Identitet između države i tijela

Za sve ljude koji svoj rod ne mogu položiti u ovaj sustav
i stvaraju male praznine unutar sebe ili zajednice u kojem on egzistira,
baš onakav kakav je,
predivan i autentičan. 

Zadnjih nekoliko godina pokušavam pronaći prazninu u koju upisujem svoj osjećaj roda. Kad kažem zadnjih nekoliko godina, vrijeme postavljam na ono nakon ulaska u društvenu i medicinsku tranziciju jer sam prije toga tragao za imenovanjem osjećaja koji imam.

Praznina kao odnos mene prema meni, kao prostor u kojem ne postoji država, pravni status i tijelo. To traganje je najčešće prostor nemogućeg jer se rod uspostavlja u odnosu na društvo i državu, u odnosu na tijelo i pravni status, odnosno oznake spola u dokumentima i, najvažnije, u odnosu na izvedbu.

Svaki dan izvodimo rod, a moj pokušaj da tu izvedbu resetiram ženskim spolom u dokumentima u odnosu na tijelo koje djeluje maskulino uspostavlja milisekundu roda koji ne možemo raspoznati u trenutku kad je to otkriveno.

Judith Butler u knjizi Nevolje s rodom govori o tijelu kao skupu činova, o onom što radim kako bi me društvo prepoznavalo na jedan način:

To da je rodno tijelo performativno, pokazuje kako ono nema nikakav ontološki status, osim različitih činova koji tvore njegovu zbilju. Također, to znači da je zbiljnost, ako je proizvedena kao unutarnja bit, i sama učinak i funkcija nesumnjivo javnog i društvenog diskursa, javna regulacija fantazije preko politike tijela kao površine, nadzor granice roda koji unutar nje razlikuje od vanjskog i tako stvara „integritet” subjekta.*

I upravo zato državi ne odgovara da postoji išta osim binarnosti roda, da se odmaknemo od jasno upisanih normi što je to žensko, a što muško jer time činimo sustavnu promjenu, ne samo osobnu već se suprotstavljamo regulaciji, nadzorima i posljedično svemu onom što heteronormativnost i patrijarhat perpetuiraju kao zadatost društva.

Identitet djevojke za mene je jako važan, kao i identitet lezbe, i jedan i drugi upisani su unutar mene, iskustveno, jer su to identiteti koje sam najduže živio, u odnosu na ono kako me društvo prepoznavalo i kako sam reprezentirao rod. I koliko god ja „prolazio“ vizualno kao muškarac i intervenirao u svoje tijelo, ta iskustva će zauvijek živjeti unutar mene. Zbog njih je moj osjećaj unutar određenih situacija u životu uvijek više nalik osjećaju djevojaštva nego cis muškarca. I tu se događa određeni diskontinuitet, lom, između onog što se pretpostavlja i očekuje i onog unutar mene samoga. Mogu li tu pronaći prazninu unutar koje uspostavljam svoj osjećaj roda?

Hormone uzimam već nekoliko godina, ali svakih par mjeseci se s istih skidam, odlučujem ih prestati uzimati, a onda radi psihičkog zdravlja i utjecaja koje ima skidanje s istih odlučujem nastaviti. Nisam siguran želim li nastaviti hormonalnu terapiju kad sam od nje dobio pojedine maskuline odrednice koje su trajne, a s druge strane, nakon učinka hormonalne terapije prestao sam osjećati rodnu disforiju, psihički se nisam nikad osjećao bolje i pomogla mi je u svim spektrima identiteta. No, nisam siguran želim li je uzimati do kraja života, želim li da me društvo tako binarno promatra.

U jednom trenutku mi se dogodilo da je cijeli moj identitet prije identiteta muškarca na van bio izbrisan, odnosno kad se krećem u javnom prostoru, ja sam prepoznat kao cis muškarac, a taj osjećaj „prolaženja“ me ne ispunjava, nego mi se čini da briše cijeli dio mene koji mi je užasno važan.

Čini mi se da sam, tek kad sam prestao imati rodnu disforiju i počeo osjećati druge stvari u životu, postao svjestan koliko mi je važno imati iskustva koja imam i propitkivati identitet koji je sve samo ne ustaljen, binaran i zakucan.

Kako zagovarati trans i rodno raznolika prava i identitete u našem kontekstu?

Hrvatska je specifična po još uvijek dostupnom javnom zdravstvu koje se pomalo privatizira, ali postoji. To znači da osobe imaju pravo na besplatne ginekološke i urološke preglede, hormonalnu terapiju i operacije, ali samo na papiru. U stvarnosti taj isti sustav ne prepoznaje nebinarnost kao identitet ili subjekt. Za mene kao trans osobu koja nije promijenila oznaku spola u dokumentima, napravila je samo gornju terapiju i uzima hormonalnu terapiju, to znači da imam pristup ginekološkoj skrbi, a hormonalnu terapiju plaćam, moguće i da mogu u javnom zdravstvu imati vođenu trudnoću ako se za to odlučim.

Za neku drugu osobu koja je promijenila oznaku i napravila gornju operaciju uz uzimanje hormonalne terapije to znači da mu je hormonalna terapija pokrivena preko HZZO-a, ali nema pristup ginekološkoj skrbi. Isto vrijedi i za trans feminine osobe i urologa.

Odnosno, sustav prepoznaje oznaku spola i jasno definirano binarno tijelo koji su uvjet za besplatnu i dostupnu skrb.

Hormonalna terapija nije kontracepcija i u svijetu postoji jako puno trans maskulinih osoba koji su se ostvarili kao biološki roditelji, a to je nešto što Hrvatska, sa specifičnim javnim zdravstvom, uopće ne može prepoznati kao dio svog sustava. Kako onda planirati trudnoću u Hrvatskoj kad se kod nas porodi događaju u javnim bolnicama? Kad čak i privatna ginekološka skrb tijekom trudnoće iste te osobe završno šalje u neke od bolnica?

