Booksa je na godišnjem od 18.7. do 30.8.! / Booksa is closed from July 18th until August 30th!
Close
Page arrow

Knjige po kojima ćemo pamtiti 2021.

Large untitled design

Naslovnice knjiga.

Srijeda
05.01.2022.

Kao i prethodne godine, na početku 2022. pitali smo naše kritičarke i kritičare što su čitali u protekloj godini, tražili da nam nabroje par svojih književnih favorita i knjiga koje će ih podsjećati na godinu iza nas. Naravno, dobili smo hrpu odličnih preporuka: romana, poezije, kratkih priča, publicistike, a ugurao se tu i jedan film! Po kojoj trideset jednoj knjizu (i jednom filmu!) ćemo pamtiti 2021. godinu otkrijte u nastavku!


Vladimir Arsenić

Neće 2021. godina ostati posebno upamćena po knjigama. Tome nije razlog samo loša produkcija koja potpada pod višegodišnji prosek od pet šest važnih knjiga godišnje. Pre će biti da smo bili zaokupljeni nekim drugim stvarima u društvu i kulturi tokom druge godine pandemije, sa svim negativnim, a ponešto i pozitivnih posledica. Kako bilo, u produkciji koja nije za pamćenje, neke će knjige meni lično ostati drage i važne.

Mesto broj jedan, premda nema rangiranja, neka pripadne knjizi Dinka Krehe Naš vršnjak Dylan Dog, baš zato što nije fikcijska knjiga, premda je napisana s vrlo ličnim pečatom. Meni je posebno simpatična jer mi je otkrila novi svet i razotkrila, odnosno skinula prašinu s nekih starih čitalačkih ljubavi. Knjiga koja je i poučna i zabavna u isti mah, koja traži radoznale čitateljice i čitaoce kojima neće biti teško da se prošetaju bibliotečkim i internetskim bespućima u potrazi za tekstovima na koje autor referira. I još nešto, nikada ne bih pomislio da će mi se svideti knjiga koja se tiče stripova koje svojedobno nisam voleo. Dyaln Dog nije moj vršnjak, ali sam, od kad sam pročitao Krehovu knjigu, ja njegov ili se makar trudim da postanem.

[Kritiku Vladimira Arsenića o knjizi čitajte na linku, a snimku s predstavljanja na Booksi u parku pogledajte ovdje.]

  • Marko Pogačar, Knjiga praznika (Kulturtreger i Multimedijalni institut, 2021.)

Mesto broj dva pripada Knjizi praznika Marka Pogačara. Mislim da neću reći ništa novo tvrdeći da je popularni Poga najvažniji pesnik s ovih prostora nakon Tomaža Šalamuna. Ne samo zato što nije bilo dobrih pesnikinja i pesnika – dapače, bilo ih je i ima ih, ali retko koja/i od njih ima toliki domet kao Pogačar. Ne samo u smislu raspona književnog umeća i majstorluka, već i u smislu uticaja koji je ostavio na one koji stupaju iza njega. Pri tom ne treba zaboraviti da je on zapravo izuzetno mlad pesnik, posebno za uslove književnosti iz kojih dolazi. I to je važno naglasiti taj pluralizam tradicija koje Pogačar pokriva svojim delovanjem, a koje smo nekada s ponosom nazivali južnoslovenske književnosti. Knjiga praznika je zbirka zaumnih pesama u prozi u kojima se Pogačar često nalazi u ulozi sumanutog basnopisca, onoga koaji istražuje život životinja negde između šume, vrištine i grada. Sve to je prožeto jednom sada već prepoznatljivom melanholijom, ali i gotovo punkerskim besom.

[Razgovor Tomislava Augustinčića s Markom Pogačarom o Knjizi praznika čitajte na linku, a snimku s predstavljanja na Booksi u parku pogledajte ovdje.]

  • Senka Marić, Gravitacije (Buybook, Partizanska knjiga, 2021.)

Treće mesto možete uzeti uslovno jer se radi o knjizi na kojoj sam aktivno radio i ispašće da, kao Ciganin u čuvenoj pesmi Jovana Jovanovića Zmaja, hvalim svoga konja. Ipak, mislim da roman Gravitacije Senke Marić zaslužuje svaku pažnju. Nakon uspješnice Kintsugi tijela, Senka Marić ispisuje roman koji veoma provokativno postavlja pitanje: da li je moguća sreća za ženu na Balkanu, odnosno, šta je to srećan život iz ugla žene. Naravno da nema konačnih odgovora. Kako da ih i bude kad ni sam roman nema jasan ni nedvosmislen kraj. Međutim, priče dve bake, dve nene, i iskustvo koje njihova voljena unuka Mika stiče nakon traumatičnog razvoda toliko su potresne, a istovremeno duhovite i vešto ispripovedane da čitaoca ostavljaju bez daha. Roman od vas traži da zauzmete stranu, da bi vam na kraju pokazao da je svaka jednako važna i uzaludna, mudra i nepromišljena. Konačno, roman je to zrelog spisateljskog glasa, žene koja suvereno vlada i formom i jezikom.

