O sigurnosti. Siromaštvo, nekretnine i strahovi

Ja sam bio presiromašan klinac da bih mogao raditi u nesigurnim radnim uvjetima.

Rečenica je kojom sam otvorio prošli sat terapije. I onda se dugo nad njom zamislio. Odakle je došla?

Pokušao sam se dosjetiti svih stvari koje sam naučio u mladosti i rečenica koje sam čuo. Mene nikad nije zanimalo „uspjeti preko noći“, smisliti nešto genijalno i obogatiti se ili napraviti odličan video na društvenim mrežama i postati influenser, zapravo sam od tih stvari zazirao, od svega što je u mojoj glavi nesigurno i nestalno. Nisam mogao zamisliti da moj prihod dolazi od trenda, od nečeg neopipljivog.

I onda sam upisao umjetnički fakultet.

I sve rečenice iz djetinjstva

Samo završi neku struku da se možeš zaposliti. 

Bolje manja plaća i ugovor za stalno nego svuda pomalo, a ništa nigdje. 

Nije sramota raditi. 

Ostale su negdje internalizirane unutar mene, ali nisam ih slušao.

Sad, kad se približavam tridesetoj godini i osjećam sve veći pritisak nesigurnosti, svakodnevno osjećam kako svaki moj izbor utječe na mentalno zdravlje. Zbog stvarnosti u kojoj sam živio, u neimaštini, svakodnevnoj borbi majke da skrpa kraj s krajem, za mene je stabilni posao znak da ću uvijek imati struju, vodu i stvari koje mi trebaju.

Kad sam se našao s diplomom dramaturga u rukama suočio sam se sa svim strahovima koji su mi bili poznati iz djetinjstva.

Danas, s iskustvom rada u nesigurnim uvjetima sjetim se rečenica koje su u tom polju česte

Razboljet ćemo se od toliko rada. 

Stres ubija polako. 

i opet ih zanemarujem jer je moja alternativa da se razbolim od neimaštine, a ne od rada. A rad je prihvatljiviji od neimaštine.

Neizvjesnost u kapitalizmu nikad ne prestaje, a raditi kao umjetnik u kapitalizmu ne dopušta opuštanje, stati i ostati na tren. I sam se pitam zašto ponekad ne kažem ne, zašto ne uzmem vrijeme za odmor, zašto se ne prestanem prijavljivati na natječaje za stvaranje i opustim se malo. Ali odgovor znam: jer imam pritisak stalnog uspijevanja. Konstantnog stvaranja. Za mene neuspjeh u poslu, u određenom zadatku ili materijalni neuspjeh nije neugoda, nije mi sramotan, nije mi bed, nego je podsjetnik na stvarnost iz koje sam se tako očajno pokušao izvući, otrgnuti se tom vremenu, tim osjećajima i životu. I sad ne smijem stati. Ne jer moram biti odličan u nečemu, nego jer moram biti.

Zaposlio sam se za stalno izvan struke, kupio stan na kredit, položio vozački, napravio korake koje sam mislio da se trebaju učiniti, ali i zbog minimalne promjene u mojim primanjima, mislim o tome kako ću završiti na ulici i sve što sam stekao. Je li to ludo misliti? Nije. I znam da nisam jedini.

Od bankrota me dijeli jedna plaća. 

Rečenica je koje se sjetim skoro svaki dan, a koju mi je rekao jedan blizak prijatelj.

I to je razlika. Ne postoji mjesto gdje se neki ljudi mogu vratiti ako im sve propadne, ne postoji obitelj koja ih čeka raširenih ruku i podmetnut će mjesto za spavanje dokle treba. Neke ljude od bankrota zaista dijeli ta jedna plaća, a zato se ne može stati.

Nekretnine – građevina, kamate, inflacija, tržište – postale su mi opsesije kao da će mi razumijevanje svega toga nekako pružiti kontrolu nad vlastitom nesigurnošću. Posjedovanje stana u djetinjstvu, nedavno činilo mi se najnedostižnijom stvari na svijetu, a stan za mene nije mjesto za život, on je sigurnost o kojoj sam sanjao.

