Gdje nas to boli?

Suočio sam se danas s tim da se u velikim životnim krizama uvijek vraćamo obrascima koje smo imali u djetinjstvu, odnosno onim koji su najjednostavniji za korištenje.
Mogao sam ja izgraditi sebe ovakvog ili onakvog, sebe snažnijeg, sebe okruženog ljudima koji mi najviše znače, ali u velikoj krizi u kojoj se nalazim se vraćam porocima, vraćam se zatvaranju u sebe, vraćam se ovisnostima i ponekad mislim da više nikad neću iz toga izaći. Ponekad mislim da se neću nikad suočiti s tugom, s tim što osjećam po cijelom tijelu, što me boli do kostiju.

Kako je to danas različito od onog kad sam bio klinac? Time što sam ja snažniji i sam sebi mogu napraviti „intervenciju“, time što sam se javio terapeutkinji u nedjelju nakon aftera i zamolio brži termin. Ne zato jer sam mislio da će me ona spasiti nego jer sam pomislio da ću sam sebe spasiti.

Nakon prekida veze osjećam se kao da mi se izmaknulo tlo pod nogama i ja ga pokušavam nekako dotaknuti, nekako mu se približiti, ali čim se to dogodi, ono nestane, od njega se još više udaljim.

Nije ni čudo što je toliko filmova i knjiga napisano o ljubavi (ili smrti), toj stvari na koju intelektualno i kognitivno nema utjecaj, toliko toga imam u sebi, ali ne mogu se oduprijeti afektu i prožimajućoj tuzi. I što je najsmješnije? Ja sam mislio da se to meni ne može više dogoditi, da sam sam sebi dovoljan, da sam dovoljno posložen da mi takva kriza neće promijeniti sve, ali to nije tako.

I prvi sam se put našao u tome da se moram izvući radi sebe samoga, a ne nekoga drugoga ili nečeg vanjskog, ne postoji ni jedan autoritet koji mi to nalaže osim brige o samome sebi.

U prekidu ljubavi ne prekidamo samo s osobom s kojom smo proveli godine života, prekidamo sa sobom kraj nje, prekidamo sve ono što je (prividno) naše obrasce iz djetinjstva držalo daleko, što smo mogli kontrolirati, s onim što smo osmislili o sebi u tom odnosu.

Sad mi se čini da ne kontroliram više ništa, osim posla koji služi tome da dan bude okupiran radnjama, mislima i obavezama, poslu koji me većinu dana drži dalje od mene samoga i mogu od njega imati složenu egzistenciju. A navečer, navečer počinjem osjećati bol koja je prisutna cijelog dana i potrebno mi je nešto da je ne osjetim, da okupiram misli, da prestane.

Zašto sam napuštanje u ljubavnom odnosu shvatio tako osobno? Kao čin koji govori o meni? Jer sam ga pogrešno osjetio kao napuštanje od strane roditelja, a zapravo, osoba koja me napustila je to trebala za sebe, ne za mene.

Htio sam da sam izabrao nekoga tko će biti uz mene do kraja, do prekida. Ali nisam jer ljubav nije bezuvjetna. Nije iznad svih osjećaja, zakona i obaveza, ona je ovdje dok dvoje ljudi radi da je tu.

Gdje nas to boli? U djetinjstvu. U svemu onome što smo pripisali toj ljubavi, boli nas u godinama u kojima nismo bili zaštićeni ili smo bili previše zaštićeni, kako tko.

Kad nam netko umre, postoji šansa da prestanak tog odnosa koji se dogodio prije pripišemo smrti, ali kad nas netko ostavi nemamo kojoj većoj sili to pripisati, naprosto nas je netko napustio i s tim je najteže, to osjećam toliko snažno da ne mogu govoriti, ne mogu plakati, ne mogu se prepustiti jer je naprosto rako i trgeriralo je sve ono što sam godinama držao u sebi, trigeriralo je djetinjstvo. I onda se izdevetam s nečime toliko da ne osjećam ništa, onda imam one night stand da me netko kazni, da mi se nešto može gaditi, da neki osjećaj nadvlada tugu koja je tako snažna da je ne mogu ispoljiti van, negdje drugdje, tako tu da je ne mogu iskusiti.

Što se događa sad kad više nismo mi? Moja osoba i ja, moja ideja starosti i moja ideja budućnosti? Vraćam se samoći odrastanja, onome što mi je najpoznatije, zatvoriti se i pohrliti za bilo čim što će me držati dalje od mene samoga.

Ljubav je oduvijek bila moja okosnica života, ja sam uvijek bio onaj lik koji gleda romantične drame, čita poeziju i čini sve protiv svijeta u ime ljubavi, a zapravo sam maštao o onome što nisam nikad imao, bezuvjetnoj ljubavi. I sad je vrijeme da kažem stop. Sad je vrijeme da obrasce koje godinama učim pokušam upotrijebiti i ovladam onime što mi je upisano u obiteljsku povijest.

Sad je vrijeme da okosnica mog života budem ja sam, da se brinem o sebi kao što se brinem za ljude koje volim, sad je vrijeme da samoća preuzme sve i da je zeznem dijeljenjem s prijateljima, plakanjem i osjećanjem.

Gdje me to boli? Posvuda. U svakoj slici, kutku grada i misli.

Što radim s tim?

Počinjem disati.

Počinjem osjećati.

Počinjem nešto.

A bilo je ništa. Bilo je tupo, razarajuće i prožimajuće.

Boli me u najranijoj dobi koju sam htio da ona ispuni, a to nije fer tražiti, to nije zdravo živjeti.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.