Booksa je zatvorena od 21. srpnja do 26. kolovoza! /  Booksa is on a summer break from July 21st until August 26th.

Moja majka tišina

Četvrtak
27.06.2024.

Danas ću pisati o svojoj majci. 

Kad su javili da je otac mrtav, majka je prestala govoriti, kao da je postala nijema.

Majka je postala daleka, njezino tijelo je prestalo biti blizu mome. 

Majka se pronašla u budućnosti i kad bi mi se obraćala, uvijek je govorila o onome što će napraviti ili će se dogoditi.

Prošlost je nestala kao mogućnost, kao vrijeme kojeg se ne sjećamo. 

Moja majka je govorila rijetko, usputno i daleko. 

Posljednjih mjeseci vrijeme provodim u autu, u tom malom oklopu koji uvijek nekamo ide, s kojim i ja mogu u budućnost, samo da ne stojim na mjestu. I sad znam, kad bez razgovora napustim trenutak i osjetim potrebu za vožnjom, da je to obrazac koji sam pokupio od svoje majke. 

Tako je to radila moja majka. 

Ona bi u trenucima u kojima nemamo novaca ili se moramo snaći otišla i hodala, dugo je hodala. Ponekad bi nam prijetila kad smo bili neposlušni, kad smo je dovodili do ruba živaca, kako to već čine djeca, pogotovo troje djece sličnih godina, željnih života, željnih svega što je stvoreno oko njih. 

Jednom ću otići i neću se vratiti. 

Moja majka tišina je jednom otišla i nije se vratila. Imala je snove, zamišljala je taj povratak, ali on se nije dogodio, samo ona, u tišini, u budućnosti. 

Kad ljudi ne govore, ostaje puno prostora za zamišljanje, za maštanje onoga što misle, za fantazije, za pretpostavke. Kad si dijete i ne dobivaš odgovore, a znatiželjan si, onda ih sam smisliš, a onda taj mehanizam postane obrazac, taj mehanizam postane problem u odrasloj dobi, u odnosima. 

Kad majka šuti,

s druge strane šutnja postaje još veća. 

Nisu javili,

u sobu je ušao bratić i rekao nam to.

Majku nisam dotaknuo još jako dugo. Nije ni ona mene. Između naša dva tijela prosuo se život, ona težina koju je nemoguće pomaknuti, ne u mojim godinama i ne u njezinom stanju. 

Sve je postala tišina,

kao da smo pali u najdublji ocean, ali blistavo jasnog pogleda,

samo smo se promatrali, ali nismo se mogli čuti. Nismo se mogli dotaknuti. 

Cijeli svijet je utihnuo i odnos je postao čitanje znakova,

čitali smo sve jedni o drugima, po ponašanju, po načinu na koji držimo glave, po satu u koji tv zvuk dopire do svakog uha. 

Što mislite što jedete svaki dan? 

Majka je govorila kad bih joj zamjerio nedostatak pažnje. I imala je pravo. Pažnja je pripadala roditeljima koji egzistenciju ne zadržavaju jedva iznad vode,koja se konstantno prelijeva preko ruba. 

Majka nikada nije plakala. 

Majka je ostarila nakon što smo ga izgubili u nekoliko godina. Njezine ruke, njezini zubi, nabori na koži. Kao da je preko nje prošao cijeli život. 

Moja majka tišina se u oca zaljubila preko telefonskih poziva u zatvor, tako su se i upoznali. Nikad je nisam čuo da govori toliko koliko maštam da je tad govorila. 

Kao da je njegov prestanak disanja uzeo njezin govor. 

Kad pronađem stare fotografije, u tišini, u kasnim noćnim satima, zamišljam kako govori svima sve, kako urla na svijet i veseli se vjetru. Vidim kako me grlila na njima, usne naslanjala na moje obraze i zamišljam kako sam uživao u tome. 

Moja majka je vozila motore, utrke motora, a ja je nikad nisam vidio da je potegnula iznad 110 u autu.

Moja majka je voljela modu, ali nisam je gledao kako kupuje najnovije modele.

Moja majka je bila jedna žena prije, a nakon mene zsasvim druga.

I kako dati glas osobama koje su u tišini, a koje su nam toliko potrebne?

