Knjige koje su čitali i oni koji nisu voljeli čitati

Kako smo, zapitat će se mnogi zabrinuti svat, dogurali do toga da je čitanje dospjelo na listu najnepopularnijih aktivnosti? Da je netko prije, recimo, četrdeset-pedeset godina dospio iz budućnosti (primjerice iz dvije i dvadesetih) i rekao da će čitanje postati toliko nepopularno, da će državne institucije pokretati programe kojima će poticati građanstvo da se vrati knjigama – ondašnji svijet proglasio bi vremenskog putnika namjernika prevarantom, lažnim prorokom i širiteljem vijesti koje nemaju i ne mogu imati blage veze s istinom.

Naime što, u ono vrijeme – prije četrdeset, pedeset ljeta čitanje je bilo toliko normalna i raširena pojava da ovu činjenicu nitko nije imao potrebu naglašavati ili barem usput primijetiti. Nećete možda vjerovati, ali tada su čitali čak i oni koji su to rijetko činili. Kako je to, k jarcu, moguće!? Evo kako – postojale su knjige o kojima se toliko pričalo i koje su zbog toga postale toliko popularne, da si je malo tko mogao dopustiti komociju, luksuz, a da ih ne pročita (ne govorimo ovdje o klasicima, već o iznimno popularnim naslovima).

Uzmimo, primjerice, Vrata percepcije – esej britanskog književnika Aldousa Huxleya po kojemu je, kako legenda kaže, James Douglas Morrison (za prijatelje Jim), staroga Morrisona sin, dao ime svojoj glazbenoj skupini. The Doors of Perception je bilo predugo, pa su momci skratili i tako je ostalo – The Doors. Možda ste i čuli za njih, možda i niste, no u ono vrijeme The Doors su bili big deal, a Jim rečeni Morrison (iako već mrtav) karizmatičan i popularan kao recimo danas Taylor Swift. Uglavnom, kada je izdavačka kuća August Cesarec 1980. objavila izabrana djela Aldousa Huxleya, među njima je bila i knjiga eseja, a u njoj Vrata percepcije, te još tri eseja koja se nastavljaju na taj čuveni prvi esej u knjizi, a u kojemu Huxley opisuje što mu se u svijesti događalo nakon što je jednog krasnog svibanjskoj jutra 1953. uzeo četiri desetine grama meskalina rastopljenog u pola čaše vode.

Istu ili još i veću popularnost imale su i knjige njemačkog nobelovca Hermanna Hessea, točnije – četiri njegova naslova: Siddhartha (to se prvo moralo pročitati), Demian (drugi stupanj), Stepski vuk (treći stupanj) i Igra staklenim perlama (crni pojas hesseovštine). Prve dvije ste morali pročitati, treća i četvrta bile su za one naprednije. Roman Narcis i Zlatousti iz nekog razloga nije spadao u taj prvi val usmene predaje, iako ni po čemu nije zaostajao za velikom četvorkom. 

Također, ako niste željeli da vam društveni život pati, očekivalo se da u jednom trenutku posegnete za djelima još dva nobelovca, a to su, pogađate – Stranac Alberta Camusa i Mučnina Jean-Paul Sartrea. Teško je bilo za očekivati da bi mlađahni čitatelj/čitateljica mogli dokučiti značaj ovih dvaju romana, ali svejedno – niste se željeli naći u neobranom grožđu kad vas netko nadmeno i s visine pita: Čekaj, pa sigurno si čitao Stranca/Mučninu, ili?

Što je još bilo na popisu? Da vidimo, Lovac u žitu J.D. Salingera i Na cesti Jacka Kerouaca, pa onda i Let iznad kukavičjeg gnijezda Kena Keseya (istoimeni film pokupio je Oscare u svim najvažnijim kategorijama), te Goli ručak Williama S. Burroughsa. Sve ove knjige i (američki) autori imali su more zagovaratelja i obožavatelja, baš kao i Henry Miller i njegove Obratnice (i trilogija Ružičasto raspeće – Sexus, Plexus, Nexus), no iz nikad razjašnjenih razloga Millerovi fanovi držali su se malo po strani vjerojatno duboko uvjereni da je njihov književni as po svemu daleko važniji od razvikanog Salingera i ostatka družine.

Kad smo već kod Sjedinjenih Država, stariji čitatelji sjetit će se Erice Jong čiji su roman Strah od letenja čitali svi, baš svi, i staro i mlado, i kuso i repato. Slično se dogodilo i s Charlesom Bukowskim čija slava nepomućenim sjajem traje do dana današnjeg. Raymond Carver došao je tiho i ušao u legendu – njegove priče i pjesme čitali su čak i oni koji tvrde da ga nisu čitali i to je zasigurno jedan od najutjecajnijih autora među literatima stasalim na Ovim Našim Prostorima.

Lolita Vladimira Nabokova i Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova spadaju u književne hitove za sva vremena, naprosto su nezaobilazni naslovi. Također, vrlo visoko kotiraju među knjiškim červekima, posebice Majstor i Margarita, roman kojega će mnogi staviti na sam vrh popisa najboljih romana ever.

U 'ovo moraš pročitati' kategoriju bez sumnje ulaze Životinjska Farma i 1984 Georga Orwella, Fahrenheit 451 Raya Bradburyja, pa i Paklena naranča Anthonyja Burgessa (za koju se ne mogu sjetiti kada je prvi put prevedena, ali znam da se osamdesetih pojavio prijevod njegovog romana 1985 – Burgessova posveta Orwellovoj 1984).

Latinoamerički val zapljusnut će naše obale sredinom osamdesetih s objavljivanjem deset ponajboljih romana iz ovog dijela svijeta, a kultni status stekle su Cortasarove Školice, Terra Nostra Carlosa Fuentesa i, dakako, Sto godina samoće G.G. Marqueza.

Za kraj smo ostavili niz knjiga koje su u ono vrijeme čitali i oni koji inače nisu voljeli čitati, ali ne i dobar dio onih kojima je čitanje bila i ostala svakodnevna zanimacija. Da, postojale su knjige koje su se masovno preporučivale i hvalile, a tvrdokorni čitatelji, ili dobar dio njih, nisu ih prihvatili, rekli su – ok, Siddharthu smo nekako progutali i sve one hipije, ali ovdje povlačimo crtu, nećemo to čitati!

Evo tih 'zloglasnih' naslova i autora: Prorok Khalila Gibrana i ostale njegove knjige, Umijeće ljubavi Ericha Fromma, Galeb Jonathan Livingston Richarda Bacha, Učenje Don Juana i sve ostale knjige Carlosa Castanede i mnogi drugi. Poslije se pojavio Coelhov Alkemičar i sva sila drugih njegovih knjiga, te Dan Brown sa svojim Da Vincijevim kodom i drugim naslovima.

Jednom smo, i to usred Bookse, upoznali strastvenu čitateljicu koja iz inata, kako reče, nikada neće pročitati Maloga princa – novelu Antoinea de Sainta-Exupéryja koja je u povijesti literarnih preporuka možda i najviše preporučivana!

Uglavnom, bila su to drugačija vremena, ljudi su imali naviku čitanja, po knjižnicama je bila gužva kao na kirvajima, čitali su i oni koji nisu voljeli čitati, a danas prestaju čitati i oni koji bi morali.

F.B., 17. listopada 2025., Zagreb