Najbolja strana pretjerivanja

Iako je Roland Barthes prije više od pedeset godina proglasio smrt Autora, Autor je danas itekako živ. Trenutnu svjetsku književnost obilježavaju takozvane autofikcije (Virginie Despentes, Edouard Louis, K.O. Knausgård, Chris Kraus) u kojima autori građu svojih knjiga uzimaju iz vlastitog života, bez uobičajene literarizacije sadržaja – primjerice zadržavaju svoja prava imena, imena ljudi iz svojeg života, slijed događaja. Ipak, koliko god su slični, protagonisti tih djela su književno apdejtane verzije ili pretjerane verzije svojih stvarnih pandana.

To je shvatila i američka autorica Lucia Berlin (1936.-2004.) kada je govorila da ona u svojim pričama ne laže, već da jako pretjeruje.

No, bez ikakvog pretjerivanja, u skladu s onom rečenicom da je život čudniji od fikcije, autoričin život je nalikovao na život nekog književnog lika – odrastanje u disfunkcionalnoj obitelji, prvo u rudarskim naseljima u SAD-u, kasnije na visokoj nozi u Čileu, zatim udaja u ranoj mladosti, razbaštinjenje, razvodi, brakovi, četvero djece, ovisnost o alkoholu, zarađivanje za život čišćenjem kuća, podučavanjem španjolskog jezika, radom na hitnoj, i na kraju – smrt na 68. rođendan. Čak i činjenica da je više od deset godina poslije svoje smrti Berlin (iako je za života objavila nekoliko zbirki priča!) došla na listu bestsellera New York Timesa, prevedena na dvadeset jedan jezik i stekla status majstorice kratke priče, također je nekako književna.

Svi navedeni autobiografski detalji su esencijalni elementi autoričinih kratkih priča, kako u onima sadržanima u prvoj (posthumno) objavljenoj zbirci Priručnik za spremačice, tako i u na hrvatskom jeziku novoobjavljenoj zbirci Večer u raju (obe zbirke je izdala izdavačka kuća Oceanmore, a prevela Vjera Balen-Heidl).

Nema znatne razlike između dviju zbirki kako u kvaliteti tako i u formi, tako da možemo reći da je Večer u raju svojevrsni nastavak Priručnika. Dvadeset dvije priče posložene su kronološki (od djetinjstva protagonistica do starije dobi) i često se pojavljuju isti likovi kao u Priručniku (majka alkoholičarka, djed zubar, baka – mamie, muževi, sinovi...) što učvršćuje njihovu autentičnost i uvjerljivost.

Sve su priče pisane iz ženske perspektive, a protagonistkinje često figuriraju kao autoričine književne dvojnice – osjetljive i tihe, ali hrabre žene koje se probijaju kroz težak život pun boli i veselja u potrazi za domom i ljubavlju. Kao i u prošloj zbirci, teme priča se većinom tiču ženskih iskustava – žrtvovanje za ljubav muževa (Lead Street, Albuquerque), balansiranje između posla, poroka i obitelji (Noël, 1974.), seksualnosti (Andado. Gotska romanca), odnosi među ženama (Supruge; Andado. Gotska romanca).

Kao i svijet kojim putujemo kroz priče – od Teksasa, Novog Meksika, Čilea i Pariza – autoričin talent je velik, kompleksan i sveobuhvatan. Iako je uglavnom pisala iz osobnog iskustva, Berlin je imala smisao za univerzalnost ljudske prirode i zato ne osuđuje svoje likove već ih, kao i Čehov, osvjetljuje sa svih strana – kako onih dobrih, tako i loših. U tom je pogledu zanimljivo kako je, primjerice, u priči Andado. Gotska romanca opisala kratkotrajan i neprimjeren odnos između četrnaestogodišnje pripovjedačice i dvostruko starijeg don Andresa, poslovnog suradnika njezinog oca. Pripovjedačica nije tek obična žrtva znatno iskusnijeg muškarca, već mlada djevojka opterećena adolescentnom žudnjom, ali kojoj nema tko objasniti kako funkcioniraju muško-ženski odnosi i koliku ulogu u tome igraju socijalne konvencije, te kako žene u većini slučajeva izvlače deblji kraj.

Tajni sastojak autoričinih priča je, kako u svom predgovoru Priručnika za spremačice kaže autoričin prijatelj Stephen Emerson – iznenadnost. U ovoj se zbirci za mene se ta iznenadnost manifestira u usputnim, ali snažnim detaljima kao što je bacanje trkačkih kaciga u otvoreni grob (priča Prah si, i u prah ćeš se vratiti), auto marke Lincoln s električnim prozorima u siromašnom kvartu (Ponekad ljeti); ili pak u neočekivanim obratima perspektive (Moj je život otvorena knjiga).

No, ono što najviše fascinira u pričama Lucie Berlin je autoričina vještina (da se izrazim slikarski) u miješanju boja fikcije i stvarnosti te ponovno miješanje sa britkim, gotovo gogoljevskim humorom ("smijeh kroz suze") i prstohvatom empatije za ljudske mane i vrline. Bešavna kombinacija ovih elemenata te pročišćenog i konciznog izraza čini Berlin izvrsnom i uvjerljivom pripovjedačicom.

U intervjuu za The Paris Review, francuski autor Michel Houellebecq je izjavio da su za njega dva najbolja komplimenta koja čitatelj može reći za njegova djela "nisam mogla prestati čitati" i "rasplakala sam se". Da je Lucia Berlin još živa, iste bi komplimente ova čitateljica uputila njoj.