Island – otok tišina

Nikad još nisam bio na mjestu gdje sam osjetio toliko tišina. Osjećao sam kao da u svakom trenutku mogu osjetiti dugu cestu ispred nas, mjesta toliko udaljena jedna od drugih kao da ne postoje, planine koje nas mogu progutati, i ledenjake koji podsjećaju na smrt, na prolaznost vremena, na nešto što je stalno u nastajanju. I zato sam ovu kolumnu odlučio posvetiti Islandu, napisati neku vrstu putopisa, koji nikad nisam pisao, jer ovo je putovanje bilo značajno za mene, puno smisla, i samoće.

Otok na kojem za mene ne postoji mogućnost ostanka, na kojem ljudi toliko drugačije žive, da se ne mogu povezati s njim, osim kao stanovnik svijeta, kao osoba koja je znala da postoji takva priroda, ali je nikad nije mogla osjetiti. 

Snijeg kilometrima dalek, najdublji, najčišći, najstrašniji, ogroman, postojan i tih, najtiši. More posvuda, more oko tebe, u tebi, u nebu, more kao beskraj. Zrak laganiji od koračanja, prolazi kroz moja pluća astmatičara i daje mi udah koji nisam dugo osjetio. Vulkanski kamen, najtamniji, izložen i premoćan.

Zbijeni u malu kampericu, svaku večer pronalazimo parking za prespavati u drugom mjestu, besplatno, studentski, predivno. Vani je minus 17, temperatura u koju dolaze turisti željni avanture ili oni manjeg budžeta: Island zimi, početkom siječnja za 1.200 eura od Beča, ako kupuješ i kampericu i karte u kolovozu. 

Priroda

Ledena špilja, otkrivena prije dva mjeseca, za većinu posjetitelja bila je najsnažnije iskustvo bivanja u tišini. Unutar leda si, a samo kroz pukotine u stijeni dolazi plava, boja koja se jedina može probiti. Fotke uslikane unutra oduzimaju dah, no meni je bila samo okej. Lijepo, ali ništa spektakularno. Jednostavno mi ulazak u tu špilju nije činio ništa osim klaustrofobije i to je jedno od rijetkih mjesta gdje si s drugim turistima. Ture su odvojene, ali ipak je puno ljudi nagruvano na malo mjesta. Ali glečeri, na kojima leži 8% otoka, oni su me ostavili bez riječi. Promatrao sam ih i razmišljao koliko vremena su morali nastajati i koliko je konzistentnosti bilo potrebno da se održe. Tuljani u prirodnom staništu također. Stajao sam pola sata na minus 10 i čekao da obitelj tuljana prođe ispred mene, to me oduševilo jer nisam mogao ni zamisliti da ću biti dio prirode u kojoj neke životinje postoje, kao da ih gledam na TV-u. Gejziri su zanimljiva pojava, ali smrde kao sumpor ljeti. Nisam strpljiv toliko da svakih nekoliko minuta čekam da se aktivira, nije mi to nikakvo zadovoljstvo, mogu ga vidjeti jednom i nikad više.

Island je na Srednjoatlanskom grebenu i nalazi se točno na granici između Euroazijske i Sjevernoameričke tektonske ploče. Nikad nisam o tome razmišljao, ali kad smo došli u nacionalni park Pingvellir, to sam razdvajanje vidio u tlu i prvi put vidio što čini vulkansku aktivnost. To je i mjesto na kojem sam zaručen, na koje smo se vraćali i na kojem smo proveli najviše vremena, mjesto na kojem čovjek poželi samo stajati i promatrati, razmišljati koliko je priroda snažna.

Polarna svjetla, pojava zbog koje većina turista noću hoda i vozi kamperice, nekamo jure, nekamo idu, bezglavo uz pomoć aplikacije prate aktivnost i pokušavaju je uhvatiti. Mojoj partnerici je to bilo najvažnije pa smo i mi bili u lovu na polarna svjetla. Nekoliko puta smo ih i uhvatili, a to je zaista sreća jer smo bili 6 dana i nikad se ne zna kad će i gdje biti. Jako me veselilo koliko je moju partnericu (sad zaručnicu!) to veselilo, ali nije me osobito oduševilo, osim zbog nje i slika nakon. Vodopadi, snažni vodopadi s vodom u kojoj nestaneš mislima dok je slušaš. Vodopadi koji su tako jaki, glasni i posvuda da sve utihne, samo pratiš ritam pada i silinu prelijevanja. Vodopadi su me očarali, slika i zvuk koji bih gledao i slušao do zauvijek.

Ako odete u geotermalne vode, nije pametno smočiti glavu, ali mi nismo to znali niti razmišljali pa smo, čim smo s -10 ušli na +40, zaronili, i kosa nam se smrznula. Nismo išli u najpoznatije geotermalne vode, nego u Secret Lagunu. Jeftinije je i ima manje ljudi. Dijamantna plaža je plaža prepuna vulkanskog crnog pijeska i malih ledenjaka koji izgledaju kao dijamanti. Lijepo izgleda na slikama, ali nije me oduševilo, hrpa turista hoda, pa skoro padne, pa im skoro more zapljusne skupe foto opreme, pa se namještaju, a vjetar im nosi šalove i kape i mogućnosti da ispadnu kako su zamislili.

Island je zimi mračan, svjetla ima samo nekoliko sati, ali ljeti je konstantno dan za koji doseljenici kažu da je za poludjeti i zato vole zimu. Svugdje možete uzeti ono za oči za spavanje, toga ima napretek na tom otoku.

Po cijelom otoku su divlji konji, koji ako ikad odu s otoka, ne smiju se više vratiti, tako je propisano zakonom, zbog zdravlja i očuvanja pasmine. Može ih se hraniti i predivni su za vidjeti. Island nema predatora, nema lavova, medvjeda, komaraca (da, oni su u našoj zajednici nazvani predatorima), a najopasnija životinja je polarna lisica. Island je očuvao prirodu, nismo vidjeli ni jedan billboard, reklamu, ništa, ne postoje turistički devastirana mjesta, a ondje gdje je i potrebno ponuditi nešto za ljude na putu, postavljene su kućice koje se uklapaju u okolinu.

Praktični savjeti

Ljudi pričaju engleski, dosta su topli, što nisam očekivao i imaju čudan smisao za humor. Ipak, ljude smo vidjeli jako rijetko, intenzivno prvi dan kad su nas pokupili na aerodromu i odvezli do prostora agencije za kampericu gdje smo ju preuzeli i zadnji dan kad smo otišli u Reykjavik. 

Kamperica je bila top, grijanje radi i kad je auto ugašen (ne troši gorivo za to vrijeme), dobili smo plinska kuhala, deke, jastuke, sve što nam je bilo potrebno. Benzinske funkcioniraju tako da se umetne kartica, plati, a onda tek toči i većina njih je samoposlužna. U kamperici su štekeri isti kao u EU, a osim toga sve se puni i na USB. Cijena goriva po danu je recimo 30 eura ako se baš masu vozite. Dobit ćete i tank vode koji možete puniti u kampovima, čak i ako ih ne platite nego samo svratite.

Kao vozač koji ima vozačku tek godinu dana, rekao bih da sam Island (samo jug) odvozio odlično. Uvjeti na cesti nisu uvijek najbolji, najčešće ne vidiš ništa oko sebe, ali ostao sam smiren i pravio se da to činim svaki dan. Najvažnije: ne odvajati se s glavne ceste, a ujedno i jedine kojom se ide duž cijelog otoka. Na Islandu je zabranjeno odvajati se s ceste i zaustavljati se, osim na mjestima gdje je to propisano, ali unatoč tome kad vozite, svako malo vidite kampericu ili auto zapeo u snijegu i službu koja ih izvlači jer je netko samo htio nešto slikati.

Sva sreća pa smo prije puta otkrili što je merino vuna jer smo na avion išli samo s ruksacima pa smo cijele dane nosili tajice i podmajicu od merino vune, a na to flis i skijaške hlače i jakne pa smo mogli pušiti i kretati se normalno na minus 17. (U kamperici je strogo zabranjeno pušiti!) Ta oprema je jako skupa pa preporučujem da, ako možete, većinu posudite, kao i mi. Osim toga nosili smo vunene čarape, šlape za u kampericu, dereze željezne (smiju u avion), tanke rukavice koje mogu na mobitel i one preko skijaške. Nosili smo i kabanice za preko cijelog tijela, ali nije nam na kraju ni jedan dan padala kiša.

Nismo jeli vani, jednostavno nam se nije dalo jer je preskupo pa smo si kuhali u kamperici; ako možete, kupite dehidrirana jela za kampere, postoje dućani, ali izvan sezone često ne rade pa provjerite to prije nego dođete i poljubite vrata, kao i mi.

Na ovom putovanju shvatiš možeš li funkcionirati s osobom s kojom si došao, pogotovo ako to činiš low budget, a nama se pokazalo da smo potpuno kompatibilni. Kakav test prije vjenčanja!

Reykjavik i ljudi na Islandu

Zadnji dan dolaska u glavni grad bio je i najlošiji dan, odnosno, možemo reći da smo vidjeli Reykjavik, ali nije nas oduševio. Mislimo da je to zato jer smo 5 dana bili u bespućima predivne prirode i tišine i naprosto nam se nije uklopio u putovanje. Ljudi su susretljivi, svi imaju dobre cipele i jakne, a prevare vas trapericama ispod kojih je merino vuna. Naravno, nigdje se ne puši, a standard im je stvarno dobar.

Jako su sindikalno organizirani pa ne postoji zakonom određena minimalna plaća, već se minimalne plaće dogovaraju između sindikata i poslodavaca. Prosječna plaća im je oko 5.000 eura, a preko sindikata idu na odmore po otoku. Island ima besplatnu skrb za trans osobe, sve pokriva država, osobe mogu službeno promijeniti spol u dokumentima bez medicinske dijagnoze, a postoji i treća opcija u službenim dokumentima. Istospolni zakoni su legalizirani, a LGBT parovi mogu usvajati djecu i ići na medicinski potpomognutu oplodnju. Pobačaj je legaliziran i radi se u javnom zdravstvu.

Nakon pandemije COVID-19 Island je malo pritvorio vrata ljudima koji žele doseliti, ne zakonski, ali poslodavci za gotovo sve poslove uvjetuju poznavanje jezika, tako da je sve manje migranata na otoku.

Kraj

Avantura ovog putovanja nije ponovljiva jer samo jednom prvi put vidiš ovakve prirodne pojave, ali je svakako mjesto na koje bih se vratio u ljeto ili proljeće jer je oko mene sve bilo bijelo, tiho i bilo je jako malo turista. Zanima me kako otok izgleda kad sve zazeleni i kad ne treba provjeravati radno vrijeme dućana.

Na Islandu je sve svedeno na osnovno i elementarno, priroda, ljudi, gradovi, ja ondje, moja odjeća i torba, sve osim misli.