Emotivno otvaranje kao revolucija – crtice o revoluciji koja će se uskoro dogoditi

Stalno se pitam isto: mogu li se naučiti emotivno otvoriti? Pristupao sam tome kao zadatku, prilazio tome kao matematici: moja rečenica misli, tvoja rečenica podrške i gotovi smo.

Tek sam nedavno osjetio, možda, što znači plakati kraj nekoga, što mi znači biti ranjiv u nečijoj prisutnosti. Sada znam da emotivno otvaranje nije matematika, da nije prisiliti se nešto reći, ono dolazi iz želuca, iz ubrzanog disanja, iz tišine u kojoj drugoj osobi dajemo kožu na kožu, uznemirenost na mir, sliku na čuvanje.

Revolucija se događa kad u odnosu s nekim dijelimo iskustvo osjećanja, iskustvo bivanja u nekom osjećaju, kad prvi put osjetimo da smo spremni pustiti sve i prepustiti životu da se dogodi. Kad je strah od napuštanja i otvaranja toliko snažan da ga odlučimo srušiti ili mu se prepustiti. Zovem to revolucijom jer je odnos u kojem dvoje ljudi supostoje ranjivo, golo i iskreno zapravo ono što svijetu donosi promjenu. Ono što donosi autentičnost. Bez zadrške, bez proračunatosti, bez suzdržavanja. Naprosto biti živ s nekim, bez obzira na bol i traume koje smo doživjeli. Revolucija označava naglu i temeljitu promjenu, a ono što ja doživljavam upravo je to, revolucija protiv samoga sebe, odnosno vlastitog djetinjstva i obrazaca koje sam duboko u sebi internalizirao i živio.  

Moja terapeutkinja kaže da sam sad spreman jer sam sagradio dovoljnu samoobranu kroz različite oblike nošenja s emocijama i traumama. (Uvijek krivo zapamtim što je rekla pa je ovo ili moj izmišljeni citat ili je rekla nešto nalik tome, ne uzimajte me za riječ.)

Nikad nisam vidio roditelje da plaču, nikoga odraslog nisam vidio da plače kad sam bio dijete. Moji su roditelji bili od kamena i situacije su rješavali logistički. Mi nismo imali vrijeme za emocije, za tugu koja se možda prelije na nekoliko sati ili dana. U poslu moje majke nije bilo dana izostajanja, a u odgajanju troje djece nije postajao prostor za stajanje.

I eto mene, zatvoren, skučen i živim odnos kroz zadatke, kroz male znakove da mi je stalo, kroz logistiku kojom osobi otvaram ljubav. A samo bih da se imamo, čuvamo i poznajemo, poznajemo do kraja.

Odlučio sam u kratkim fragmentima popisati strahove koje sam osvijestio, zbog kojih se tako teško otvaram i na kojima trenutno radim ili ću raditi. Zadati sebi fragmente kao zadatke. Uz njih, pišem svoje misli i osjećaje u trenutku kad se emotivno otvaranje treba dogoditi. Probajte i vi učiniti isto.

Plakanje me straši, imam osjećaj da kad jednom krenem neću nikad prestati i druga će osoba kraj mene uvenuti, promatrat ćemo se i to će trajati dok zaista ne nestane, dok se ona ili ja ne usučemo u sebe.

Zagrli me da isplačem život. Zagrli me i ne puštaj dok sve ne presuši. Dok ne postanemo ništa, čisti od svega, umorni toliko da zaspimo u zagrljaju.

***

Moja bol će te prestrašiti.

Dajem ti bol, možemo je zajedno prenijeti.

***

Moj mrak će te otjerati.

U mraku ti je dodir najnježniji.

***

Ako ti pričam o boli, nikad te više neću moći pogledati u oči jer ćeš znati moje tajne.

Sad kad se pogledamo, poznajemo se. Istinski.

***

Lagano se mogu praviti da sam emotivno otvoren, samo trebam pisati.

Pisanje kao priprema za iskustvo.

***

Kroz pisanje sam sve riješio, sad mogu živjeti sreću uz drugu osobu.

Pisanjem sam se primaknuo boli.

***

Ako ti pričam o djetinjstvu, više se nikad nećemo moći igrati skupa.

Učinimo da smo djeca, da ronimo, da smo oni kojima danas opraštamo.

***

Ako ti kažem što me boli izunutra, napustit ćeš me i boljet će još više.

Reći ću ti sve, a ako odeš, uzet ćeš dio boli i izbaciti ga na zemlju, polegnuti ispred zgrade da izraste u nešto drugo.

***

Sarkazam i humor me štite od mogućnosti pokazivanja težine onoga o čemu govorim.

Odbacit ću humor i zaroniti u tugu, u ono što nas čini živima.

***

Hladnoća me nudi mirnog, hladnoća kao sigurnost.

Hladnoća mi oduzima svaku mogućnost da volim svom puninom.

***

Ako me nešto pogodi, obavezno moram saznati odakle to ide i kako s tim sada.

Ako me nešto pogodi, prepustit ću se iskustvu toga, osjetit ću što mi čini i gdje u tijelu.

***

Kad mi govoriš koliko sam lijep, koliko ti značim ili mi pružaš podršku, ja odmah mijenjam temu, strah me ostati u tome, strah me povjerovati u to.

Htio bih te nastaviti gledati u oči, osjetiti se lijepim pod tvojim ramenima, htio bih da ostanemo u tome koliko si značimo.

***

Ako me vidiš ranjivog, postat ću dijete koje ćeš zauvijek tako promatrati.

Obranit ćemo moje djetinjstvo i skupa biti odrasli ljudi.

***

Ako se raspadnem, zauvijek će seksualni nagon zamijeniti skrb.

Kad se raspadnem, dotaknut ćemo jedno drugo i biti u tome, biti u nama, dijeliti život u tišini dnevnog boravka.

***

Kad dijelim u boli, na leđa ti stavljam puno više nego možeš uzeti i prisilno te opterećujem.

Kad dijelim s tobom bol, ti mi kažeš svoje granice.

***

Moja prošlost je previše za tebe, sve što se meni dogodilo je previše za odnos i zato ga počinjemo bez toga, samo ti i ja.

Ako sakrijem prošlost, ona će se pojavljivati bljeskovito, u problemima i afektivnosti, zato je nudim i stavljam u naš mali svijet kao iskustvo s kojim dolazim.

Želim vam da se raspadate s nekim, da se volite do plakanja i da u tišini otvarate ono što će jednom biti izliječeno. Za revoluciju trebamo hrabrost ili barem bunt, a ja sam i jedno i drugo počeo osjećati.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.