[O knjizi Gravitacije pisala je Andrea Vranić.]

Tomislav Augustinčić

Prvi primjerak sam kupio na Interliberu 2020. godine, i bez da sam ga pročitao poklonio ga prijateljici; drugi sam kupio u 2021., pročitao do pola u jednoj dugoj kupki u kadi, a kad se voda ohladila zaklopio ga i nikad završio. Proza Oceana Vuonga je, poput njegove poezije, ranjivo predivna i predivno ranjiva i čini nas takvima dok je čitamo, tražeći da se ogolimo pred njegovim traumama i da ju čitamo iznova i iznova, iz pokušaja u pokušaj, uspješno ili ne, kako i Mali Pas pokušava i pokušava pisati svojoj majci.

  • Rachel Blau DuPlessis, Drafts: 1-38 Toll. (Wesleyan University Press, 2011., pretisak)

Američka pjesnikinja, esejistica i feministička kritičarka Rachel Blau DuPlessis svoj Drafts Project započela je 1985/6. godine. Danas, to je poema čijih je 114 pjevanja sakupljeno u do sad objavljenih pet zbirka. Drafts: 1-38 Toll., objavljena u prvom izdanju 2001. godine, u Hrvatskoj dostupna samo putem sumnjivih stranica, početak je monumentalnog projekta koji oduševljava ljepotom, strašću i energetičnošću pjesama, grafičko-formalno-jezično-značenjskim igrama i opažanjima. Drafts pjesme ovise o pozornom čitanju, čitanju na glas i svakim čitanjem otkrivaju novi tekst.

  • Viktor Šklovski, Tehnika spisateljskog zanata (Sandorf, 2021., s ruskog preveo Ivo Alebić)

Zapavši mi u ruke u zadnjim danima ove godine, kultna knjiga ruskog književnika i teoretičara književnosti Viktora Šklovskog iz 1927. godine, grandaddy tečajeva kreativnog pisanja – odlično je štivo, koje će biti zanimljivo ne samo kao know-how (mladim i) aspirirajućim piscima, kojima se u tekstu obraća i kojima ima služiti, koliko svima koji imaju interes za književnost. Ne samo što njegovi zaključci, opažanja i savjeti i dalje vrijede, Šklovskijev tekst zanimljiv je u odnosu na sve druge creative writing knjige-priručnike kulturnih industrija posljednjih desetljeća pristiglih iz anglofonih krugova jer uspostavlja posebnost književnosti od kojih su drugi creative writing priručnici odustali.

  • Casey Dué, Homeric Variations on a Lament by Briseis (Rowman & Littlefield Publishers, 2002.)

Prva knjiga engleske klasicistice, objavljena 2002. godine, pozorno je čitanje figure Ahilejeve konkubine Brizeide u Homerovoj Ilijadi, odnosno analiza pjesničkih antičkih umjetničkih vještina, koja time podjednako progovara kao relevantna za suvremenu pjesničku produkciju. Mapirajući barem dvije varijacije o priči o Brizeidi (o ženi čijeg muža ubija Ahilej u pljački njihova grada i o neudanoj princezi koja postaje robinja nakon Ahilejeve pljačke), njezine sintagmatske i paradigmatske pojave u epskom tekstu, Dué prikazuje kompresiju i ekspanziju kao ključne mehanizme rada oralnog pjesničkog sustava.

 

Nađa Bobičić

  • Nella Larsen, Passing (Martino Fine Books, 2011.)

Modernistički klasik afroameričke književnosti ove je godine došao i do najšire globalne publike zahvaljujući vrlo dobroj ekranizaciji režiserke Rebecce Hall strimovanoj na platformi Netflix, uz glavne uloge koje igraju Tessa Thompson i Ruth Negga. Kroz roman nas vodi Irene Redfield, kojoj se na početku zapleta igrom slučaja ukrštaju putevi sa drugaricom iz srednjoškolskih dana Clare Kendry na krovu luksuznog hotela u Čikagu. Uskoro saznajemo kako je Clare od njihovog posljednjeg susreta višestruko prekoračila granice svojih i klase i rase.

