Trgovina na korzu

Zbog čega se (i) u književnosti one naoko jednostavne ili najjednostavnije priče često čine najboljima, najefektnijima, najelegantnijima? Jedinstvenog (ili jednostavnog) odgovora, bojimo se, nema – jedan od razloga mogao bi biti i taj što se jednostavne priče često bave temama koje svatko razumije i može se lako povezati s njima. Također, jednostavne priče najčešće ipak nisu tako jednostavne, iako ostavljaju upravo suprotan dojam, unutar priča kao što su na primjer Stranputice (o kojima smo pisali prošli put) ili Trgovine na korzu Ladislava Grosmana razaznat ćemo više slojeva, izvjesnu dubinu i složenost, ali i vještinu autora koji točno zna što želi.

Zajedničko im je, međutim, još nešto, Pickett i Grosman grade svoje pripovijesti na živopisnim karakterima. Kod prvoga je to profesor engleskog, vinopija sklon depresiji i pisac u posrtaju - Miles, a cijela Trgovina na korzu počiva na plećima tesara Brtka koji je u nesporazumu sa svima – od supruge, preko susjeda, pa sve do povampirenih nacionalista koji u okolnostima bujanja podivljalog fašizma vide neponovljivu priliku koju valja objeručke prigrabiti i iskoristiti.

Trgovina na korzu (Disput, 2025., prijevod i pogovor – Mateja Pavlic) možda vam zvuči poznato, ako niste čitali novelu, postoji mogućnost da ste je gledali. Po Grosmanovom je djelu snimljen istoimeni film koji je 1966. osvojio Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Za kinematografiju (ali i književnost) ondašnjeg ČSSR-a, zajedničke države Čeha i Slovaka, bila je to velika stvar. Dvije godine poslije na dodjeli najvrjednijih (u isto vrijeme i najprezrenijih) zlatnih kipića u istoj kategoriji pobijedio je film Strogo kontrolirani vlakovi (režija – J. Menzel prema književnom predlošku Bohumila Hrabala). Ladislav Grosman je Trgovinu na korzu prvo objavio u formi kratke priče, pa je tek onda proširio u kratku novelu koju će njegov kolega A. Lustig prepoznati kao jedinstven dragulj i predložiti za filmsku adaptaciju.

Slovački Židov Grosman Trgovinu je napisao na češkom jeziku smještajući radnju u vrijeme koje će obilježiti mnoge svinjarije, a među njima i ona ondašnjeg slovačkog ministra vanjskih poslova Ferdinanda Ďurčanskog koji u nacionalističkom zanosu kliče: „Vrijeme je da se Slovaci obogate!“, pri čemu spomenuti antisemit misli na bogaćenje grabežom i otimanjem imovine od Židova. Taj sramotni proces stručno su zvali – arijanizacija.

Vratimo se sada Grosmanovom tesaru – središnjoj figuri novele, Tono Brtko čovjek je iz naroda, ali zbog svoje prirode koja je sve samo ne predatorska i nečovječna, u novonastalim okolnostima se baš i ne osjeća kao riba u vodi. Supruga Evelína gubi strpljenje, očekuje od njega da se prilagodi na novi poredak, novu stvarnost kao što to čine i mnogi drugi – u prvom redu suprug njene sestre Markus Kolkocký koji se ekspresno adaptirao i, eno, baš im lijepo ide. Šogor Markus viđen je i cijenjen nacionalist i ne može si priuštiti da Brtko ostane po strani, pa mu, pretvarajući se da to čini isključivo za njegovo i Evelínino dobro, naloži da arijanizira trgovinu u vlasništvu vremešne gospođe Rozálie Lautmannove.

Evelína je presretna, konačno je, hvala nebesima, došlo vrijeme da se i oni obogate (ili barem potkože), ali Brtko se ne može ni zamisliti u ulozi arijanizatora. Uvidjevši da je stjeran u kut, nema kamo, te se sutra ujutro s osjećajem silne nelagode ipak zaputi u rečenu trgovinu čipkom, vrpcama, gumbima i sličnim drangulijama. Gospođa Lautmannová udovica je, pa još i skoro u potpunosti gluha, uopće ne razumije Brtka koji smušeno pojašnjava da je došao arijanizirati i nju i njezinu trgovinu. 

I tek tako, u samo nekoliko spretnih poteza, Ladislav Grosman jednu zapravo jezivu dramu uspijeva preokrenuti u komediju zabune i nesporazuma. Potencijalni aijanizator Brtko, ne zna ni sam kako, pretvara se u šegrta stare gospođe Lautmannove. Umjesto da on arijanizira nju, ispada da je ona arijanizirala njega. Kako će se nesretni tesar uopće izvući iz ovoga!? Kako će Evelíni, koja ne može dočekati da se uzvere na društvenoj ljestvici, zatajiti da je pokušaj arijanizacije neslavno propao?

Grosamnov Tono Brtko daleko je o savršenog ljudskog bića, on je, rekli bi pripadnici današnjeg soja političara, običan mali čovjek, tesar u slovačkom gradiću, ni najbolji ni najgori, no u okolnostima kakve jesu, on je jedan od onih koji zazire od krda, čovjek, premda smušen, koji u sebi pronalazi zrnce časti i humanosti, natruhe prezira naspram bešćutne rijeke onih koji nemaju problema s vlastitom savješću vjerujući da je došlo njihovo vrijeme i da će trajati vječno. Brtko nije neustrašiv, upravo suprotno – zna da svakog trena može doći do toga da bira između svog i života gospođe Lautmannove, zna da su već počeli odvoditi Židove, strah ga je svega, ljudi i vremena koje ih pretvara u neljude.

Grosmanova Trgovina na korzu mala je velika priča, neugodan podsjetnik na povijest koja kao da ne može nego se ponavljati i tako sve dok ne shvatimo suštinu našeg postojanja ili ne pobijedimo ono najgore u sebi.

F.B., 22. kolovoza 2025., Zagreb