Luđakinja u nama

Izvorni španjolski naslov knjige, La loca de la casa, poigrava se pojmovima mašte i ludila iz rečenice svete Terezije Avilske koja doslovno prevedena glasi: 'Imaginacija je kućna luđakinja'. Uzevši za naslov svoje knjige upravo tu sentencu, španjolska spisateljica Rosa Montero efektno je naznačila motivsko-tematsku okosnicu svog romana/eseja/autobiografije Luđakinja u nama– naime, tajnu mašte i umjetničkog stvaranja koje ne razlikuje stvarnost od snova, koje se ne boji posjetiti sve moguće, ali i one nemoguće svjetove. Za autoricu biti piscem znači ostvariti sretan suživot s 'mahnitom luđakinjom koja boravi u potkrovlju', čuti njezine glasove, što pisca čini sličnim luđaku.

Sređujući svoja životna sjećanja tako što evocira pročitane (auto)biografije pojedinih pisaca (Goethea, Rimbauda, Kiplinga, Zole, Hemingwaya, Capotea, Klemperera, Calvina...) na čijim je djelima intelektualno i duhovno stasala, autorica putuje u dubine svog bića u pripovjednoj igri punoj iznenađenja s osnovnom namjerom da napiše knjigu eseja o pisanju kao zanimanju, štoviše – opsesivnoj maniji. Rezultat je knjiga poput mađioničareva šešira iz kojeg Rosa Montero izvlači zanimljive i neočekivane banalne događaje, miješajući književnost i život u koktel koji se sastoji od biografija drugih autora i od polufikcionalne autobiografije. Djelo je stoga poput palimpsesta: autorica piše preko onoga što su drugi već napisali, ona ne samo da proživljava druge živote nego ih sama izmišlja, u uvjerenju da unutar sebe same predstavlja mnoštvo. Na temelju brojnih iskustava, posrednih i neposrednih, što ih je stekla pišući svoja djela, potanko opisuje spletove okolnosti u svom životu koji ju stalno iznova potiču na to da sve vrijeme piše. Djelo je ispripovijedano s velikim entuzijazmom i neusporedivim duhom, te bi se moglo okarakterizirati kao burna priča o ljubavi i spasu u kojoj su glavni protagonisti autorica i njezina mašta.

Rosa Montero, španjolska spisateljica i novinarka, rođena 1951. u Madridu. Nakon završene srednje škole studirala je psihologiju da bi na kraju završila novinarstvo. Za vrijeme studija surađivala je s nezavisnim kazališnim skupinama Tábano i Canon, a 1976. počela je raditi za dnevnik El Pais. Za svoj novinarski rad dobila je nekoliko uglednih nagrada (među inima i World Prize za intervjue). Pisala je i scenarije za nacionalnu televiziju TVE. Od književnih djela najvažniji su romani Tretirat ću te kao kraljicu (Te trataré como una reina, 1983), Kanibalova kći (La hija de Canibal, 1997), koji joj je donio nagradu Primavera, zbirka priča Ljubavnici i neprijatelji (Amantes y enemigos, 1998; prevedeno na hrvatski 2007. u biblioteci Na tragu klasika), zatim romani Luđakinja u nama (La loca de la casa, 2003), Priča o prozirnom kralju (Historia del Rey Transparente, 2005), također ovjenčan prestižnom nagradom Que Leer, Upute kako spasiti svijet (Instrucciones para salvar al mundo, 2008) i Suze na kiši (Lagrimas en la lluvia, 2011). Za literarni i žurnalistički rad u El Paisu dobila je uglednu nagradu Gabriel Garcia Márquez. Knjiga Luđakinja u nama nagrađena je 2003. španjolskom nagradom književnog časopisa Qué Leer i nagradom Grinzane Cavour koja se do 2009. godine dodjeljivala u Italiji za najbolju domaću i stranu knjigu godine.

Preveo: Matija Janeš