Alkemijski proces pisanja

Književni svijet Roberta Bolaña neiscrpno je vrelo iz kojeg kao da ne prestaju stizati novi naslovi. Godine 2017. objavljene su Grobnice kauboja, zbirka od tri novele, koju sarajevski Buybook izdaje 2018., a Booksina tročlana interliberska ekspedicija pronalazi je koncem 2019. na njihovu, Buybookovu, štandu. Danas, 22. dana godine 2020., došlo je vrijeme da podijelimo s vama dojmove o Kaubojima.

U Domovini, prvom dijelu ove male trilogije, ispisanom u dvadeset kratkih rezova, mladi pjesnik Rigoberto Belano, među ostalim, ispisuje sve posljedice čileanskog vojnog udara na njega i članove njegove obitelji. To je niska užasa, nasilja, smrti, košmarnih priviđenja, posmrtnih govora i snova koji su, shvatit ćemo kasnije, refleksija jedne druge stvarnosti.

Središnji dio trilogije Grobnice kauboja, naslovljen Grobnice kauboja, rasparceliran je u četiri manje cjeline. U Crvu, središnjem dijelu središnjeg dijela, prepoznat ćete nešto što ste već negdje pročitali, ali niste sigurni gdje ni kada i, obzirom na to da je riječ o Bolañu, možda vam se samo pričinjava. Ovaj fenomen, u Booksi znan i kao bolanjovski efekt, javlja se u raznim oblicima. Sve ovisi od toga kada ste i s kojom knjigom prvi put uronili u književni svijet velikog čileanskog meštra, te kojim ste redoslijedom iščitavali njegove knjige. Taj svijet prostire se od Čilea do Meksika i Sjedinjenih Država, pa vodi dalje u Španjolsku i Francusku, onda se opet vraća u Južnu ili Srednju Ameriku, vremenski obuhvaća barem pet dekada, ali to je u suštini jedan te isti svijet. Imena se ponavljaju, događaji također, često nešto započne u jednoj, a nastavi se ili završi u posve drugoj knjizi ili, kao što to još jednom mladom pjesniku iz Kauboja kaže tajanstveni nadrealist, roman uopće ne mora i uglavnom i ne počinje u romanu, već u stvarnosti ili u knjizi nekog drugog autora. Možda i u nečijem snu, nečijoj mladosti, uspomenama…

U slučaju Crva, osjećaj vas ipak nije prevario – istu tu priču i jednako naslovljenu pročitali ste u zbirci pripovjedaka Telefonski pozivi (Vuković & Runjić, 2016.). Ondje, u Telefonskim pozivima, Crv otvara drugi od tri dijela knjige, a taj drugi dio naslovljen je Detektivi. Detektivi, detektivi – tek to zvuči poznato, naravno – nepogrešivo asocira na njegov roman Divlji detektivi (Vuković & Runjić, 2010.). Također, u Kaubojima se spominje i mitska Santa Teresa – jedno od centralnih poprišta veličanstvenog romana 2666. Asocijacije se množe jedna za drugom, sve je naizgled povezano, a opet je drugačije, pa čak i kada je naizgled isto kao što je to slučaj s Crvom. To je zamalo pa ista priča i isto je naslovljena, ali u Kaubojima će Crv izgledati kao dio te cjeline, a u Pozivima opet kao priča koja odlično otvara Detektive – niz od pet kratkih proznih komada.

Snaga ili ako hoćete, ljepota, književnog svijeta Roberta Bolaña leži i u tome što zapravo uopće nije bitno kojim redoslijedom ga iščitavate jer taj svijet i nije nastajao po nekakvom redoslijedu. Bolaño je, kako kažu oni koji su ga dobro poznavali, uvijek radio na više stvari istovremeno. Počinjao jedno, ostavljao to i započinjao nešto drugo, treće, deseto, potom se vraćao na ono davno započeto, slagao to poslije u cjeline ili ostavljao po strani, a dio toga posla svakako je ostavio onima koji i danas bdiju nad njegovom ostavštinom. Katkad je teško i odrediti kada su nastajali dijelovi pojedinih knjiga. U predgovoru Kauboja, Juan Antonio Masoliver Ródenas navodi da su prve dvije novele nastale početkom devedesetih, a treća, Francuska horor komedija, oko 2000., ali isto tako podvlači kako to i nije bitno. Jer uistinu nije, jedino što je bitno jest da negdje, bilo gdje, uđete u čudesni Bolañov svijet. Gotovo je sigurno da ćete poslije nastaviti sami dalje istraživati.

U Francuskoj horor komediji Diodoro sluša o nadrealistima koji žive u podzemlju Pariza i to podzemlje veliko je koliko i sam Pariz, ono je njegova izvrnuta slika. U sličnom odnosu su, vrlo vjerojatno, Bolañov stvarni i književni svijet. Svaka njegova knjiga vrvi autobiografskim elementima, satkana je od proživljenog, ali isto toliko i od onog fantazmagoričnog, onoga što je on kao autor čitao. Spojiti sve to u cjelinu alkemijski je proces koji se ne da naučiti.

Bolaño je živio prekratko (1953. – 2003.), umro je u književno najboljim godinama i teško je i nemoguće zamisliti u kojim pravcima i na koji način bi se ovaj jedinstveni književni svijet širio. S druge strane, njegove knjige i dalje izlaze, prevode se i čitaju, o njima se piše i raspravlja, i ako se za nekoga u našem dobu može reći da na taj način istinski nastavlja živjeti, onda je to u prvom redu Roberto Bolaño.

F.B., 22. siječnja 2020., Zagreb

Foto: link.