Nevjerojatne priče

Od prošle 2020. godine u Bugarskoj se dodjeljuje nacionalna nagrada za književnost Jordan Radičkov – za najbolju knjigu kratke proze. Kada vašim imenom nazovu nacionalnu književnu nagradu to je kako bi Amerikanci rekli, stvarno big deal. Jordan Radičkov (1929.-2004.) spada u red najznačajnijih i najutjecajnijih bugarskih književnika. Autor je brojnih knjiga kratkih priča, četiri romana, nekoliko dramskih tekstova i scenarist tri igrana filma (Goruće podne iz 1966., Privezani balon iz 1967. i Posljednje ljeto iz 1979.).

Također, u dva navrata (1980. i 2001.) bio je nominiran za Nobelovu nagradu. I ne manje važno, svojim osobitim stilom utjecao je na udaljavanje bugarske književnosti od poetike socrealizma - doktrine po kojoj umjetnost, pa tako i književnost, ima zadaću slijediti ideju socijalizma. Sličnu ulogu u bivšoj SFRJ odigrao je Miroslav Krleža koji se snažno zauzimao za umjetničku slobodu i oslobađanje od okova socrealizma (jasno, književnost se ne osjeća dobro u bilo kakvim okovima).

Zbirka priča Jordana Radičkova – Okrutno raspoloženje (Disput, 2021., prijevod – Ana Vasung) objavljena je 1965. i svojevrsna je prekretnica ne samo u opusu ovog autora, već i u bugarskoj književnosti. Bilo je to dvije godine prije nego što će se na posve drugom kraju svijeta pojaviti Marquezov čuveni roman Sto godina samoće. Riječ je o vrlo zanimljivom razdoblju u književnosti, pojavila su se mnoga značajna djela, ali Okrutno raspoloženje i Sto godina samoće kao da su došli s istog izvora. Kod Radičkova sve se odvija ili barem započinje na području Čerkazkija – sela na sjeverozapadu Bugarske, a kod Marqueza ključno mjesto je začarani i bajkoviti Macondo.

Svakodnevni život u ovim naseljima drugačiji je od bilo kojeg stvarnog ili književnog života, realnost je izokrenuta naglavce, zakoni na koje smo navikli ovdje ne vrijede, priče su sulude, najčešće na granici mogućeg (ili jedva zamislivog) i apsurdnog. Već uvodnom pričom "Verbljud", Radičkov najavljuje pravi vatromet šašave, na trenutke nesputano vesele proze kakvu, barem donekle, možemo pronaći kod Kafke, na stranicama Majstora i Margarite M. Bulgakova, kod Gogolja, već spomenutog Marqueza i dr.

U priči "Patka" svijet možemo vidjeti iz perspektive jedne čerkaške patke što je u izvedbi Jordana Radičkova pravi urnebes. Sličan dojam ostavlja i priča "Skandinavci" gdje prvi put dolazi do bliskog susreta dvaju svjetova koji su kod Radičkova naglašeno različiti. Neke od likova susrećemo u više priča, a jedan od najosebujnijih svakako je Goca Geraskov. U pričama "Do neba i nazad" i "Pariz ima slobodan dan" ovaj dežurni seoski avanturist prvo raketom odleti na Mjesec, a onda otputuje i u Pariz, no svjetovi izvan čerkaškog okruga jedva da su vrijedni pažnje. Na Mjesecu osim prašine nema ničega, a Pariz je opustošen, zapravo ga uopće nema – Geraskov je razočaran jer baš tog dana Pariz je, čini se, uzeo slobodan dan.

Zato u Čerkazkiju sve vrije od života, uvijek se nešto događa, pa makar i čisti, prijeteći užas kao u priči "Siječanj" kada u selo banu konji upregnuti u saonice. Tog jutra Ivan Gelov odvezao se istim tim saonicama u grad, a sada je tu samo njegov karabin i kožuh, i mrtvi vuk u kolima iza prestravljenih konja. Rođak Ivana Gelova sluti da je nešto krenulo po zlu, navlači kožuh i odlazi istim putom natrag. Domalo, seljani iz krčme svjedoče istom prizoru – prestravljeni konji vuku saonice i još jednog mrtvog vuka iza sebe. Tko god ode izvidjeti što se to događa, više se ne vraća, a leševi vukova samo se gomilaju.

"Budi nevjerojatan", uobičajeni je čerkaški pozdrav, no ujedno je to i smion poziv Jordana Radičkova na originalnost, poziv na slobodu i napuštanje (makar oprezno i polagano) skučenog prostora nametnutog socrealizma u bugarskoj književnosti. Svoj poziv Radičkov je uputio davne 1965., no proces će potrajati još dobrih četvrt stoljeća, sve do 1989. kada započinju velike političke promjene diljem srednje i istočne Europe.

Okrutno raspoloženje značajna je, vrijedna i nesvakidašnja zbirka priča. Radičkov je kreirao svijet u kojemu je sve moguće. Čerkazki je doduše povezan s drugim mjestima i ljudima, ali je u suštini selo dovoljno samo sebi, malešni planet koji u isto vrijeme i pripada i ne pripada jednom većem sustavu. Magijski realizam svakako je obilježio jedno razdoblje u latinoameričkoj književnosti, ali očigledno se nesputano razvijao i uspijevao i drugdje. Primjerice u Bugarskoj sredinom šezdesetih ili preciznije – baš u Okrutnom raspoloženju.

Ako je postojao pisac koji se ludo zabavljao radeći na nekom rukopisu, onda je to svakako Jordan Radičkov u trenucima dok je radio na ovim pričama. Čini se kao da se probudio jednog dana i naprosto odlučio pisati po vlastitoj volji i za vlastito zadovoljstvo ne mareći uopće hoće li usput nekoga sablazniti ili uplašiti. Slobodu ti, stara je istina, nitko neće pokloniti. Moraš je sam osvojiti, baš kao što je to Radičkov učinio u Okrutnom raspoloženju. Danas je možda teško pojmiti koliko je trebalo hrabrosti za to, a trebalo je, i hrabrosti, ali i umijeća. Jer džaba ti i sloboda ako ne znaš što s njom.

Velika, srdačna preporuka!

F.B., 7. srpnja 2021., Zagreb