Heteropesimizam i trans identitet

Prošli sam tjedan bio na još jednoj Turbini - turbo tribini (prije ove je bila tribina koja je tematizirala smrt i koja me oduševila) u Močvari koju je vodila Lana Pukanić, a gostovale su Maša Grdešić i Marija Skočibušić. Ova je bila o heteropesimizmu, pojmu s kojim sam se prvi put susreo ondje. Pojam je prije nekoliko godina skovao Asa Seresin, a označava stav razočaranja, srama ili očaja zbog heteroseksualnosti i samog sudjelovanja u hetero vezama. Odnosno, nemogućnost da se odbaci tradicionalni hetero projekt i sve što on nosi sa sobom.

Zapravo me sam kraj tribine, onaj dio u kojem ljudi iz publike (cis muškarci) komentiraju tribinu i postavljaju pitanja (naravno retorička i sami sebi odgovaraju, a mi svi ih moramo slušati kako dobro to rade) užasno nanervirao. I tad sam se, iako znam to, ali me svaki put iznenadi, opet začudio koliko cis strejt likovi nisu svjesni svojih privilegija i da svaki razgovor o njima shvate kao osobni napad pa se odlučuju dijeliti priče kako su ih gej muškarci dirali u klubovima, kako su žene pune mizandrije, kako ne znaju kako se više prilazi ženama ili jednostavno utvrđuju da muškarci i žene ne pričaju isti jezik, klasika.

Pojam heteropesimizma mogu primijeniti na svoje osjećaje bivanja u strejt vezama, ali ne iznutra, odnosno ne iz pozicije iz koje su to pričale govornice, već iz pozicije da su mi te zadatosti kao trans osobi nametnute nakon što sam u javnosti počeo prolaziti kao cis muškarac. U vezama sa ženama percipiran sam kao cis strejt osoba, što je otvorilo prostor za promišljanje o privilegijama koje svaki strejt cis muškarac ima, o tome zašto se meni te privilegije gade i zašto mi je tako teško biti u hetero vezi.

Unutar svoje hetero veze (koju mi nazivamo queer, ali nije uvijek tako percipirana) imamo pravila koja smo partnerica i ja postavili, kao što ih imaju i cis hetero parovi, ali u taj sustav uvijek ulazi društvo koje nas nekako percipira, kao što to čini s našim rodnim identitetom i rodnim ulogama. Taj očaj i sram kod mene svakako dolazi od očekivanja, odnosno društva koje je uredilo hetero veze po pravilima u kojima ja ne želim sudjelovati. Očekivanja da hetero odnosi imaju jasne uloge su vid nasilja prema ljudima u tim odnosima. Veza u kojoj ja živim, a i puno strejt ljudi, ima svoja pravila, potpuno drugačija od društvenih normi hetero veza. Međutim, te se veze često izjednačavaju s onim što društvo želi da one jesu, čime se potpuno poništava naš identitet kada se hetero veza reprezentira na van.

S druge strane, to isto društvo, u trenutku u kojem sam prepoznat kao strejt cis lik, oduzima sve ono što moj identitet jest, kako sam ga gradio, sve godine autanja, aktivizma i borbe za njega. Moj sram bivanja heteroseksualnom osobom (što nisam) dolazi iznutra i izvana.

Prije tranzicije moji su odnosi bili imenovani kao lezbijski, a društvo ih je postavljalo u poziciju ne-odnosa, odnosno normativno društvo takav odnos nije prepoznavalo. Sada je moj odnos društveno prepoznat, ali rodne uloge unutar te prepoznatljivosti su krute, nefleksibilne i fiksirane. One me prepoznaju kao muškarca, i ja to osjećam kao nasilje. Ne zato jer se moj rodni identitet prihvaća, nego zato što tu "normalizaciju" odnosa doživljavam kao nasilje prema odnosima u kojima jesam.

Kako osjećam heteropesimizam? Prema samome sebi u hetero odnosu. Često sam stavljen u kalup cis-hetero muškarca na temelju percepcije i moje tijelo postaje poligon očekivanja. Tad društvo percipira rodne uloge koje sam internalizirao izgledom i onim kako me doživljavaju u društvu, odnosno svojim trans maskulinim identitetom, a koje provlačim kroz svoj kritički stav prema muškim privilegijama, mizoginiji i normama unutar rodnih uloga u odnosima. Najodvratniji dijelovi tranzicije i "prolaženja" su mi bili vezani upravo uz muškarce, uz priče koje dijele samo "s muškarcima", načinom na koji pričaju ženama, najčešće svojim.

Ovaj me novi pojam naučio imenovati onaj osjećaj u sebi kad ja, u odnosu na drugog, odnosno na partnericu, bivam poništen, i kad ona, u odnosu na mene, biva poništena. Kad naši identiteti postanu identiteti hetero para koji na određeni način radi stvari. I makar te stvari nikad ne učinili, one se u nas upisuju. I tu osjećam malu izdaju prema identitetu koji živim jer ga zapravo u percepciji drugih ne mogu mijenjati, odnosno kao da me cijelo vrijeme određuje ono što nisam. I tu osjećam krivnju prema ulogama koje ne mogu izbjeći u samoj percepciji mene u odnosu.

Jesam li u diskontinuitetu roda unutar sebe samoga? Sigurno. Postoji ogroman otpor prema identitetu za koji sam se toliko borio, a koji je uvjetovan društvenim normama koje odbijam. Sramim li se privilegija koje imam? Iako one nisu moje čim se autam kao trans osoba, do tog trenutka ja njih otvoreno dobivam.

Problem heteropesimizma je problem rodnih normi i uloga koje kao društvo njegujemo i s kojima povezujemo isti taj tip odnosa i dokle god će tipovi na tribinama držati monologe o mizandriji i pipkanju od strane drugih muškaraca kako bi skrenuli temu sa sebe samih, te rodne uloge se neće iskorijeniti. Ono što ja činim za sebe je povratak queer zajednici i iskustvu, moj identitet nije dio normi ako ga imenujem, on je rezultat svega što je u njemu upisano, iskustva, znanja i osjećaja koji ga upotpunjuju. Moj nepristanak na heteronormativnost se događa autanjem, jasnim i glasnim govorom o privilegijama koje svaki muškarac ima, a većina ih koristi bez obzira na političko uvjerenje ili osviještenost.

Heteropesimizam u mom odnosu postoji kao sram prema onomu što nemam ako odlučim ne imati, ali kao borbu protiv onoga što mi se nudi i u što me se postavlja, i zato partnerstvo u queer odnosu vidim kao mjesto otpora prema normama koje nam društvo postavlja.

Živjeli queer odnosi, živjela najdraža zajednica koja sve mijenja!