Fantazijom. 

I zato danas malo pitam, puno podrazumijevam i donosim mnoge zaključke bez da uključim druge osobe u njih.

Danas kad šutim, shvaćam da sam i ja usvojio rad kao ljubav i činjenje usluga kao pokazivanje te ljubavi. 

Moje su riječi rijetke, tihe i prekasne. 

Uvijek se dogode kad odnos propadne, kad mu više nema spasa. 

Moja majka tišina učinila me tišinom. 

I ja sam nju učinio tišinom. 

Moji dodiri su rijetki, najčešće u trenucima strasti, najrjeđe u trenucima bola. 

Moji zagrljaji su tapšanje jer uvijek traju predugo, jer ne mogu podnijeti toliko tuđe kože na svojoj. Jer pomislim da se tako čovjek raspadne. 

Kada je se sjetim, sjetim se velike torbe, torbe koja je nekad bila na pistama modnih revija, unutra prepune svega onog što nam može zatrebati ako se dugo zadržimo, ako se više nikad ne vratimo. 

Kad je se sjetim, sjetim se najljepših nogu najumornijih na svijetu. 

Sjetim se da je bila prisutna, svakog dana u svakom raspoloženju, ona je bila ovdje. U tišini, ali je bila. Odsustvo oca je majku učinilo još prisutnijom tijelom. 

Sjetim se cigareta ispred tv-a i kako puši jednu za drugom bez da je cijeli dan išta pojela. 

Sjetim se 55 kila na metar 80 i pitam se otkud joj snage za toliko rada. 

Sjetim se da je vozila na more nakon zadnje smjene jer ja nisam mogao dočekati jutro. 

Sjetim je se kako sjedi u kafiću na malom mulu u Pakoštanama i da je sretna, da je nekako mirna i da je to zapravo jedini trenutak u kojem mislim da je bila ispunjena. 

Sjetim se koliko je voljela da iskusimo i najskuplje stvari, da naučimo što u svijetu postoji, a što ne možemo imati uvijek.

Sjetim se njezinih meditacija na starom radiju i knjiga koje i ja danas čitam. 

I više se ne sjećam ničega. Osim onog što je dio moje mašte. Što sam nam izmislio. Osim svih ružnih trenutaka u kojima sam je povrijedio kriveći je za smrt oca, za neimaštinu i za sve probleme koje smo imali, a koje je nosila na svojim leđima. 

Majka me naviknula na to da se čovjek uvijek može snaći i da nikad neće ostati bez hrane. 

Majka me naučila da ne osuđujem nikoga nikada i da sve gledam iz više perspektiva (možda jer je znala da ćemo mi postati ti koje se osuđuje). 

Majka me naučila da ne postoji posao koji je sramota raditi. 

Majka me naučila da uvijek branim slabije od sebe, pod svaku cijenu. 

Majka me naučila da ne žicam cigarete na cesti i da uvijek prvo nju pitam.

Majku sam prvi put dodirnuo kad sam joj masirao leđa na bolničkom krevetu, tu nakupinu kosti i kože, kad sam joj pokušao pomoći da manje boli, od ležanja i smrti koja će svaki čas doći. 

Majka je progovorila tek kad joj je rak došao do mozga, kad od lijekova nije znala da smo u Njemačkoj i kad je zamišljala da je na Vrbiku, da smo mali, u stanu, da živimo neki ljepši, glasniji život. 

Želim jesti kesten pire. 

Jedna rečenica koja toliko toga mijenja.

Rečenica želje za nečime.

Rečenica akcije, rečenica u kojoj mi govori da joj kupim taj prokleti slatkiš koji ne postoji u čitavoj Njemačkoj. 

Toga baš nema. 

Rekao sam, kao da govorim o svemu što smo zajedno proživjeli. 

Moja majka tišina progovorila je prekasno. 

Toliko kasno da sam i sam zaboravio kako se govori, kako se potrebe komuniciraju osim kad je kasno, osim kad više ne postoji izlaz. 

Moja majka je dodir zamijenila pokušajima da mi omogući ono što nije mogla. 

