Nije sve amazing, surprising i breathtaking... ili?

Mašta prosječnog literata ništa je u usporedbi s onim što će na njegovoj knjizi, klapnama i backcoveru, napisati dobri ljudi iz nakladničke kuće (ili neki drugi, njima bliski, dobri ljudi). Ne govorimo ovdje o našim, domaćim dobrim ljudima, niti o njihovim kolegicama/kolegama iz regije i velikog dijela starog kontinenta koji (još uvijek) nisu na onoj razini pretjerivanja koju su dosegnuli u bijelom svijetu, primjerice u Amerikama i Britanijama.

Da ne bude zabune, pretjerivanja u takozvanim štiklecima na koricama knjiga posve su legitiman način privlačenja pažnje i sve što će pomoći vidljivosti proizvoda i njegovoj prodaji, dobrodošlo je i poželjno. Bez reklame u tom bijelom svijetu nema kruha i shodno tome – svatko svoga konja hvali koliko i kako može i zna. Agresivna i ustrajna marketinška kampanja ne donosi samo najširu moguću vidljivost i prodaju, već i nagrade, priznanja i sve ostalo što ide uz to.

Iz rečenih marketinškim štikleca doznajemo da je faktički svaka objavljena knjiga: awesome, remarkable, extraordinary, unbelievable, thrilling, outstanding, sensational, magnificent, spectacular, exciting, impressive, amazing, surprising, marvelous, breathtaking… ne možete ju ispustiti iz ruku baš kad biste i htjeli, pa sve ostalo stavljate na čekanje dok ne pročitate i posljednju riječ na posljednjoj stranici poslije čega odlazite na dvotjedni boravak u divljini da bi vam se nekako slegli dojmovi i da biste se, daj-bože, spustili na uobičajenu radnu temperaturu i kako-tako nastavili dalje sa životom, a što u svakom slučaju uopće neće biti lako, ni bezbolno, dapače, bit će to grubo prizemljenje poslije nevjerojatnog, čarobnog i zapanjujućeg štiva.

Ima li uistinu takvih knjiga koje bi vas, senzibilne kakvi jeste, katapultirale iz cipela, i takvih čitatelja? Naravno da ima, ali ne baš previše, i te knjige jesu drugačije, kao što su uostalom i ultrasenzibilni čitatelji drugačiji. Nije, međutim, svaka knjiga nezaboravna i nije svaki literat sposoban (niti to želi) iznova izmisliti književnost. Nismo čak ni sigurni može li se književnost uvijek i iznova izmišljati, no ima onih koji su svakako bili ili jesu blizu toga. Samantha Schweblin, recimo, ili naše gore listovi Luka Bekavac i Zoran Roško, pa Péter Nádas, Krasznahorkai ili George Saunders s Lincolnom u bardu, Mircea Cărtărescu, ima ih.

Vezano uz ovu problematiku, naše Vijeće za izučavanje marketinga (VIZIM), pripravno je, ovdje i sada, ponuditi novi pristup literatur-reklamiranja. Umjesto pretjeranog granatiranja korica hvalospjevnim štiklecima i blurbekima, predlažemo nešto malo drugačije. Ne, ne mislimo na antireklamu, jer to je isto pretjerivanje, samo još mrvu pretencioznije, ono što naše Vijeće predlaže je – savjesno otupljivanje oštrice pretjerivanja ili smanjivanje doživljaja ili naprosto – iskrena informacija o knjizi. Netko će reći da iskrenost i marketing teško mogu u istu rečenicu, no mogli bi pokušati, mišljenja smo da bi takvo što privuklo više pažnje potencijalnog čitatelja nego li se na prvi pogled čini. Idemo, dakle, s nekoliko hrabrih primjera. Kako bismo reagirali da od sutra na koricama knjiga umjesto pretjeranih, neumjerenih pohvala pročitamo:

- „Osrednje dobar roman!“

- „Čitljivo!“

- „Nezahtjevna razbibriga, navedena cijena nije u kamen uklesana, ako ste mušterija - dogovorit ćemo se!“

