Noći pružaju sve što nemamo

Dugo nisam izašao sam van, Robi, Iris i Lazar su svoje živote posložili u neki red, u neki sklad, u mogućnost ostajanja u kući. Pristupio sam noći kao mogućnosti da trenutnom životu dam neki smisao, nešto novo u praznini i domislim kako se mijenja moja percepcija svijeta, stvari koje me okružuju. 
Dugo nisam pisao kolumnu, jednostavno sam morao osjećati život, osjećati svaku odluku i emociju i ne prepuštati se analizama prije nego doživim svaku bol, svaku sreću, bespomoćnost i bijes.

I svi su tako sjajni i blještavi, u svojim usamljenostima, u svojim glavama, raskopčanih košulja, različitih čarapa, idealni za noćnu gužvu. Idealni za provesti večer sa stotinu drugih usamljenih. Glazba nam zaposjeda um. Ne želimo čuti vlastite misli. Samo glasnije, samo jače, samo sada. Samo jače od snova, od cijeloga života koji nam se rasprostranjuje u danu iza, u svitanju. Neka ovi sati traju zauvijek.
Usamljenost se u tri ujutro osjeća kao nikad prije, usamljenost u četiri ujutro zove na after, zove ondje gdje se dan budi, ondje gdje će nas zadržati da ne dođemo u prazan stan, u stan gdje nas čekaju život i obaveze, ali nikakva toplina.
Usamljenost nas razdvaja s našim davno donesenim odlukama i stavovima, rastvara put za prihvaćanje, za trenutke u kojima ništa više nije čudno, u kojima promatramo tuđa tijela, tuđe pokrete i tuđe želje kroz istost.

Provlačim se kroz podij, promatram noć kao istinu. Ljudi žele negdje pripadati, nekome biti mogućnost maštanja ili se jednostavno izgubiti između basa i šanka. Biti nitko nikome, biti samo tijelo koje se kreće i koje djeluje uz glazbu.
Bol ljubavi se osjeća kroz uskraćivanje maštanja, a ne prošlosti. Zato je noć tako oslobađajuća, ona se ispostavi kao jedini plan, ona nudi mogućnost da se razvije kako god. U toj veličini oslobađa sve ono što se nikad neće dogoditi i prepuštanje zauzima mjesto planiranja. Noć je ono što bi odnos trebao biti. Uživati u ovdje i sada, u buci koja nas osvaja i nudi nam okvir u kojem se još ništa nije probudilo.

Svakom se od nas dogodio život koji smo naprosto ostavili izvan kluba, izvan glasne muzike, izvan znoja i rasplesanih tijela. Svi smo ovdje s istim ciljem.

Jedna mi djevojka govori da nije sigurna treba li se ljubiti s likom koji joj je tu ili s onim u kojeg je zaljubljena.

Jedan mi muškarac govori o majci koja boluje.

Jedan mi dečko govori o prekidu koji se dogodio i plače. Plače glasnije od basova.

Jedna mi žena govori o izlasku kao prostoru slobode, one koju doma nema.

Jedan mi par priča o koksu koji moraju nabaviti, koji će ih spasiti umora, spasiti vezu od rutine.

I naša crnina izlazi, izlazi preko svih šumova i preko uličnih svjetiljki. Svi smo bježali od života i pohrlili na podij da nas zagrli, zagrli sa stotine istih bjegunaca.

I onda se grlimo, prisutnošću, trajemo do jutra. Poslije se budim u krevetu praznom kao noć.

Kasne dvadesete nakon nekoliko godina terapije donose mir, mir u kojem samoća udara ondje gdje smo najslabiji, ondje gdje su se uvijek budi autodestrukcija, ali sada je zagrlim, zagrlim je toliko snažno da ja imam kontrolu nad njom i promatram je, tako blisku, tako upornu i držim je kraj sebe. Ležim u krevetu koji je postao i kauč i mjesto za piti kavu i mjesto ručka, rijetkog ručka koji se natjeram pojesti i nekako sam smiren. Mirniji nego ikad prije. Pitam se što da radim s autodestrukcijom koja mi je toliko blizu, ali joj ne dopuštam da se ostvari.
I onda postajem nježniji prema sebi nego ikad prije i nježniji prema tuđim odlukama nego ikad prije.
Rastvori mi se jutro.
Rastvori mi se život koji prigrlim i prepuštam se.

I moji prijatelji provode sate toliko blizu da ih osjećam kao male pomoćnike života. I shvatim koliko su divni i blještavi u bistrini, u sunčanom danu, u mom stanu.
Rastvaramo odluke, dijelimo snove, strahove i načine na koji se nosimo s njima. I ta usamljenost nas približi kao što nas ništa drugo nije približilo. Njihova prisutnost me napuni ljubavlju, bezuvjetnom ljubavi za sve ono što dolazi. Njihovi zagrljaji zamijene autodestrukciju, učine je dalekom od moga tijela. Upotpune prostor koji je zauzimala.  

Moji su prijatelji sjajni i blještavi, idealni da provedem život u njihovoj blizini.
I prvi put ih osjećam toliko blizu da drhtim. Sanjati uz odabranu zajednicu znači živjeti, a snove ostavljam u noći, u onome što se ne mora ostvariti.
Blizina se u danu osjeća kroz njihovo disanje, kroz svaku riječ podrške i kritiku koju tako iskreno pružaju.

Ako mogu misliti o toplini kao tijelu, to su oni, različitih godina, identiteta i tijela. Toplinu sam blizu tridesete prvi put osjetio ovako snažno, snažno kao alergiju u proljeće i dođe mi da zaplačem od bliskosti koja je uvijek bila ovdje, u različitim oblicima, ali me sada potpuno hrani i potpuno obuzima. 

Usamljenost i osjećaj napuštanja otvaraju prostor da se izgradi nešto čega nije bilo, i praznina se ispuni životom, odlukama. Moja se ispunila ljudima koji su oduvijek ovdje, ali sam ih ostavljao u jutrima.
I osjećam vrućinu, vrućinu bliskosti, najboljeg osjećaja na svijetu.
Prijatelji su mali svemir u koji sam sada pristupio otvorenije nego ikad prije i koji su mi pomogli izgraditi ono čega nije bilo, koji su na svojim toplim kožama dopustili da se rastvori strah, tuga i samoća. Njihova su prsa uhvatila ono što ja nisam mogao iznijeti i pružaju mi ruke, ruke ljubavi.

Prijatelji, moji mali pomoćnici života, hvala vam!

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.