Rečenica nad kojom sam se zamislio s terapije je zapravo rečenica o sigurnosti. I zato sam opsjednut nekretninama, radi sigurnosti, zato jer je bila nedostižna nekad, zato jer je to najsigurniji oblik ulaganja i zato jer nam, dragi moji, statistike i stvarnost ne idu u korist. Često me zbog strasti prema nekretninama ljudi krivo percipiraju, zaključuju da sam bogati nasljednik ili rođen sa zlatnom žlicom u ustima, a ja samo želim malo stati.

Prijatelj iz brucoških dana nedavno je kupio stan i to me razveselilo. Ne toliko činjenica da ima stan i kredit na 30 godina, koliko činjenica da mi, studenti iz radničke klase, to možemo.

Svjestan sam da ova vrsta nesigurnosti nije samo moj ili problem malog postotka ljudi, kruga u kojem se krećem, samostalnih umjetnika kojih je u Hrvatskoj registrirano 1380, svih onih koji rade projektno, ovo je problem koji osjeća većina stanovništva, bilo da se radi o freelancerima kojih je trenutno u svijetu nešto manje od 50%, umjetnicima, siromašnim ljudima koji rade za premale plaće ili umirovljenicima, ali znam što mi ona čini svakodnevno, kako donosim odluke u odnosu na nju i koliko me prožima.

U Hrvatskoj 91% ljudi živi u vlastitim nekretninama, odnosno na 3. mjestu smo u Europskoj uniji, ali se mladi zadnji osamostaljuju u čitavoj Europskoj uniji jer je prosječna plaća Republike Hrvatske za svibanj 2024. iznosila 1.293 eura. Prosječna cijena stana u Zagrebu je 941,25 eura, odnosno ljudi moraju izdvajati 73% plaće za samo stanovanje. Takvi podaci mi ne daju spavati i radi njih rijetko koji prijatelj iz brucoških dana može kupiti stan, a pogotovo onaj iz radničke klase.

Na terapiji s početka teksta donio sam zaključak. Htio bih naći posao koji nije uvjetovan projektima i fundraisingom, bilo kakav, posao koji je plaćen jer je potreban, ne znam koji još, ali tako ću moći mirno spavati, a u drugoj smjeni pisati.

Hoću li ikad moći biti samostalni umjetnik? Ne. Bar ne u narednih 10 godina po mojoj excel tablici, a i to sa srećom otplate kredita prije roka uz puno rada. Jer raditi kao freelancer i biti miran, osjećati sigurnost, uglavnom podrazumijeva dobro zaleđe, dobru sigurnosnu mrežu, višu klasu. Izabrati takav način rada vidim kao slobodu koju ima samo mali broj ljudi i nešto što će meni biti nedostižno zauvijek, ako terapija ne učini čudo jer klasa ostaje upisana u tijelo, san, odluke, misli i sjećanja, čak i onda kad u njoj tranzicioniramo.

Hoću li prestat biti opsjednut nekretninama? Sumnjam. Hoće li me zbog toga ljudi u Mediki i dalje nazivati bogatim nasljednikom? Moguće. Smeta li mi to? Otkad sam otkrio koji je izvor moje opsesije, više mi ne smetaju takve stvari.

Htio bih reći da ćemo sigurno biti okej, da će se tržište nekretnina vratiti u normalnu, cijene najmova pasti, a plaće biti u skladu s inflacijom, ali to ne mogu. Ono o čemu mogu pričati je osjećaj mira u zajednici ljudi kojoj pripadam, prijatelja koji će uvijek imati mjesto u mom stanu, a i ja u njihovom, pa ako tržište eksplodira i mi budemo gladni, nagurat ćemo se u jedan stan ili sobu

treba mi soba da primi pet hiljada ljudi
sa dignutim čašama

i ako ništa, uvijek možemo piti jeftino vino koje prelijemo colom, tako smo odrasli, bit će toplo i poznato.

Biti uz prijatelje je ipak najsigurnije, a svijet neka ide k vragu!