike umjetnosti, radi koje će dobiti naslovnu stranicu nekih vijesti iz kulture i kojima će mase pljeskati na njihovo jebanje svih i svakoga u tom procesu, a to nije ništa nego manipulacija i mobing iz pozicije moći isključivo da bi se zadovoljio ego manijaka. I u tome onda svi sudjelujemo, neki zbog financijske prisile, drugi zbog CV-a, treći jer nisu nikad mogli drugačije, a ostali ni sami ne znaju zašto. I ne, ne govorim da je svuda tako, ali projektna umjetnost, velike mašine imena koji pune kazališta i rubrike, naslovnice i police, dobila je maha i čini mi se da je 2024. godina godina u kojoj se napokon o tome počelo govoriti.

Cilj iduće godine, a što uzimam iz ove sada je stvaranje prostora gdje da prije nije bilo, a to je i queer političko djelovanje i rad u zajednici. 

Kvir kvir kvir

Do samo prije koju godinu se o kviru moglo čitati negdje vani, tek od kojeg pojedinca na našim prostorima i kroz komentare ljudi kako je nešto pedersko ili kvir. Čini mi se da smo zagrebali u kvir kroz različite formate i da napokon možemo pričati o neheteronormativnosti i nenormativnim identitetima dublje, složenije i iskrenije. Više ne čitam prepričavanje kvir iskustva nego to iskustvo samo.

Prvi put mi se čini da nas je više nego ikad i da više nismo svrstani u „trend“ nego se tematski nadopunjavamo, živimo i stvaramo. Kad kažem kvir mislim i na sve one izlaske iz okvira koji je nametnut na sceni, a tiče se imena koja smo navikli čitati i voljeti, kritičara koji šute ili hvale, organizacija koje jesu i koje lajkamo.

Mogu izdvojiti ono što je meni bilo važno ove godine a da se tiče kvira, prostora koji su nam nedostajali ili nove generacije glasova koja je sve promijenila.

Marija Skočibušić: kritike i članci na VoxFeminaeu.

An. Fazekaš: kritike.

QUEER BALKAN antologija uz Reviju malih književnosti.

Turbina - turbo tribina koju vodi Lana Pukanić.

Mak Maslać Kako se razbijaju tanjurići. zbirka poezije.

Predstava „this is my truth, tell me yours“ s kojom je Jasna Jasna Žmak osvojila Grand Prix na ovogodišnjem Bitefu.

Troje mladih autora i autorica je osvojilo nagradu Marin Držić za dramski tekst, Antonela Tošić,  Matej Opolcer i Lucija Marković: gen z mladi koji tako pišu i žive.

- gen Z mladi koji tako pišu i žive.

Mikro-kino MaMa je pokrenuto.

Skribonautice su osvojile nagradu Art Explora za razvoj publike.

Žao mi je što nisam spomenuo sve važno, ali meni je ovo najvažnije što mi je obilježilo godinu. Ono što mi se čini da mijenja scenu, zajednicu, ako ne i čitav svijet!

I napokon možemo reći, kolektivno, ako ne kužiš, ako ti je nešto „samo trend“, ako te treba educirati, guglaj, ne smaraj, odjebi, briga nas. I to je tako oslobađajuće. Postojati uz sve ove divne ljude. Pratiti rad koji te ispunjava i radi kojeg ova scena ima smisla.

I na kraju, u 2025. godinu želim ući ispunjen nabrojanim, djelovati u zajednici, sudjelovati na sceni s ljudima koji mijenjaju norme i pravila i beskompromisno stajati iza toga.

Hvala vam na tome.

I vama i svima onima koje nisam spomenuo.