Umjesto kolumne intimni zapis pun pitanja

Spoiler Alert: Ovaj tekst ne nudi odgovore i ne nudi moje zaključke.

Kontradiktorno je u nizu tekstova zagovarati radnička prava i bolja primanja umjetnika, a onda u ovom govoriti o položaju u kojem stvaram samo kad nemam novaca na računu. Jednostavno mislim da se ne mogu pomiriti s novom klasom koju živim, iako me od bankrota dijeli jedna plaća, ali trenutno se osjećam užasno bogato.

Prošlo je sad već skoro pet mjeseci u kojima imam blokadu i sve što pišem mi nema nikakvog smisla. Pitam se, kako preživjeti blokadu? Kako umjetnici rade kad ne mogu raditi? Bi li imao blokadu da sam gladan? Vjerojatno ne. Mislim da je moje inzistiranje na adrenalinu kad pišem, pa bar onom da trpim na wc, upravo problem koji imam trenutno.

Sve što sam u životu htio, što se tiče materijalnog, je imati svoj stan na Vrbiku pa, iako ga sad dijelim s hipotekom banke, osjećam kao da ne postoji više ništa što bih trebao napraviti i taj osjećaj je užasan. Zašto mi je emotivna povezanost uz neke ulice, kvart i omeđenost toliko važna? Zašto sam toliko želio djetinjstvo vratiti u život? Prikrao sam se vlastitom odrastanju i sad napokon dišem, napokon sam zadovoljan time gdje jesam, ali nešto mi nedostaje, mislim da je to instinkt za preživljavanjem, adrenalin skupljanja za stanarinu, život na rubu egzistencije, osjećaj da sad cijelo vrijeme moram biti zahvalan, ljudima, zajednici, sebi, sudbini, osjećaj da mi se sve slučajno dogodilo.

Kontradiktorno je cijeli život govoriti da ne želim ništa drugo osim Zagreba i svojih ulica, a ovih dana promišljam odlazak, preseljenje, brzo micanje. Možda sam, napokon, prebolio sve mrtve radi kojih sam toliko htio to djetinjstvo natrag?

Možemo li istrošiti vlastiti grad? Njegove barove, ulice, klupe i kazališta? Što ako nam dosadi? Užasno mi je teško ostaviti život za koji sam prolio znoj, u kojem sam imao toliko sreće, a ne mogu u njemu više postojati. Ne mogu postojati ovdje gdje sam zaboravio što su noćne smjene, gdje već godinama ne radim u ugostiteljstvu i gdje imam dovoljno novaca za dostave i teretanu. Šta mi se događa? Zašto sam godinama bio umoran, borio se za svoje mjesto u kazalištu i sad, kad osjećam da bi me to moglo hraniti, želim otići? Što sa svim ljudima koji su se trudili za mene? Koji su sjedili i čitali sa mnom, od kojih sam dobivao stipendije, koji su mi davali prilike kad im nisam mogao unaprijed dokazati da te prilike imaju smisla?

Ali ja nisam zapravo istrošio našu književnost, predstave i stvari, ja sam uvijek na pola da „nešto od mene bude“ i od toga da sve odbacim. Možda je moj odlazak zapravo bijeg od mogućnosti? Možda uvijek trebam novi start? Ne želim preuzeti odgovornost? Ne želim znati stvari koje bih trebao znati? Možda želim otići zbog ega? Jer ako ostanem moram dokazati da sam zaslužio imati objavljenu knjigu, znam da to nije dokaz ničega, ali za mene je sam završetak studija i objava knjige najveća stvar koju sam mogao postići u životu, ako gledam iz perspektive odrastanja i mogućnosti. Možda je ego taj problem jer ako ostanem, moram ostati jeben. A ne želim biti jeben, želim biti slobodan.

Je l' ikad dođemo do toga da smo mirni? Je l' to stvar karaktera, kapitalizma i uvjeta rada ili profesije?

Ove mi se godine dogodilo puno toga u odnosima i mislim da sam prvi put počeo gledati isključivo sebe, to jest stavio sam se na prvo mjesto. Čini mi se da sam, kao što mi je jedna prija rekla davno, činio stvari jer sam htio da me ljudi vole, htio sam bezuvjetnu ljubav roditelja koja nije ostvariva u drugim odnosima. Prvi put nisam otišao na Pride, nisam se osjećao sigurno i nisam se silio, nisam si rekao „moraš“, nisam pristao na sve stvari u medijima samo kako bih dao glas drugim ljudima iz zajednice koji ga nemaju, nisam jurio na kave čim bi me netko nazvao, nisam mnogo toga, a svijet nije stao, niti su me prijatelji napustili.

Koji je razlog zbog kojeg me grad guši? Zbog kojeg sam na zadnje tri predstave dobio napadaj panike? Zbog kojeg već tjednima izlazim samo u nuždi? Možda je moje maštanje odlaska zapravo bijeg od problema.

Zaista ne znam. Ali moram se odmaknuti, moram promatrati grad i ljude izdaleka, želim učiti matematiku i fiziku, sve ono što nisam imao prilike ili što nisam htio, želim si dati novu priliku, maknuti se iz pozicije u kojoj sam bio, a opet se na neki način u nju vratiti. Zašto matematiku i fiziku i zašto jezike? Jer su to stvari s kojima nisam imao doticaj i za kojem sam oduvijek mislio da nisu za mene i da su mi nedostižne. Zato jer sam tek odrastao i želim si omogućiti novi start, onaj u kojem se osjećam dobro, onaj nakon 4 godine terapije, onaj u kojem sam se prestao bojati aviona i putovao dalje od Balkana. Mislim da sam nova osoba, s istim sjebanostima i iskustvima, ali bez straha od novoga. Opet sam kontradiktoran, ali to je valjda sastavni dio života.

Ne mislim da ću postati druga osoba u nekoj drugoj zemlji, ali mislim da ću si dati priliku zamišljati život na drugom jeziku, isprepleten drugim kulturama i, na kraju dana mi je to jedino bitno, odmaknuti se od onog što sam zamislio da jesam, stvoriti nove izazove i probleme. Ne želim umirati i razmišljati što sam sve mogao drugačije, ne želim na kraju života proklinjati sigurnost.

Najteže će mi biti ostaviti zajednicu kojom sam okružen, ljude koje sam odabrao u životu i koji su odabrali mene, ali sigurno ću gledati stan s kaučem ili bar bračnim krevetom, gledat ću da imam mjesta za posjete. Pomalo sam sebe uvjetujem ovim tekstom jer ne želim da nešto bude javno šta se neće ispuniti pa evo, odi, napravi to, kažem si.

Mama mi je u fušu radila horoskope, što sam mrzio, i u mom je ispalo da ću živjeti vani pa neću valjda sjebati posao mrtve žene? Mama, napravit ću to!

Čarolija se događa izvan zone sigurnosti, rečenica je koju sam čuo u seriji Girls, i zaista u nju trenutno vjerujem.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.