Page arrow

Bambus za diplomu!

Large untitled design  6
Srijeda
09.11.2022.

Užasno mi je teško pisati o završetku studija. Pišem i brišem pišem i brišem. Svaki početak nema smisla, svaka riječ nije dovoljna, svaka rečenica zvuči nedovršeno i zarezi mi teško sjedaju, a inače zaista volim zareze i stavljam ih gdje god osjetim da trebam, bez da pratim pravila i red. Kad zarezi ne sjedaju, znači da je još uvijek friško, da se stvari ne mogu odvojiti, razdijeliti, da se o ovome ne može još uvijek ništa reći, da nisam ni sam osvijestio koliko mi znači, da kolumna nikad neće biti dovoljna da opišem svoje osjećaje. Ali tu sam, diplomirao sam i pišem novu kolumnu.

Sjetio sam se trenutka u kojem sam saznao da postoji akademija, da postoji studij pisanja, trenutka u kojem sam još uvijek u večernjoj školi, stojim ispred gej kluba Rush u Amruševoj i pijem bambus. Kraj mene je djevojka koju sam upoznao tu večer, kasnije moja dugogodišnja partnerica, a danas moja bivša cura i prijateljica. Srušila mi je cugu i vjerujem da me ta cuga koštala klasne tranzicije, slomljenog srca i cijelog svijeta. Jedan bambus manje, prva ljubav i cijeli fakultet više. Imala je sasvim malu boru iznad usana, jedva primjetnu kad se smije i crne čizme do iznad gležnja. Izgledala je kao da nije iz mog kraja, iz ulica u kojima sam pustošio ledo škrinje, izgledala je kao s drugog svijeta. Njezine su riječi zvučale drugačije, ona je pričala onako kako sam zamišljao da govore u knjigama koje sam skrivećki čitao ispod klupe, daleko od očiju hahara s kojima sam se družio. Knjige su za mene tada bile nedostižne, kriomice sam upijao tuđe svjetove i ponavljao riječi koje sam prvi puta čuo na glas. Često sam sjedio u kupaonici na podu i gledao čas u stranicu, čas u vešmašinu koja se ispred mene vrti, to me smirivalo. I taj glas koji sam zamišljao ispred vešmašine sada je bio tik ispred mene i nudio mi novu čašu pića, a ja nisam znao što bih s njim, kamo da ga smjestim, u koji prostor i dio dana, a kamoli noći. Tako zabezeknut promatrao sam njezine sive hlače, bile su nešto između traperica i tajica, i crnu vunenu tuniku do malo ispod guze.

hej, donijela sam ti piće.  

                                                         tišina.

izvoli, tvoja čaša, ne želim da ožedniš.

                                                         tišina.

tu si! idemo?

                                                         odmah?

da!

                                                         čudnovati dječače, drago mi je bilo.

tišina.

                                                         čekaj!

Prijateljice su već ispred nas, okrene se prema meni, ja je pogledam, iznad nas stoji tabla na kojoj piše HDDU, a za koju tad nemam pojma što je.

daš mi ime? da te dodam na fejs.

                                                         ja ću tebe pronaći.

Odlazi s prijateljicama i spazim natpis na torbi „Kaj dramiš? ADU“.

Ostajem sjediti ispred HDDU-a, uzimam mobitel i pretražujem Facebook, ali ne nalazim ništa. Ulazim nazad u klub i ne mogu prestati razmišljati o načinu na koji se izražava nepoznata djevojka s kojom sam upravo pričao. Pričala je o filmovima za koje nikada nisam čuo, o jezicima koje zna i glazbenoj školi od koje je skoro odustala. Govorila je o tome da je brucošica i što joj znači svako slobodno vrijeme. Nisam imao pojma što su brucoši i što je solfeggio. Knjige postoje oko nas, pomislim. Knjige su život koji živimo. Danas se tome smijem jer nikad nisam upoznao patetičniju osobu od sebe u pubertetu.

Otvaram mobitel i prihvaćam zahtjev za prijateljstvo, šaljem poruku: „Kaj dramiš?“.

Godinu dana nakon poruke provodim dane ispred knjige, završavam večernju školu i učim ponovno razlomke. Odlučio sam pokušati upisati akademiju, svoje pisanje i čitanje ispred vešmašine pretvoriti u studij, u ono što nitko nikada nije vjerovao da ću pohađati, ja najmanje.

Što sve stane u jedan tekst? Puno ,,,,,,,,,,,,, malo sjećanja i sloboda. Sloboda da izaberem ono meni najvažnije u tako dugom procesu.

Konzultacije za prijamni ispit iz dramaturgije, ulazim u zgradu u koju sam samo ulazio kao udvarač, kao klinac koji nije nikada kročio u tako važnu ustanovu sa ciljem, u ustanovu unutar koje se znanje predaje, unutar koje razni ljudi bruse svoje zanate koje potom ulažu u zajedničke procese. Sjedam u prostoriju s još nekoliko ljudi, osjećam se svečano ondje, obukao sam svoju jedinu košulju i cimerove hlače na prugice. Nisam još spreman, osjećam to unutar sebe, postavljam samo jedno pitanje.

Mogu li ja pisati u muškom rodu?

Pitanje koje sam mislio da je potrebno postavljati, a na koje je ta institucija odgovarala godinama nakon, pozitivno, s punom podrškom, roditeljski, pitanje kojeg se sjetila profesorica pri kraju studija i koje me danas gane duboko iznutra, sjetim se svih profesora koji su me učili, koji su nesebično dijelili znanje i izvan silaba i nudili prilike. Bio sam tako nesiguran, tako izvan mogućnosti, tako dalek znanju i zarezima.

Upao sam na ADU, godinu dana poslije konzultacija izlazim na prijamni ispit.

Jeste li spremni svoje rupe u znanju popuniti kroz studiranje?

Ne znam kako da joj kažem da sam samo na to spreman, da je ovo nešto što čak nisam ni sanjao, što nisam poznavao, da je za mene fakultet bio najnedostižnija stvar na svijetu.

Trenutak u kojem sam svoje ime vidio na popisu je toliko luda stvar da je mogu usporediti samo s rečenicom „to je bila prekretnica u mom životu“, koliko god moj život bio kratak i koliko god to zvučalo otrcano.

Nakon toga sam stao u šank, oprao suđe i sam sebi nazdravio pelinom, s tim pelinom počeo sam vjerovati u promjene.

Cijeli studij ne može stati u ovaj tekst pa biram njegov početak i kraj. Njegovo zaokruživanje. Godine su to obilježene smrću, bježanjima, raspadima, prekidima, ali najvažnije, iscjeljenjem. Godine studiranja su godine života u kojima sam stasao kao samostalna osoba, godine u kojima prvi put dobivam podršku i osjećam se zbunjeno, kao dijete koje su napokon milovali, ali i kao odrasla osoba odgovorna za svoje postupke.

Dvije godine prije studija živim u stanu bez struje i vode, s ugrizom štakora/ miša posred lica i u siromaštvu, dani prolaze u strahu i bježanju, dva tjedna nakon studija živim u svom stanu i zaposlen sam. Tek sada postajem svjestan koliko sam sretan.

Najveći strah pohađanja studija mi je bio klasni strah, s jedne strane onaj vezan uz nove kolege i kontekst u koji pripadam, ali ne mogu ga pratiti, a s druge strane strah od gubitka svojih prijatelja s kojima sam odrastao. Završetak studija mi je oduzimao mogućnost da se pravim da se kod mene ništa nije promijenilo, da sam ja onaj stari, ali način govora, koji je sličio djevojci iz uvoda, me uvijek odavao. To više nisam stari ja. I nikad neću biti. Kao što nitko nije godinama poslije.

Strah me što sam završio pubertet jer se osjećam kao da sam izgubio jednu veliku obitelj, ljude koji su podržavali moje korake, koji su bili ovdje godinama i čije sam riječi upijao kao što to čini odjeća u nevrijeme. Moje je studiranje bilo izlaganje oluji i mokri hod, ali bilo je romantično, veliko i nespremno.

Sam fakultet kao takav mi je promijenio život na svim sferama i mislim da je studiranje zaslužno zašto sam napravio skok kakav nisam nikad mogao ni zamisliti da će se dogoditi - klasni skok. Zato je za mene studij dramaturgije puno više od samog studija, on je za mene mogućnost da živim dostojanstven život. Zato su za mene profesori i profesorice bili i ostali zaslužni za sve što sam učinio i što ću činiti, zato je ADU za mene obitelj kakvu sam oduvijek htio imati.

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
Održati Tamagotchija na životu što duže
Homepage dim hou bjd3khntikg unsplash 21.09.2022.

Povratak u vlastiti život i povratak u gubitak

'Pisao sam već o tome, ali ovaj sam put poduzeo nešto u vezi toga, u vezi konstantne dostupnosti, u vezi svakog izlaska i dolaska na razne evente, u vezi prioriteta svog života. Ovaj sam put, prvi put, napravio nešto po pitanju vlastitog života.'

Piše: Espi Tomičić

Održati Tamagotchija na životu što duže
Homepage ali  1 29.06.2022.

ali ponosni smo na tebe

"Dan kad sam osvojio nagradu za dramski tekst. Izlazim s terapije, izvadim mobitel iz džepa i ugledam poruku: 'ne podržavamo te u svemu, ali ponosni smo na tebe.'"

Piše: Espi Tomičić

Održati Tamagotchija na životu što duže
Homepage 281161983 397022708990759 2819689561547441926 n 17.05.2022.

Gradovi koji nude izlete, otoci koji nude ostanak

'Naravno da smo prva dva dana bili zahvalni što smo uopće ovdje, imamo gdje spavati i more je zaista tu, ali od grada ne tražimo samo arhitekturu i njegovo postojanje.'

Piše: Espi Tomičić

Održati Tamagotchija na životu što duže
Homepage novo 275773339 500533161448913 7356260359275584494 n 22.03.2022.

Nitko nije znao plesat kao Mirza

'Nekako počinjem misliti da je stvar sreće, trenutka i slučajnosti što ima iznimaka koje samo potvrđuju pravilo jasno upisane putanje u najranijoj dobi.'

Piše: Espi Tomičić

Održati Tamagotchija na životu što duže
Homepage thumbnail img 1938 02.02.2022.

Danas sam pun neke Španije 

'Stojimo na balkonu i palimo svoju prvu cigaretu u Valenciji. Zamišljam grad koji žuri, ljude koji kasne na poslove, vlakove i dejtove, ali s prozora gledamo stabla naranče i palme, posvuda naranče i palme i grad diše, nitko se ne spotiče, nitko ne trči.'

Piše: Espi Tomičić

Video
Homepage 260069974 1523322011363264 8852667637121695020 n 27.12.2021.

Pitaj što te zanima: Espi Tomičić i Monika Herceg

Četvrto izdanje tribine 'Pitaj što te zanima - Spisateljice u dijalogu' bilo je posvećeno dramskom pismu. 

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu