Postvalentinovski realizam i ljubavni roman

Prođe, evo, još jedno Valentinovo, ali u vremešnoj tj. godinama bremenitoj Booksi, nekako se još uvijek nismo sljubili s Danom zaljubljenih. Vjerojatno i nećemo skoro, jer kad nismo u mladosti, teško je očekivati da će nas pod stare dane uhvatiti valentinovska groznica. Iskreno, mišljenja smo da se pretjeruje na obje strane – i u Valentinovo i u Antivalentinovo timu, a zapravo većina ljudi 14. veljače proživi bez prevelikog stresa. Možda i nismo u pravu, možda je Valentinovo stvarno izraslo u svojevrstan big deal (pa je onda i Antivalentinovo jednako važno), ali ne možemo reći da smo sreli previše onih koji danima prije rečenog Dana ne mogu spavati od nervoze ili uzbuđenja.

Svaki dan je Dan nečega, da li Dan maslina ili Dan hodanja, Dan ovoga i Dan onoga, i u toj prašumi obilježavanja teško je očekivati da će razina uzbuđenja među pučanstvom ostati na zavidnoj razini. Po našim nedavnim istraživanjima ispada da ljudi najviše vole obične dane, kolotečinu, razdoblja u kojima se ne događa bilo što značajno ili veliko, nešto što bi od njih tražilo da se angažiraju tj. usplahire. Što je, priznajmo, i logično – zar nije najkomotnija situacija kad znaš da narednih, recimo – osam dana, ne moraš bilo što povrh onoga što stvarno moraš.

Enivej, vratimo se Danu zaljubljenih tj. zaljubljivanju, ljubavi i, na koncu, ljubavnim romanima koji su temelj svake pristojne ekonomije. Reći će neki lakomislenjak – ne pretjerujte, ali nema tu pretjeranog pretjerivanja, ljubavni romani važniji su, i to mnogostruko, i od Valentinova i svega ostalog. Zaljubljivanje i ljubav (zaljubljivanje posebice) u stvarnom životu vrlo je naporno, iscrpljuje čovjeka na svim razinama, pati se od nesanice, gubi se apetit ili se previše jede, ne paziš na ulici, pa te lako pobere auto, mrvu i poglupiš, dezorijentiran si i, mic-po-mic, polako izgubiš vezu s realnošću. Netko je to sve u davnoj prošlosti shvatio  i došao do zaključka – ovo je suho zlato! Mogućnosti zapleta faktički su neograničene, i što je najbolje od svega, kakav god roman pisali u njemu će se uvijek naći prostora i za nekakvu ljubavnu priču.

Po mnogim teoretičarima u biti i ne postoji roman koji nije barem – i ljubavni. Kako efikasno pokrenuti, raspiriti radnju, oživjeti likove? Jednostavno – neka se netko zaljubi, izgubi glavu za nekim, još bolje ako je ta osoba u braku! Da, pripomenut će netko, ali to je onda recept za solidnu katastrofu. Upravo tako, uskliknut će promućuran autor, još će najbolje biti ako su i jedno i drugo u braku, sve se diže na još teži nivo. Zašto bi samo jedna ili dvije osobe patile, otvorimo mogućnost svima, hitimo u zrak sve moguće osjećaje i žonglirajmo njima pred nosom čitatelju! On je oženjen, ima dvoje djece, smrtno se zaljubi u Nju, a Ona je isto u jednom zaprloženom, korodirajućem braku, stvar je, dakle, nemoguća i neprilična, moralno krajnje upitna, ljubavnici se moraju skrivati, izmišljati vrijeme i prostor, skrivati se kao da su zločinci za kojima je raspisana međunarodna tjeralica, ali – hej, tko te pita, u stvarima srca ne postoje ograničenja. Jer, kako znamo, razum tu igra jednu posve nevažnu, sporednu ulogu.

Čitatelj je upleten u „zločin“, htio-ne htio zauzet će stranu, a svaka strana, avaj, čini se pogrešnim odabirom i kako uopće cijela ova drama može završiti sretno? Nikako! Prava ljubav ne završava happy endom, ona se, ne znali je jadi, ne može realizirati, jer autor, taj samodopadni zli demijurg, učinit će sve da je onemogući i na koncu odvede na sam rub ponora, u neizbježnu katastrofu. Netko će se hititi pod vlak, netko otići u rat i poginuti ili će, u najboljem slučaju, tiho patiti ostatak života. Mogli su biti sretni, al' dušmani im ne dadoše.

Može li uopće ljubavni roman imati sretan kraj i biti dobar ili odličan? Čvrsto vjerujemo da može, no protagonisti bi prije tog sretnog kraja i konačnog odahnuća, svejedno morali proći mnoge scile & haribde, jer ako ne prođu loše stvari – kako će prepoznati one dobre? Dakako, nameće se još jedno pitanje: može li se pretjerati u ljubavnom romanu? Nema opasnosti od pretjerivanja, jer ljubav, i zaljubljenost posebice, i jesu pretjerivanje, stanja u kojima svaka sitnica može hipertrofirati i to u svakom trenutku.

Ljubav je fenomen koji nije lako definirati, ima i onih koji će vam reći kako je ljubav najobičnija marketinška izmišljotina, a Booksin Odjel za pretjerane osjećaje (BOZAPO) ostaje suzdržan po ovom pitanju. Zaljubljenost, međutim, i njezina šašava nećaka Ljubomora iznimno su zanimljive i o njima bismo, da imamo više prostora, mogli pisati opširne eseje. I jedno i drugo su vrste opsjednutosti, mogu biti zabavne, no isto tako i opasne. Zaljubljenost i ljubomora često idu zajedno, ruku pod ruku, i svaki iskusan autor iskoristit će ih kao glavne pripovjedne poluge.

L'enfer Clauda Chabrola iz 1994. odličan je primjer pripovijesti u kojoj možemo promatrati sve faze u razvoju poremećaja zvanog – ljubomora. U početku se ona manifestira kao nešto zabavno, gotovo šarmantno, da bi se postupno pretvorila u ozbiljnu bolest koja razara sve što je ikada ličilo na sretnu ljubavnu priču.

Roman Mostovi okruga Madison Roberta J. Wallera iz 1992. jedan je od poznatijih ljubavnih romana koji je razornu snagu dobio tek scenarističkim intervencijama Richarda LaGravensea u istoimenoj filmskoj adaptaciji u režiji Clinta Eastwooda. U ovom djelu velika ljubavna priča morala je stati u svega par dana, bilo bi idealno da su se njih dvoje, Francesca i Robert, sreli ranije, ali nisu. Sreća je što su se ipak sreli i dobili tih nekoliko dana, a velika žal jer je to moralo biti sve. Oceani suza isplakani su zbog Mostova, posebice u trenucima kada se Francesca odluči vratiti u stvarnost, u mirnu luku obiteljskog života.

Suze čitatelja/gledatelja dobrodošla su reakcija i pouzdan znak da ste nešto dobro odradili. I smijeh, također, jer tako to volimo zamišljati, i ljubav i život uopće – kao poslovičnu šaku suza, vriću smija. Ima i takvih koji će s prezirom gledati na formu ljubavnog romana, pa čak i ako znaju da su neki od najvećih književnih klasika zapravo veliki ljubavni romani. Vjerojatno su dijelom krivi i konfekcijski ljubići (ljubićima se najčešće zamjeraju predvidljivost, plošnost likova, neuvjerljivost i sl.) ili pomisao, uvjerenje kako su zaljubljenost i ljubav slabosti, nepotreban teret za čovjeka. Takvi bi morali razmisliti o riječima ex-Nadstojnika Luciana koji je jednom zgodom rekao: „Ljubavne pripovijesti su kao tuste kremšnite sa šlagom, ne možeš se natrpavati njima, ali, k jarcu, ima dana kada ti točno to treba u životu – jedna i li dvije, zašto ne i tri, dobre kremšnite.“

Za kraj, spadaju li ljubavni romani u kategoriju guilty pleasure literature? Ne baš, ali ljubići su već drugi par rukavica. Razlika je velika i s Venere vidljiva.

F.B., 16. veljače 2024., Zagreb