Trijumf mašte

Do 2004. Petar Pan podsjećao me prije svega na djetinjstvo i knjige domaćih i stranih autora koje smo katkad dobivali na poklon, a najčešće posuđivali u knjižnicama i čitali ih sve redom, a mnoge od njih i više puta, otkrivajući bogatstvo izmaštanih svjetova književnosti za djecu.

Od 2004., ili možda 2005., Petar Pan i njegov tvorac – James Matthew Barrie ili Sir James Matthew Barrie ili najjednostavnije J.M. Barrie – asociraju me odmah na Finding Neverland, film Marca Forstera u kojemu je Barrijea igrao Johnny Depp, a Sylviju Llewelyn Davies – Kate Winslet. Johnny Depp bio je vjerojatno nekako najlogičniji izbor. Iza sebe je već imao zavidan niz pomaknutih likova. Bio je Edward Škaroruki u istoimenom filmu Tima Burtona, pa Gilbert Grape, Ed Wood, Don Juan DeMarco, a bio je i William Blake u nevjerojatnom Dead Manu Jima Jarmuscha, pa Ichabod Crane, Raoul Duke, poslije Willy Wonka, Sweeney Todd, John Dillinger, Mad Hatter i tako redom. Takvu galeriju čudaka i čudnovatih filmskih i književnih kljunaša igrao je malo koji glumac u novijoj povijesti filma. Tko bi onda, molim vas, bio bolji kao J.M. Barrie od njega?

Međutim od kraja 2020. Petar Pan i Barrie asocirat će me prije svega na Kensingtonske vrtove, roman argentinskog autora i prevoditelja Rodriga Fresána. U biografskoj crtici dva detalja odmah zapinju za oko. Prvo – ovom Argentincu koji se koncem 20. stoljeća preselio u Barcelonu, divio se i sam Bolaño. To svakako ima veliku težinu – ako ništa drugo morate se upitati, tko je, do sto vražjih jaraca, pisac kojemu se divio i sam Bolaño, pisac vrijedan svakog poštovanja i koji je sigurno imao istančan književni ukus. Drugo – Fresán je mnoge američke autore preveo na španjolski, a među njima i Denisa Johnsona još jednog pisca kojega u Booksi iznimno cijenimo. Ovo je, ako smijemo primijetiti, školski primjer kako zainteresirati čitatelja u svega dvije crtice. Mi smo se, priznajemo, istog trenutka uhvatili na ovu slasnu ješku.

Gurnuli smo ustranu sve druge naslove i bacili se na Kensingtonske vrtove priželjkujući čudo od autora kojega smo unaprijed svrstali i povezali s Bolañom i Johnsonom, znanim nam tvorcima književnih čudesa. Fresánov roman jednim dijelom priča je o životu velikog škotskog dramatičara i autora Petra Pana – J.M. Barrieja, o svemu što je prethodilo njegovom blistavom ulasku u povijest dječje književnosti. Čak ni tako čudesan lik kao što je Petar Pan nije pao s neba, tj. iz ničega. Barrijevo djetinjstvo obilježila je tragična smrt brata, majčinog mezimca, i ta trauma, jasno, nije s vremenom nestala.

Najbolje to zna pripovjedač Peter Hook, uspješni autor serije knjiga o vremenskom putniku - dječaku Jimu Yangu. Hook, osim što je poput Barrieja pisac za djecu, također je odrastao u sjeni tragične smrti svog brata. Petar Pan i Jim Yang, pa tako onda i Barrie i Hook, izrasli su na neki način iz traume, iz ožiljaka koji ne prolaze. Dvije životne priče prepliću se tako u jednoj noći tijekom koje Hook dječaku Keiku Kaiju pripovijeda o svemu što je prethodilo nastanku Petra Pana i Jima Yanga, ali i onom što je uslijedilo nakon što su ova dvojica besmrtnika osvojila svijet. To je ujedno i priča o dva Londona, Barrijevom i Londonu ludih šezdesetih tijekom kojih su kroz kuću Hookovih roditelja prodefilirale sve moguće filmske, glazbene i ostale zvijezde tog vremena.

Kensigtonske vrtove najbolje je možda usporediti s romanom Lincoln u bardu Georgea Saundersa o kojemu smo pisali prije nepune dvije godine. U oba slučaju riječ je naprosto o trijumfu mašte, o granicama koje autori kalibra Saundersa i Fresána mogu dosegnuti pripovijedajući o stvarnim ljudima i događajima miješajući ih s potpuno suludim izmaštanim likovima i događajima. Od Fresána smo na koncu stvarno i dobili čudo, prvo ovogodišnje književno čudo.

I, zaključno, čitajući ovaj roman postaje savršeno jasno zašto se Fresánu naklonio i jedan Bolaño, ali i zašto je Fresán bio jedan od najpouzdanijih ljudi za posao prijevoda Denisa Johnsona s engleskog na španjolski. Odgovor leži u Kensingtonskim vrtovima – točno ondje gdje je Barrie prvi put sreo gospođu Sylviju Llewelyn Davies i njezine dječake.

P.S. – Finding Neverland nije se naročito svidio Fresánu, a isto tako ni Hooku.