I njezin plač, plač koji sam jednom čuo, slučajno i kojeg sam se prepao do kraja života. Moja majka nije plakala ni kad je ubijen otac, ni kad su joj umrli roditelji, ni kad sam bio lezba, nikad, ali plakala je na slušalicu kad mi je čestitala osamnaesti rođendan, a ja sam radio u kuhinji na plus 50. Tad je zaplakala, odjednom, nije se mogla suzdržati, tad je moja majka prestala biti budućnost. Tako me majka prepala onoga što se događa sada, što još nismo preživjeli. 

Moja majka je postala nijema jer je bilo teško jer je upravo to ono što smo trebali, zajednički iskusiti tugu i gubitak. Dotaknuti se. Staviti kožu na kožu kao u djetinjstvu i proživjeti najtežu stvar, gubitak onoga kojega ionako nikad nema. 

I zato sam uporan, zato moja terapija traje već četiri godine pa makar ona najčešće bude u analizama i budućnosti, ali govorim i o sada, malo, ali govorim. I neću prestati sve dok se ne izdignem iznad oceana i opet počnem čuti. Opet osjetim kako je bolno ispustiti glas, ali i kako je oslobađajuće. Moja me terapeutkinja uči kako se grli. Uči me da se zagrljaj smije tražiti. Moja terapeutkinja mi pokazuje da ljudi prežive i kad su ranjivi, kad dijele ono što čuči u njima, što im leži na prsima i što ih guši. Uči me da se tako, zapravo, lakše preživi. Terapiji pristupam kao mogućnosti da izađem iz obrasca tišine i naučim kako je primiti tuđu toplinu onda kad nam je potrebna. Terapija je drugo najsigurnije mjesto gdje možemo naučiti stvari i jedino ako za to više nema mogućnosti u nuklearnoj obitelji.

Mama, postoji najglasnije volim te i najtiše povrijedila si me.

Postoje ruke, ruke široke koliko sam visok u koje bih te sad obuhvatio i postoje prsti koji su zapamtili tvoje kosti i strah ih je. 

Postojim ja koji ne želim propustiti ljubav, odnos i dijeljenje. I postojiš ti koja si me naučila da se pobrinem za sebe. 

Postojimo mi,

u tišini, prošlosti i fantaziji. 

Postoji kolumna koja ipak to malo mijenja,

i terapija koja te oživila i omogućila mi da se suočim, da ti oprostim i da osjećam. Na kojoj mogu vikati najglasnije na svijetu i grliti se najsnažnije.

I postoji svijet koji me čeka, oporavljenog i kojem se radujem. 

Možda će vas zanimati
Održati Tamagotchija na životu što duže
06.06.2024.

Gdje nas to boli?

"Gdje me to boli? Posvuda. U svakoj slici, kutku grada i misli."

Piše: Espi Tomičić

Održati Tamagotchija na životu što duže
18.04.2024.

Emotivno otvaranje kao revolucija – crtice o revoluciji koja će se uskoro dogoditi

"Mogu li se naučiti emotivno otvoriti?"

Piše: Espi Tomičić

Održati Tamagotchija na životu što duže
28.03.2024.

Moj otac – vatromet

"Vrijeme je da s roditeljskim odnosom prekinem i da mu pristupam zdravije, zrelije i, najbitnije, otvorenije. Danas ću govoriti samo o ocu."

Piše: Espi Tomičić

Održati Tamagotchija na životu što duže
14.03.2024.

Noći pružaju sve što nemamo

"Pristupio sam noći kao mogućnosti da tranutnom životu dam neki smisao, nešto novo u praznini i domislim kako se mijenja moja percepcija svijeta, stvari koje me okružuju."

Piše: Espi Tomičić

Video
22.08.2023.

Predstavljanje knjige 'Postjugoslo/avenski TRANS: Životi Aktivizmi Kulture'

Multimedijalni institut u lipnju je u Booksi predstavio zbornik 'Postjugoslo/avenski TRANS: Životi Aktivizmi Kulture'.

Održati Tamagotchija na životu što duže
02.05.2023.

Umjesto kolumne intimni zapis pun pitanja

'Kontradiktorno je cijeli život govoriti da ne želim ništa drugo osim Zagreba i svojih ulica, a ovih dana promišljam odlazak, preseljenje, brzo micanje.'

Piše: Espi Tomičić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu