Molba za uplatu

U svojoj odrasloj dobi nikad nisam bio dužan, zakasnio s plaćanjem računa, bio labav u odlukama, bio opušten oko rokova, odnosa i „moranja“ koje sam si sam nametnuo. U srednjoj školi mi se dogodilo brzo odrastanje, trenutak u kojem sam se odlučio školovati, zarađivati novac i živjeti po pravilima, nemogućim pravilima koje sam si zadao. Danas znam da su me ta pravila štitila, da sam mnogo godina ulagao u sebe, u to da živim od svojih novaca i da imam mjesto za život. Kako je vrijeme prolazilo, stvari su se događale, ali ja sam i dalje bio opsjednut pravilima, onima koja mi više nisu bila potrebna, ali ih se nisam mogao riješiti, ona koja su me štitila od emocija, od spontanosti, od života bez kontrole.

tebi su ta pravila trebala, ona su ti tada bila mehanizam koji te zaštitio.

                                                         ali ako ih sad maknem, bojim se da ću propasti.

a kako ti zamišljaš da izgleda spontanost?

                                                         ne znam, sjednem na tramvaj, ali ne siđem di trebam, ne odem na sastanak nego produžim dalje negdje, odem na avion negdje bez da se ikome javim.

to je druga krajnost.

Na terapiji sam shvatio da je moje viđenje „olabavi pravila“ bila suprotnost tih pravila, da je to u mojoj glavi bila propast, da je to bilo „razjebati sve što sam napravio“.

Zato mislim da je ova godina bila najpoučnija za mene. Ove sam godine prihvatio posao koji nisam bio u stanju napraviti kako treba, jednostavno nisam uspio uz obaveze obiteljske prirode učiniti to onako kako sam ja zamislio da se mora. Ove sam godine shvatio da će jedna meni bliska osoba umrijeti, ne ovaj tren, ali sam shvatio da hoće i svakodnevno sam razmišljao o smrti, proganjala me smrt, svaki sam put kad sam bio sam razmišljao o tome, sve dok jednom nisam, dok nisam rekao „jebiga“. Ove sam se godine prvi put zadužio, prvi put kasnim s plaćanjem računa, kasnim s rokovima, ne idem u teretanu, puno hodam i razmišljam u samoći, ali ne mislim na moranja, mislim o tome kako je dobro biti živ i potpuno sam smiren. Unutar želuca se ne događa ništa, glava „ne radi“ protiv mene. Ponekad me uhvati strah od te smirenosti, ali ugodna je. Prvi put živim bez adrenalina.

dužan sam. i osjećam se dobro s tim. da sam znao da je tako dobro sve sjebati, odavno bih to napravio. ja više nemam kraste po glavi od živciranja, završio sam faks, dužan sam jebote, napokon, ne dižem se u 7, nemam svoje rituale, ne pišem jer mislim da moram, ne govorim na sve da, a ako sjebem, ne osjećam se kao da mi propada život. više svoj posao ne gledam kao život, kao ono što me određuje kao osobu. ja kad sjebem, mene to ne izjeda, i da, to je tako mjesec dana, ali možda sam sad nova osoba.

                                                         nova osoba je opet dio shvaćanja da je nešto krajnje tako.

Ove sam godine prvi put postavio svoje granice, počeo sam misliti o sebi.

meni se čini da ću ja zbog terapije postati loša osoba, kao, ako ću stalno zauzimati svoje stavove i postavljati granice, kakav ću ja to biti?

                                                         nisi loša osoba zbog toga, nego znaš što želiš. a i šta da si loša osoba, možda te ne moraju svi voljeti?

Odrastajući u obitelji gdje svaki mjesec dolazi opomena, kartice su blokirane, a struja se kombinira, mislio sam da je jedan neplaćeni račun korak u propast, da tako sve počinje i onda se samo zavrti gomilanje, odgađanje i da tako postajem i ja to, da me snašla genetika, da sam samo pokleknuo pod tolike godine opiranja, da je zapravo to ono što ja istinski jesam.