Zapravo, čak i najbinarnije trans osobe s medicinskom tranzicijom i promijenjenom oznakom spola u dokumentima unutar zdravstva čine male aktivizme svojom pojavom.

S jedne strane imamo užasno striktnu, monopolnu i dugotrajnu propisanu tranziciju, odnosno proces tranzicije unutar koje su opet prepoznati samo binarni identiteti i danas se pitam jesam li i ja sam pristao na to kako bi imao omogućen pristup tranziciji ili sam se tada osjećao binarnije nego danas, a s druge strane imamo zdravstveni sustav koji je dostupan samo binarnim identitetima, a najčešće ni njima.

Zašto je to važno?

Pokušavam shvatiti kako zagovarati samoodređenje, kako taj proces učiniti bržim, individualnim i na odabir osoba, a u isto vrijeme promijeniti sustav, odnosno kako izboriti pristup tranziciji svakoj osobi koja to želi, a da u isto vrijeme ne ukinu besplatnu zdravstvenu skrb trans osobama kojima je ona potrebna, kad se upravo pravno u toj zdravstvenoj skrbi borimo kroz dijagnozu, promijenjene oznake i potvrde liječnika da nam je ona potrebna, kao i za svaku drugu dijagnozu u zdravstvu.

Zašto nisam mogao taj proces proći drugačije? Zašto sam se morao prilagođavati sustavu da ispadnem „dobra trans osoba koja će sve prilagoditi državi i cisnormativnosti“ kad ja to zaista nisam i ne želim biti?

Čini mi se da trebamo raditi iz dvije perspektive na tome, ukidanjem Pravilnika koji je na snazi o ulasku u tranziciju, ukidanjem Liste stručnjaka koji drže monopol nad tim procesom, a s druge strane mijenjati zdravstveno-pravni sustav koji će nam omogućiti besplatnu skrb.

Zašto je transrodnost toliko specifična? Zašto postoji Lista stručnjaka koji su „jedini stručni“ za naša stanja? Zašto bilo koje drugo stanje nema specifičnu Listu kojoj osobe s tim stanjem mogu pristupiti i dobiti mogućnost zdravstvenog prepoznavanja? I što kad onda zaista neki zdravstveni djelatnici iz političke perspektive i vlastite ideologije idu nauštrb nama kao trans osobama? Kako se onda ne pozivati na one stručne koji to zaista jesu, a politički orijentirani radnici u zdravstvu koji zagovaraju protiv nas to nisu? Transrodnost je ipak političko pitanje, a dijabetes nije, bar ne u tolikoj mjeri, i zato je teško dopustiti svima da budu stručni jer većina ljudi koji to žele biti ulaze u to iz mjesta ukidanja, iz mjesta mržnje i političkih karijera, a ne iz pozicije pomoći, što je protivno onom što su studirali i čemu su se zakleli kao liječnici.

Velik je posao ispred nas trans ljudi u Hrvatskoj, s jedne stane dokinuti cisnormativnu politiku unutar same tranzicije, a s druge strane zadržati i poboljšati javno dostupno zdravstvo za trans osobe, odnosno to zdravstvo omogućiti za sve trans identitete bez obzira na tijelo, identitet i oznaku spola u dokumentima.

Gdje je praznina u koju ću ja položiti svoj osjećaj roda? Ne znam, ali znam da svaki dan preispitujem isti taj rod, reprezentiram ga drugačije, najčešće odskačem od binarnosti tiho i jedva vidljivo, ali borim se unutar sebe. Borim se za iskustvo koje imam, identitet koji ne želim izbrisati i kroz male odabire u svakodnevnim radnjama, u mini izvedbama roda koje sačinjavaju moj dan koje pokušavam činiti različito ili ih takve činim radi svog iskustva.

Kad se izvodi rod, dolazi do povremenog diskontinuiteta u tom ponavljanju i zapravo se tad otkriva neutemeljenost tog temelja koji se izvodi. Mogućnost promjene roda treba tražiti upravo u proizvoljnu odnosu između takvih činova u mogućnosti ponavljanja neuspjeha, u iskrivljavanju ili periodičnom ponavljanju, koje fantazimatni učinak trajnog identiteta razotkriva kao politički prozirnu konstrukciju.**

Hoću li promijeniti oznaku roda u dokumentima? Ne. Jer ne pristajem na tu vrstu prilagodbe državi, jer sam privilegiran poslom koji radim i kojim se bavim i ti mali aktivizmi u svakom pravnom prepoznavanju mi neće utjecati na egzistenciju i zato mogu to trenutačno raditi. I time ne mislim da to bilo tko drugi treba činiti ili duguje zajednici. I ne jer nemam binarni osjećaj roda unutar sebe. Moj rod postoji dok ga izvodim, a moja izvedba na koju utječe iskustvo življenja djevojaštva, moji dokumenti, ali i moj odabir taj rod pokušavaju postaviti u prazninu koja ne postoji unutar društva, ali koju mogu sagledati unutar sebe.

Važno mi je reći da sam unutar teksta dotaknuo samo neke misli kojima se bavim, ali zapravo je ovaj tekst tek grebanje ispod površine, tek neka naznaka toga jer mi se čini da je ta praznina koju zazivam toliko velika da bih mogao pisati i nikad ne prestati.

*Butler, Judith. 2000. Nevolje s rodom. Zagreb: Ženska infoteka. Prijevod Mirjana Paić-Jurinić, str. 137.
**Butler, Judith. 20005. Raščinjavanje roda. Sarajevo: TKD Šahinpašić. Prijevod Jasmina Husanović, str. 141.