Prije stotinjak godina jedna od gorućih tema američkog društva bile su takozvane (pride vrlo porozne) „color lines“ u rasno segregiranom društvu. Postojao je čitav fenomen tzv. „prelaska“ (engl. passing), kada bi osobe iz afroameričke zajednice svjetlije boje puti „prelazile“ u bjelačke zajednice. Clare je jedna od takvih osoba. Ona je pobjegla iz svog kraja, iz radničke porodice i udala se za bogatog bijelca, od kojeg skriva svoj identitet. Stoga je Clare dvostruka prestupnica. Pored toga je i svojevrsna femme fatale. Nju posmatramo iz ugla Irene, žene porijeklom iz više srednje klase, u kojoj i ostaje udajom za doktora, i koja živi u crnačkom Harlemu, ponosna na svoj rasni identitet.

Šta bi u tom sukobu binarnosti moglo poći po zlu? Kako se razvija pritajena napetost koja nastaje kada se pokazuje krhkost naizgled strogih društvenih granica? I kako izgleda žensko prijateljstvo – uz sve zamislive negativne i pozitivne emocije od zavisti od divljenja – u tako komplikovanim društvenim okolnostima? Svi se ti slojevi razlistavaju u izuzetnom romanu Nelle Larsen napisanom u najboljoj modernističkoj tradiciji, koja se dubinski bavi jednom psihom, kako bi kroz tu jedinstvenu perspektivu uspjela da rendgenski skenira društveni skelet. Roman nažalost još uvijek nije preveden na naš jezik, ali možda popularnost filma uskoro pokrene izdavače da ga prevedu i objave.

  • Brit Benet, Polovina koja nedostaje (Booka, 2021., s engleskog preveo Aleksandar Milajić)

Novu verziju slične priče o „prelasku“ autorka Brit Benet ovoga puta napisala je stavljajući u središte romana priču identičnih sestara bliznakinja Dezire i Stele. Knjiga je na angloameričkom govornom području bila jedna od najhvaljenijih tokom 2020. godine i vrlo brzo je prevedena i na naš jezik. Bliznakinje potiču iz čudnovatog i gotovo mitskog mjesta, koje se ne može naći na mapama, nazvano Malard. Osnivač Malarda bio je Alfons Dekjur, rođen od oca bijelca veleposjednika i majke crne robinje, koji je 1848. godine došao na ideju da osnuje mjesto u kojem će živjeti samo osobe svijetle puti, ali koje zbog politike „kapi crnačke krvi“ (prema kojoj su „crni“ svi oni koji nemaju „čisto“ bjelačko porijeklo) ne bi bili prihvaćeni u bjelačkim zajednicama. Prema toj početnoj namjeri Marald je bio vođen idealom da svaka generacija bude svjetlija od prethodne.

Polazeći iz takvog mjesta pratimo dva moguća životna puta kroz oprečne sudbine Stele i Dezire, kroz porodičnu sagu koja se proteže od 1940. do 1990. godine. I ovaj roman tako ispituje višestruke granice identiteta, rase, roda, klase, seksualnosti, otvarajući teme poput rodno zasnovanog nasilja, (de)privilegije, siromaštva, društvene segregacije, komplikovanih porodičnih odnosa, izdaje i vjernosti.

  • Annie Ernaux, Jedna žena (Multimedijalni institut i Kulturteger, 2021., s francuskog preveo Marko Gregorić)

Knjiga francuske književnice Annie Ernaux odmah je po prevodu odjeknula i u ovdašnjem književnom kontekstu, i bila je jedna od opravdano najhvaljenijih knjiga protekle godine. Kako su odranije već postojali prevodi knjiga njenih mlađih kvir „nasljednika“ Didiera Eribona i najmlađeg Édouarda Louisa, autosociobiografija Annie Ernaux dala nam je dobar uvid u razvoj ovog žanra, i u specifično žensku perspektivu.

U ovoj knjizi autorka se nosi sa gubitkom majke tako što ispisuje njenu biografiju, ujedno opisujući razvoj radničke klase u Francuskoj od sredine do kraja 20. vijeka. Ponovo kao u prethodna dva romana je riječ o žensko-ženskim odnosima, sada o zainteresovanoj perspektivi ćerke, koja je imala komplikovan odnos sa majkom čiju biografiju piše. I u ovom romanu se kroz živote pripovjedačice i njene majke, pa i njihove bliže i dalje rodbine, a posebno je u ovom matrilinearnom nizu zanimljiva figura babe, reflektuje uticaj sistemski uvezanih nivoa rodne i klasne društvene segregacije.

