Dnevnik o dnevnicima: Tournierov Ekstimni dnevnik

Dnevnici, naravno, nose pečat vremena u kojem su nastajali, razmišljanja autorice/autora o društvenim, političkim i svakim drugim promjenama kojima su svjedočili ili u njima i aktivno sudjelovali, ali u dnevnicima ćemo pronaći, pročitati i vrlo povjerljive, intimne zabilješke o unutarnjim stanjima ili trvenjima autorice/autora, pa i njihova najiskrenija opažanja o bliskim osobama, prijateljima, znancima, opservacije koje ne moraju uvijek biti ugodne. Ne moraju biti ni točne, jer stranice dnevnika prostor su subjektivnog – sve je do osobe koja sjedi s druge strane te dnevničke praznine koju je godinama ispunjavala.

Dnevnik Divne Zečević Život kao voda hlapi (izbor iz dnevnika 1961-2006) brutalno je iskren, autorica u svojim bilježnicama otvoreno piše o svemu što joj se događa, o svim svojim malim radostima, nezadovoljstvima, ljutnjama i tugama, o nepravdama na koje uporno nailazi, o ljudima koji je okružuju, ne štedeći pritom ni sebe ni druge. Riječ je, dakle, točno o onomu što Michel Tournier (i, jasno, ne samo on) naziva intimnim dnevnikom. Život kao voda hlapi uistinu jest duboko intiman dnevnik.

S druge strane Benno Meyer-Wehlack, u svojem berlinsko-zagrebačkom dnevniku Hodanja, čežnje (1970-1977), piše iz pozicije promatrača, čovjeka koji ima oko za detalje, njegovi zapisi su fotografije, razglednice iz danas već daleke prošlosti. Portreti ljudi koje poznaje ili samo susreće, vješto su iscrtani/ispisani u svega nekoliko kratkih rečenica. Suzdržan je i precizan, ne komentira, ne iznosi svoja promišljanja ili pretpostavke, njegove skice/portreti govore sami za sebe, a negdje između redaka je i njegov unutarnji svijet – neispisan, ali vidljiv. Hodanja, čežnje Tournier bi najvjerojatnije ocijenio dnevnikom suprotnim od intimnog.

Da bi ga definirao, čak je skovao i novu riječ – ekstimni. Točno tako je i naslovio svoju knjigu. Ekstimni dnevnik Michela Tourniera (Disput, 2024., prijevod – Bosiljka Brlečić) podijeljen je u dvanaest poglavlja – po jedno za svaki mjesec u godini. Nije, međutim, riječ o mjesecima jedne određene godine, već mnogih. U prvom poglavlju autor nudi izbor siječanjskih zapisa, u drugom onih iz veljače i tako redom sve do prosinca.

Svoj Ekstimni dnevnik Tournier uspoređuje s „računskim knjigama“ u koje su skromni ladanjski plemići bilježili prinose od berbi i žetvi, rođenja, vjenčanja, smrti i ćudi meteorologije. Dobar dio života ovaj nagrađivani, ugledni francuski književnik proveo je na selu i stvari, ljudi i životinje koji su ga okruživali, uvijek su mu se činili zanimljivijima od vlastitog ogledala. Ono čuveno Sokratovo – spoznaj samoga sebe, činilo mu se besmislenim zahtjevom kojega mirne duše odbacuje. Stvarnost, kaže, beskrajno nadilazi bogatstvo moje mašte i neprestano me ispunjava čuđenjem i divljenjem.

Tournier u svojim odabranim bilješkama piše o susretima s ljudima, onima koji mu zvani ili nezvani dođu u posjet (među njima je bio i predsjednik Francois Mitterrand), bilježi citate iz knjiga ili razgovora, pripovijeda o događanjima u svojem vrtu, o intervjuima koje su vodili s njim i koje je on vodio s drugima, o starosti, smrti koje se ne boji, jer mu se sam trenutak umiranja čini daleko manjim stresom nego što je, primjerice, rođenje. Ostavlja također i bilješke o svojim knjigama, putovanjima, katkad o djetinjstvu ili roditeljima, u više navrata zapiše kakvu ideju za priču ili roman i tako redom, vrlo, čini se ležerno i sažeto.

Najzabavniji su njegovi najkraći zapisi:

Moj mesar: „Gospodine Tournier, kad vas netko poznaje uživo, kao ja, ne mora čitati vaše knjige, zar ne?“

Svećenik koji daje vjersku poduku budućim prvopričesnicima shvatio je da jedan od njegovih učenika misli da je krucifiks odvijač s križastim vrhom.

Ishlapio sam. Da ste ishlapjeli ne biste rekli da jeste. – Ali ne govorim to uvijek!

Tournier u svojim dnevničkim šnitama, baš kao i Meyer-Wehlack, najčešće preuzima ulogu promatrača, jer se, očigledno, baš u toj ulozi najugodnije osjeća i to ga, prema vlastitoj definiciji, svrstava u ekstimne dnevničare. Ipak, i dnevničari-promatrači, možda i nesvjesno, izlažu svoju intimu. Čine to na posredan način, jer o čemu god pisali, pa bila to i najbanalnija opažanja, uvijek govore i o sebi. Za razliku od našeg zagrebačkog Nijemca, Tournier češće komentira događaje, ljude ili knjige koje spominje, te se, kako primjećuje i urednik Stanko Andrić, ipak i barem na trenutke udaljava od uloge kroničara, onoga koji samo promatra i bilježi.

Bez obzira, dakle, što Tournier svoj unutarnji život ne smatra vrijednim pažnje, on ga u prostoru dnevnika, pa bio on usporediv i s „računskim knjigama“ kakve su vodili skromni ladanjski plemići, svejedno podastire, makar i vrlo diskretno. Tako je to s dnevnicima i dnevničarenjem – i najrogobatniji pobornici ekstimnog na koncu pokleknu.
Preporuka, kako za ljubitelje Tourniera, tako i za ljubitelje dnevnika.

F.B., 27. rujna 2024., Zagreb