čekaj, ako ne platim ratu ovaj mjesec, hoće nam uzeti stan? ili isključiti struju?

                                                         lol. ne, možemo skupiti pa platiti onda.

I sad možda kad pišem ovo ne znam da će mi za par godina ova kolumna biti podsjetnik na to „kako je sve počelo“ i kako sam postao lik koji nema za hranu i živi na ulici, ali trenutno mi je lijepo.

hvala ti na posudbi.

                                                         ništa, meni je drago da si ti napokon pitao.

I onda sam osjetio nešto unutar sebe, nešto što shvaćam kao odnos, ne mislim da je materijalno cilj odnosa ili da ga to očvršćuje, ali svakako je tražiti za pomoć ono što se doma nikad nije radilo, ono što moji nisu tražili i zato sam sjebao genetiku, što god to znači, zato znam da sam drugačiji od toga.

Preuređujemo stan, ušli smo u to bez ikakvih racionalnih dogovora, bez plana i troškovnika, ja koji to nikad ne bih tako radio, u ovo sam ušao srcem, zato jer je to stan na kvartu na kojem sam odrastao, ondje gdje sam maštao vratiti se jednog dana.

ako želiš biti veliki dečko, onda se igraj kao veliki dečko.

Rekao sam sam sebi, koliko god to jadno zvučalo, koliko god to pogrešno bilo, ali meni je bilo važno. A ne bih nikad mogao igrati ništa da nije prijatelja i prijateljica koji su se bome s nama igrali svega, građevinaca, fizikalaca, terapeuta, prijevoznika, banke. Ne bi mogli ništa da nije bilo odnosa, da nije bilo podrške i navijanja.

U 2023. ulazim smireniji nego ikad, opet sam krenuo u kazalište, čitam poeziju, gledam serije, učim o građevini, ležim, ne radim ništa, šećem sa psima i ne razmišljam o budućnosti, o tome „jednom ćemo se odmarati“, o tome „stisni sad zube da kasnije ne moraš“, ne mislim ni o čemu osim o ljubavi, o smrti, o prijateljstvu, o umjetnosti, o obitelji i baki. U novu godinu ulazim s prepunim mailom, s SMS porukama i sve je na čekanju. Ove sam godine prvi put uzeo godišnji odmor i ne zamaram se poslom, nagradama, egom, sobom. Otvaram mobitel, stigao je sms „Molba za uplatu po opomeni“, ne trzam ni malo, pa neka ova kolumna bude dokaz o propasti ili izvlačenju, svejedno je. Živim na kvartu na kojem mi je bio san živjeti, gledam krošnje kroz prozor, moji prijatelji su oko mene. Želim vam sretnu novu. I stavit ću tu jednu misao koja mi je prošla kroz glavu iako ona uopće ne pripada ovdje, ali ovih sam dana buntovan.

Shvatio sam da nikad ne bih mogao napustiti grad u kojem sam bio dijete
Sama pomisao na to me ispuni samoćom
Hvala ti što ovdje živim pod nekim krovom i s nekom hranom
Što nisam otišao „na rad“ negdje daleko od ovih ulica i ovih ljudi
Želim vam doček u djetinjstvo
U ljude
U „lako ćemo“
Sretna svima i volite svoje korake
Svoje kioske i prve cigarete
Svoje kafane
Svoje prve položene ispite
Prve poljupce i velike ljubavi
Svoje najveće greške
Svoje "nisam dobro odlučio"
Neka je svaka godina ispunjena prvim putevima
Prvim osjećajem za drugog
Prvim djetinjstvom
I zadnjim odabirom
Zadnjim „to je to“
Neka je svaka „to je to“ i „mi smo tako sretni“

sms zbog jednog računa, jebote. ko vas jebe. mi smo tako sretni.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.