Naizgled jednostavan i neposredan način na koji piše Annie Ernaux, u obimom nevelikom romanu, pokazuje se kao pogodna forma da se kroz literarni tekst ubjedljivo sažme iskustvo bivanja ženom u kapitalističkom francuskom društvu 20. vijeka (kroz sve njegove faze od predratnih godina, rata, preko države blagostanja, do poznijih neoliberalnih reformi), za čiju analizu su potrebni tomovi i tomovi teorijske feminističke literature.

[Razgovor kritičarki i kritičara o Annie Ernaux i knjigama Jedna žena i Događaj poslušajte na linku.]

 

Petra Bolić

  • Saša Stanišić, Porijeklo (Fraktura, 2020., s njemačkog prevela Anda Bukvić Pažin)

Svojom grandioznom narativnom vještinom Stanišić iznova gradi priču o svojoj obitelji poput slagalice sastavljene od fragmenata vlastitih sjećanja, siline pronađenoga, ali i onoga fiktivnoga. A porijeklo? U selu gdje na svakom drugom grobu piše njegovo prezime, rođacima je neupitno da on baš od tamo potječe, dok je za pripovjedača to pitanje mnogo kompleksnije – ono ostaje konstrukt poput kostima koji se jednom navuče i potom zauvijek nosi. Ponovno čitanje u prijevodu Ande Bukvić Pažin pruža nam i potpuno novi doživljaj romana.

Roman započinje toposom, jezikom i simbolima koje smo uz autora već navikli vezati te nas vodi nas dobro utabanim ličkim putovima – pretci, pradjedov bajunet, šuma i mokro lišće pod nogama, sve dok se nad njime najednom ne nadvije nekoliko slojeva crne magle. Protagonist Damir se iznenada budi iz te magle i nađe među nepoznatim licima. Saznajemo da je smješten u bolnici gdje se oporavlja od po život opasnih ozljeda – scene opisane u gotovo poetsko-naturalističkoj maniri. Autobiografski su to zapisi prožeti esejističkima i dnevničkima – svojevrstan žanrovski hibrid na tek nešto više od stotinu izuzetno snažno emocijama nabijenih, atmosferičnih, dubokih, teških te istodobno oštrih stranica. Ponovno se ističe autorova sklonost detalju, usmjeren je, koncizan i precizan – kao da osluškuje svaku rečenicu stremeći ponajprije što višoj razini stilske ispoliranosti.

[Kritiku Petre Bolić o knjizi Okretište čitajte na linku.]

Stvarnosno, iskreno, emocionalno vrlo eksplicitno i – prije svega – ljudski. Marko Tomaš u svojoj najnovijoj zbirci oslikava potpuno logičan košmar i podvojenost ljudskoga bića kakvo svatko od nas zapravo i jest. Ciklusi u zbirci su obilježeni nesigurnošću, iščekivanjem, zabrinutošću, ali i spokojem, skladom te naposljetku i nevjerojatnom srećom i velikom ljubavi. Pa ipak je samo mijena stalna, a toga je lirski subjekt itekako svjestan. Progovara onim “starim” tomaševskim neoromantičarskim glasom, a priziva i mnoga sjećanja te uvodi i poznati topos Hercegovine koja prožima gotovo svako njegovo djelo kao što prožima i njegovo jastvo. Zbirka nastala u ovim pandemijskim uvjetima prikazuje nam mnogo nesvojstvene mu stabilnosti, ali otvara i velika pitanja. Naime, u ovakvim trenutcima nam ponekada svima doista djeluje kao da Bog više ne zalazi u našu mahalu.

 

Dunja Ilić

  • Mieko Kawakami, Breasts and Eggs (Europa Editions, 2021., s japanskog preveli Sam Bett i David Boyd)

Original je zapravo na japanskom jeziku, naziv za englesko govorno područje (a onda i ostala) je prilagođen, i to se pokazalo kao dobar marketinški trik. Na prvi pogled bizarna knjiga, koja se ipak bavi veoma prizemnim i važnim temama, pa vas, između ostalog, navodi da dobro razmislite pre nego što bacite ostatke ručka jer vam se ne jedu za večeru. Glavne teme, želja jedne sestre da uveća grudi i druge da začne dete s donorom, verovatno su razlog zbog kog je ova knjiga postala senzacija, ali ono što je čini remek-delom jeste način na koji se priča o ovim „besmislenim“ željama oblikuje i razrađuje, tako da se ukaže na istorijsku važnost solidarnosti među ženama (u porodici) i mučeničku požrtvovanost koja je često jedino što održava u životu u sistemu koji je neumorno naklonjen muškarcima. Knjiga je odnedavno dostupna i u srpskom izdanju (Kontrast), a ne sumnjam da je u pripremi i hrvatsko.