- „Nije riječ o bogzna kako uspjelom prvijencu, svakako smo vidjeli i boljih, i to oho-ho boljih, a opet, vidjeli smo i gorih. Pošteno govoreći, u početku nismo ni htjeli objaviti ovaj roman, ali dobile su se nekakve potpore, pa hajde, zašto ne. Ne mora svaka knjiga biti remek-djelo ili barem odlična, treba nam i ovakvih naslova. Autor je ok lik, pošteno je odradio posao, pošteno i u okviru svojih nevelikih mogućnosti. Vidjet ćete, na mjestima priča znakovito gubi tlo pod nogama, pa se ipak nekako privede smislenom kraju. U neku ruku – dirljiv literarni pokušaj.“

- „Priče koje djeluju kao da su izmišljene. Vjerojatno stoga što i jesu!“

- „Treći roman Jordana Cinkuša mogao je biti barem za 150 stranica kraći, vjerojatno zbog toga ne bi bio bolji, ali utrošilo bi se manje papira i vremena. Sve počinje dobro, a poslije se to raspline, teško je reći o čemu se radi. Ima par zanimljivih dionica, jedino što ni jedna od njih ne vodi do razrješenja, čudan, a u isto vrijeme i dosadan roman!“

- „Beckett za siromašne!“

- „Neuvjerljivo!“

- „Plošni likovi Dinare Dine Jevrošek kao da su sklepani u tvornici jeftinih lutaka. Radnja je zbrkana, kaotična i u posvemašnjem nesporazumu s logikom. Međutim, to je samo prvi dojam, autorica nas je uvjerila da upravo tako i mora biti, riječ je o postmodernističkom ili postpostmodernističkom romanu i postupcima, manevrima kojima je cilj zbuniti i ozlojediti čitatelja. U krajnjoj liniji riječ je i o nekoj vrsti antiromana koji počiva na antistrukturi i, po svemu sudeći, djelu koje je daleko izvan svog vremena!“

- „Hm…!?“

- „U slučaju da vas zanimaju zamorne fantazije nezrelog autora koji se našao s pogrešne strane četrdesetih – ovo je prava knjiga za vas!“

- „Da je lošije ne bi valjalo!“

- „Upućujemo vam otvoren poziv na čitanje jedne posve nove vrste krimića u kojemu je već poslije šesnaest stranica sve jasno. Nema nepotrebne napetosti i grickanja noktiju!“

- „Tako obično!“

- „U poplavi inovativnih, hrabrih i uzbudljivih naslova, šesti roman višestruko nenagrađivanog Branimira Lakonjića predstavlja pravo osvježenje!“

- „Odmor za mozak!“

- „Bit će bolje u budućnosti, mora biti, jer ovo, priznajemo, nije na zavidnoj razini!“

Podastrli smo ovaj buket ficleka, štikleca i blurbeka pred reprezentativan broj čitateljica i čitatelja, te ih priupitali bi li posegnuli za ovako reklamiranim knjigama. Većina ispitanika iskazala je veliko zanimanje. Da, vele, svakako bi željeli pročitati nešto što ni izdaleka ne obećava genijalnost, pa čak ni pretjeranu pripovjedačku umješnost. Ne kažemo da valja istog trenutka krenuti ovim stazama, ali isto tako, kada je sve amazing, excellent, breathtaking – i to dojadi. Pomalo je to i stvar psihologije, nije li, jer kad čitatelju sugeriraš da je nešto očaravajuće, ljestvicu očekivanja podigao si toliko visoko da je sve ispod te razine – razočaranje. Upravo zbog toga tvrdokorni književni červeki odavno ne obraćaju pažnju na vaše sugestije i obećanja ispisana na koricama knjiga. Više vjeruju preporuci drugog književnog červeka, nekoga za koga pouzdano znaju da se neće samo tako nahitavati velikim riječima.

F.B., 5. travnja 2024., Zagreb