Naslov knjige: Luđakinja u nama
Autor knjige: Rosa Montero
Prevoditelj: Matija Janeš (španjolski)
Izdavač: Disput (Zagreb)
Godina izdanja: 2014.
Rosa Montero:
Luđakinja u nama (Disput, Zagreb, 2014.; Sa španjolskog preveo
Matija Janeš)
Početak ove knjige bio mi je poput Proustovog 'madeleinea': ubrzanim me vrtlogom vratio u doba studiranja te podsjetio na nebrojene tekstove o čitanju i pisanju, njihovoj međusobnoj neodvojivosti, ali i nekim načelima specifičnima za svakog pisca (o čemu ovisi njihovo pisanje, pišu li samo pod naletom inspiracije, jesu li likovi u njihovim knjigama zapravo oni i sl.).
U obilju tekstova, a od njih je jedino teže bilo pročitati liječnikovu dijagnozu s nabacanim latinskim izrazima, roman Rose Montero dolazi kao pravo osvježenje. Možda je razlog tome i moje čitalačko iskustvo koje se s godinama mrvicu i nadopunilo, a možda su razlog tome i Monterine nepretenciozne rečenice koje poprilično jednostavno objašnjavaju sve ono što pisci (ali i čitatelji) zapravo žele poručiti: "Svijet bez knjiga svijet je bez atmosfere, poput Marsa. Nezamislivo, nenastanjeno mjesto.'' (Montero).
Pisanje je Monterin život. Ona je pisac, ali i novinar. Oduvijek je smatrala kako samo riječima može osvojiti (muškarca), ali – riječi su i ono što joj pomaže preživjeti. Osim neosporno golemog osobnog iskustva koje posjeduje, u knjizi Luđakinja u nama Montero se osvrće i na brojne svjetske pisce čije je autobiografije halapljivo upijala tijekom života. Upravo njihove autobiografije smatra ključnima za razumijevanje ne samo cjelokupne književnosti već i njihova zanimanja, odnosno, što znači biti književnik i može li svatko od nas pisati.
Luđakinja u nama podijeljena je u dvanaest poglavlja koja su međusobno odvojiva te svako od njih može funkcionirati i kao zasebni esej. Ipak, upravo povezivanjem dobivaju željeni smisao i potpuno shvaćanje.
Montero, osim tehničkih problema s kojima se susreće tijekom stvaranja, velik dio ovog romana posvećuje i mašti. Mašta je ta koja ponajviše utječe na pisce, i to ne samo na njihovo stvaralaštvo već i na njihove živote. Mnogo puta, dok pišu određeno djelo, pisci se poistovjećuju sa svojim likovima te prestaju živjeti u realnosti i sami postaju likovi svojih kreacija.
Osim toga, mašta utječe i na čitatelje pa nerijetko pisce koje čitaju zamišljaju poput likova o kojima pišu (Montero tu prepričava situaciju kada se jedna čitateljica začudila što spisateljica nije baš toliko niska, za razliku od svojih likova, nerijetko baš patuljaka). Mašta je ta koja gotovo diktira smjer kojim će se piščeva književnost kretati, samo joj se pisac treba znati prepustiti.
Osim osvrta na književne autobiografije, u Luđakinju u nama Montero, dakako, poprilično hrabro i bez okolišanja, ubacuje i neke privatne situacije. Tako ovaj roman poprima i intimističke karakteristike koje se u potpunosti integriraju u 'objašnjavanje' vlastite karijere. Jer upravo je vlastiti život ono što utječe na njezino pisanje ("što kaleidoskopom više izobličiš vlastitu stvarnost, što se u romanu više udaljiš od vlastita života, to više ponireš u sebe", str.206).
Uz intimne, od kojih se izdvajaju one povezane s ljubavnicima, ali i obitelji, Montero ukazuje i na političke situacije koje su se uplele u njezin život i pisanje (razdoblje hipi pokreta, život pod Francovom diktaturom i represijom...). Time zaokružuje svoju dosadašnju povijest, a čiji velik dio čini književnost (kako pisanje, tako i čitanje).
Knjiga Luđakinja u nama Rose Montero uistinu je zanimljiv manifest o pisanju i čitanju. Bez nametnutih književno – teorijskih parafraza i lišena dodatnih komplikacija, ovo je knjiga koja će zasigurno do kraja čitatelja činiti zainteresiranim. Kombinacija intimističke proze i spisateljske autobiografije izdvaja je iz ovakvih odvojenih žanrova te je upravo njen način pisanja čini jednom od najvažnijih spisateljica 20. stoljeća.
Tome u prilog, zasigurno, idu i mnogobrojne nagrade, no upravo su njezina erudicija, ali i pozicija spisateljice-čitateljice ono što je svrstava u značajne književnike španjolske književnosti.