  • Jennifer Egan, A Visit From the Goon Squad (Knopf, 2011.)

Prevedena na hrvatski kao Vrijeme je opak igrač (Profil, 2011., prijevod Mihaela Velina), a na srpski kao Vreme je siledžija (Kontrast, 2016., prijevod Konstantin Popović), ova knjiga, s kojom kasnim, a i sada bi mi promakla da je slučajno nisam otkrila na silabusu jednog kursa, osvojila je Pulicerovu nagradu i poznata je kao labavo struktuiran roman koji sadrži poglavlje u obliku power point prezentacije. To, čini se, uznemirava mnoge čitaoce, pa joj na Goodreadsu redovno daju jednu zvezdicu, uz komentar da je besmislena ili nečitljiva (note: nema stvarno dobre knjige bez barem jednog takvog reviewa). Sve ovo navodi na pogrešan trag – eksperimentalnost je ovde umerena, strukturu čine priče ličnosti međusobno manje ili više povezanih u prošlosti ili sadašnjosti. Pripoveda se u raznim licima, ali na potpuno dostupan način, tekst je psihološki uverljiv i bogat zanimljivim sudbinama, duhovit, pronicljiv, dirljiv.

[F.B.-ovu preporuku knjige čitajte na linku.]

  • Alena Mornštajnova, Hana (Hena com, 2019., s češkog prevela Sanja Milićević Armada)

Češka spisateljica Alena Mornštajnova objavila je nekoliko knjiga suštinski iste strukture, zasnovane na preplitanju sudbina i istorijskih okolnosti. Taj postupak ubrzo postaje dosadan, ali Hana, prevedena na hrvatski 2019. u izdanju Hene com, njen je najbolji roman, to je priča o devojčici iz jednog malog češkog mesta koja ostaje siroče i počinje da živi s mladom, ćutljivom tetkom misteriozne duge sede kose. Zaplet, zasnovan na događajima povezanim s Drugim svetskim ratom i holokaustom, ispunjen je tajnama koje se postepeno razrešavaju, a pripovedanje je, uprkos temi, zbog dečije perspektive gotovo bajkovito. Od knjige je teško odvojiti se čak i u trenucima opisa scena iz koncentracionog logora. Već i onako dirljiv, za mene ovaj roman ima i poseban značaj, budući da je prvi koji sam pročitala na češkom jeziku (to je ujedno i disclaimer za slučaj da vam se učini da preporuka nije u mom stilu).

 

Luca Kozina

  • Mieko Kawakami, Heaven (Europa Editions, 2021., s japanskog preveli Sam Bett i David Boyd)

Iako je njen prvi roman objavljen sad već davne 2007. godine, japanska spisateljica Mieko Kawakami je tek odnedavno otkrivena u anglofonom književnom svijetu. Nakon hita Breasts and Eggs, uslijedio je prijevod kratkog romana Heaven. Naoko jednostavna priča o prijateljstvu dvoje zlostavljanih trinaestogodišnjaka - neimenovanog protagonista i njegove razredne kolegice Kojime je poligon za filozofska razmatranja odnosa dobra i zla te patnje kao spasenja - sve to je autorica uspješno upakirala u nešto manje od 200 stranica.

  • Truman Capote, A Tree of Night and Other Stories (NY: Random House, prvo izdanje 1949.)

Povremeno se poželim odmaknuti od suvremene književnosti i posegnuti za nekim previđenim klasikom. Početkom ove godine sam tako naišla na ranu zbirku priča Trumana Capotea A Tree of Night and Other Stories. Ekscentrični, larger than life likovi, humor (“nisam bio samo klaun, prodavao sam osiguranje”) stilska jasnoća i majstorska struktura priča su odličan uvod u Capotea, pogotovo za čitatelje kojima je Hladnokrvno ubojstvo prevelik zalogaj.

Najbolje priče u zbirci su "Children on their Birthdays", "Master Misery" i "Miriam".

Kada pročitate ovu zbirku, više vam prva asocijacija neće biti istoimena pjesma grupe Bastille. Žanrovski gledano, priče su čisti horor, ali ne onaj izmišljeni, već onaj koji se svakodnevno događa u državama poput Argentine. Zbirka je nazvana prema jezivoj, ali jednako zadivljujućoj zadnjoj priči o ženskoj solidarnosti koja odlično zaokružuje autoričine preokupacije nasiljem, ženskim iskustvom i terorom argentinskih vlasti.

[F.B.-ov tekst o knjizi Što smo izgubili u vatri čitajte na linku.]

Luka Ostojić 

  • Ottessa Moshfegh, Moja godina odmora i opuštanja (Vuković i Runjić, 2021., s engleskog prevela Maja Šoljan)  

Neka vas naslov ne zavara – Otessa Moshfegh neće čitatelje nježno i polako uvući u svoj svijet, nego će ih ščepati, baciti tamo naglavačke i još im skočiti na rebra. Tko to preživi, uživat će u britkom, drskom i duhovitom pisanju ove izuzetne autorice koja bi uživala kanonski status da je kojim slučajem mrtav (ili makar vrlo star) muškarac. Moja godina odmora i opuštanja, njen drugi roman i prvi hrvatski prijevod, prati blaziranu mladu bogatašicu iz New Yorka koja uz pomoć tableta odlučuje doslovno prespavati cijelu godinu kako bi se mentalno pročistila i okrenula novi list u životu. Pospanoj fabuli začin daju ljuti sarkazam bez granica, maštoviti i bizarni detalji (doktorica Tuttle!!) i intenzivna kap topline koja se pojavi na kraju crnohumornog vala. Odgodite spavanje i odmah pročitajte Moshfegh. 

  • Anna Burns, Mljekar (Naklada Ljevak, 2021., s engleskog preveo Igor Buljan) 

Gusto pisani roman o ratnom stanju u Sjevernoj Irskoj, ispričan iz perspektive bezimene pripovjedačice u bezimenom gradu punom bezimenih likova i frakcija? Zvuči kao preporuka za teške mazohiste i više studente analogne filozofske komparatistike. No, iako je sve navedeno točno, zapravo se istovremeno radi o originalnom, zanimljivom i briljantno izvedenom romanu koji prati kako se ljudi polako, ali potpuno prilagođavaju sumanutoj svakodnevici. Pripovjedačica je neobična 18-godišnjakinja koja zapinje za oko lokalnom teroristu Mljekaru što pokreće niz nevjerojatnih peripetija. Spoj humora i nasilja snažno podsjeća na Top listu nadrealista, pripovjedni jezik je fantastičan, a trnci prolaze gotovo neprekidno (pri čemu se u moru potresnih prizora ipak ističe scena s lokalnim psima). Preporuka i pol!  

  • Drive My Car  (r. Ryûsuke Hamaguchi, 2021.) 

U srednjoj školi pročitao sam Južno od granice, zapadno od sunca što mi se toliko zamjerilo da sam smjesta osudio Harukija Murakamija na status foliranta i precijenjenog kicoša. Tek 15 godina kasnije, nakon nagovora raznih ljudi, dao sam japanskom skoro-nobelovcu novu šansu, pročitao Nakon potresa i – osjetio identičan nalet bijesa i gađenja. Možda je to samo dokaz da se neki ljudi s godinama ne opamete, no u svakom slučaju očito nam nije suđeno. 

Zašto mi se onda ekranizacije Murakamijevih priča toliko sviđaju? Nakon odličnog korejskog Izgaranja (r. Chang-dong Lee, 2018.), sada sam imao sreću gledati japanski Drive My Car na Human Rights Film Festivalu. Trosatna adaptacija Murakamija zvuči kao posebno okrutan oblik mučenja, ali strah je bio nepotreban. Redatelj Hamaguchi kroz film nas vozi spretno, pouzdano i bez ironije, od naizgled efemernih tema do dubokih i uznemirujućih osjećaja krivnje, nerazumijevanja, ljubavi, zamjeranja i opraštanja, sve da bi nas mirno doveo natrag, parkirao i pustio nas da izađemo iz dvorane tek isti, a opet nepovratno drugačiji.

Murakamija ne bih podvalio ni ljutom neprijatelju, Hamaguchijev film preporučujem svima. 

 

Dalibor Plečić

  • Imbolo Mbue, How Beautiful We Were (New York. Random House, 2021.)

Roman o izmišljenom selu nazvanom Kosava, u izmišljenoj afričkoj državi, u kome su životi žitelja ugroženi od strane kompanije Pekston koja je otkrila naftu na njihovoj teritoriji. Prevashodno roman o hrabroj mladoj devojci koja počinje revoluciju protiv velike američke kompanije, sa pregršt inovativnih strukturnih elemenata koje je autorka vešto spojila. Dirljiva knjiga u kojoj se kroz svojevrsni elegični izraz u više slojeva problematizuju antagonizmi današnjeg uređenja sveta.

  • Patricia Lockwood, No One is talking about this (Riverhead Books, 2021.)

Zanimljiv i britko napisani roman u fragmentima. Radnja je usredsređena na neimenovanu protagonistkinju koja je internet celebrity i stručnjakinja za digitalne medije. Roman je napisan u dva dela, prvi deo se odnosi na probleme junakinje u virtuelnom a drugi na one u realnom svetu. Zanimljiv i znalački oformljen osvrt na problematiku identiteta koja je danas više nego aktuelna.

  • Svetlana Slapšak, Moj mačkoljubivi život (Štrik, 2021.)

Spoj autobiografije i mačje biografije, kako je sama autorka opisala svoje delo. Zanimljivo štivo o životu Svetlane Slapšak, ali o našim životima s obzirom na činjenicu da knjiga pruža retrospektivu na važne događaje iz prošlog i ovog veka. Sve skupa ispričano u ritmu te večite misterije – mačjeg predenja. Mačke predu kada se osećaju dobro, ali i kada žele komunikaciju ili kada osećaju bol, mačke predu na frekvencijama od 25 Hz do 50 Hz koje su se pokazale kao idealne u terapiji lečenja kostiju i obnavljanja snage.

 

Matija Prica

Male smrti stilski su izvrstan roman, vrlo čitak, iako će pažljivog čitatelja nagraditi svojom citatnošću i intertekstualnošću. Također, premda se radi o dosta osobnom tekstu, istovremeno funkcionira mnogo općenitije, odražavajući iskustva, dvojbe, strahove i sve ono s čime se susreće ne samo jedna, već čitav niz generacija.

[Dojmove Čitateljskog kluba + o knjizi Male smrti čitajte na linku.]

Ivko je jedan od zanimljivijih domaćih mladih autora, vješt pripovjedač te jako dobar u koncipiranju i strukturiranju kratkih priča. Aktualne društvene teme i probleme koje obrađuje u svojim pričama oneobičava pripovjednim postupcima ili pak, nešto rjeđe, uvođenjem nadrealnih elemenata, a otvoreni krajevi njegovih priča kao da su prije prozor s kojeg se pogled pruža na pustopoljinu, nego vrata u novi svijet. 

[Kritiku Matije Price o knjizi Nepovredivo mjesto čitajte na linku. Knjiga je predstavljena na Booksi u parku, a snimku pogledajte ovdje.]

  • Martina Vidaić, Stjenice (Naklada Ljevak, 2021.)

Stjenice su roman koji kombinira zanimljivu radnju i izražene introspektivne momente. Pripovjedni ton je donekle suh i hladan, iako je roman jezično raznovrstan i iznimno zanimljiv; međutim, upravo se na tom fonu tim više ističu pojedina duboka i britka zapažanja o pojedincu i svijetu.  

 

Sara Tomac

  • Annie Ernaux, Jedna žena (Multimedijalni institut i Kulturteger, 2021., s francuskog preveo Marko Gregorić)

O ovoj knjizi već je štošta izrečeno i napisano, a bit će, vjerujem, i još. Ernaux je čitateljsku godinu obilježila i mojoj malenkosti, i ne preuveličavam kada kažem da me Jedna žena nemilosrdno ostavila u naletu intenzivnih emocija dugom gotovo kao njeno čitanje. Od svega što u književnom smislu čini Ernaux kao možda najbitnije izdvojila bih njenu izvanrednu vještinu pripovijedanja o majci, majčinstvu i obitelji na dirljivo realan način – kao mjestu inherentno i nježnom i okrutnom.

[Razgovor kritičarki i kritičara o Annie Ernaux i knjigama Jedna žena i Događaj poslušajte na linku.]

  • Hilary Mantel, Wolf Hall (V.B.Z., 2011., s engleskog preveo Petar Vujačić)

Negdje sam, ne znam više gdje, čula kako se ne treba bojati debelih knjiga. Ne mogu reći da sam ih se ikada bojala, naprotiv, knjige s mnogo stranica oduvijek su mi bile draže jer mi se čini kao da poklanjaju vrijeme i daju više nečeg, nečeg teško odredivog. Međutim, tada sam osvijestila da ih, zbog užurbanosti, lijenosti ili čega drugoga, ipak izbjegavam. Prva knjiga na koju sam nabasala na putu ispravljanja te nepravde prema ovećim knjigama bio je povijesni roman Wolf Hall Hilary Mantel. I roman i njen nastavak, a umalo i treći, završni dio, autorici su priskrbili Bookera. Središnji lik trilogije engleski je državnik Thomas Cromwell, a osim minuciozne tapiserije dvora Henrika VIII. i šesnaestostoljetnih igara ekonomije, politike i moći, Mantel je istkala i izuzetno intrigantno i izazovno štivo zanimljivo i poticajno današnjem čitatelju (čak i ako se možda boji debelih knjiga).

[O knjizi je davne 2011. pisala Vesna Solar. Tekst čitajte na linku.]

  • Tove Jansson, Zima u Mumindolu (V.B.Z., 2019., sa švedskog prevela Željka Černok)

Svako toliko niz ozbiljne književnosti koju čitam otkako se računam kao odrasla osoba imam potrebu presjeći nečim razigranijim, da se uzemljim. Veoma dobrodošla mi je stoga bila serija knjiga o Muminima švedske spisateljice Tove Jansson koju je izdao V.B.Z., a koju sam dotad tek kao mlađa pratila putem crtića (Snufkin, tj. Miran jedna je od mojih najranijih simpatija). Ovim zimskim i (zamalo) snježnim danima najprikladnija je Zima u Mumindolu, priča iza koje se krije poruka o upornosti, formativnoj usamljenosti, važnosti prijatelja i sigurnosti domaćeg te veličanstvenoj naravi prirode.

 

Anja Tomljenović

Ova zbirka kratkih priča nagrađivane autorice Lane Bastašić pojavila se u Frakturinom izdanju početkom godine i ostala je temom razgovora, posve zasluženo, sve do njezinog kraja. Protagonisti knjige su djevojčice i dječaci koji su svoje mliječne zube, barem metaforički, odavno izgubili. Autorica pronicljivo razotkriva nasilne i često pomaknute trenutke u djetinjstvu usidrenom u probleme društva jednog prostora koji, iako ne precizno definiran, nalikuje našemu i/ili susjedovu.

Argentinska spisateljica i novinarka Mariana Enríquez uvlači čitatelja u mračne, depresivne i krajnje uznemirujuće događaje u najsiromašnijim dijelovima Buenos Airesa. Što smo izgubili u vatri je sirova zbirka kratkih priča s fantastičnim elementima koji lako mogu postati zastrašujuća stvarnost. Možda će knjigu najbolje opisati podatak s korica: priče su prodane u preko dvadeset zemalja čak i prije nego što su objavljene na španjolskom. Koliko god željeli napraviti pauzu i ispustiti je iz ruku, neprestano tjera na čitanje.

U posljednjih nekoliko godina Martina Vidaić zaslužila je kontinuiranu pozornost stručne javnosti i njezina svaka knjiga dočekuje se s neizvjesnošću, pa i ova. Za zbirku poezije koja to na prvi pogled i nije, autorica je dobitnica nagrade Kamov za najbolju knjigu godine. Radi se o zanimljivom konceptu koji u formi poetsko-proznih ulomaka pred čitateljem oslikava mediteranski duh tržnice, istovremeno ispisuje mučnu prošlost nepravde i tragedije.

[Kritiku Anje Tomljenović o knjizi Trg, tržnica, nož čitajte na linku.]

 

Fotografija Harukija Murakamija: Society for Culture, Art and International Cooperation Adligat; Wikimedia Commons.
Fotografija filma Drive my car: drivemycar.film.

Možda će vas zanimati
Video
Homepage 291306001 415344740637562 3309032360045307158 n 04.08.2022.

Prvi prozak na vrh jezika: Igor Ivko

Na festivalu Prvi prozak na vrh jezika gostovao je Igor Ivko, autor zbirke priča 'Nepovredivo mjesto'.

Piše: Ivana Dražić

Video
Homepage 290838184 455181139943862 4464188855505262547 n 02.08.2022.

Predstavljanje zbirke pjesama Mary Oliver

Na Booksi u parku predstavljena je zbirka pjesama Mary Oliver, velike američke pjesnikinje.

U fokusu
Homepage ernaux dogadjaj naslovnica 22.07.2022.

U razgovoru s Annie

O knjizi 'Događaj' Annie Ernaux, koja je u pravo objavljena u izdanju Bookse i Multimedijalnog instituta, piše Ana Fazekaš.

Piše: Ana Fazekaš

Video
Homepage 290995952 5273747136042250 5297649233841575822 n 13.07.2022.

Prvi prozak na vrh jezika: Marija Katalinić i Josip Čekolj

Snimka prvog dana festivala 'Prvi prozak na vrh jezika': razgovor s Marijom Katalinić i Josipom Čekoljem.

Preporuke
Homepage untitled design 08.07.2022.

Dijamant književnog nadrealizma

'Solenoid' Mircea Cărtărescua je remek-djelo, književnost koja se pokretana velikim i moćnim magnetskim zavojnicama autorove mašte s lakoćom uzdiže u nebesa. 

Piše: F. B.

Intervju
Homepage img 20220413 120931 27.06.2022.

'Živjela sam, radila i studirala s Minotaurima u labirintu.'

Ususret gostovanju na festivalu 'Prvi prozak na vrh jezika' razgovarali smo s Marijom Katalinić.

Piše: Booksa

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu