'Pjesma mora biti radikalna uvijek, ili ne treba biti.'

Povodom izlaska zbirke pjesama u prozi Knjiga praznika, koju su objavili Booksa i MaMa u biblioteci Prijatelji, o knjizi, ali i Svjetskom danu vrabaca, ježevima, idiotizmima i „pak-kapulama“, razgovarali smo s autorom Markom Pogačarom. 

Nakon knjige eseja Pobuna čuvara / čitati noću, u izdanju Kulturnog centra u Novom Sadu, Knjiga praznika ti je druga knjiga objavljena kod nekomercijalnog izdavača, udruge Kulturtreger (Booksa) i Multimedijalnog instituta. Kako je nastala ova suradnja? Kako je tekao urednički proces?

U početku sam knjige u izdavačkom smislu objavljivao po inerciji, oslanjajući se na svog matičnog urednika Krunu Lokotara. I u realnom vremenu i retrospektivno gledano, čini mi se da su one u tim kućama dobro funkcionirale. Nešto kasnije počeo sam knjige promatrati individualno, kao entitete koji imaju svoju vlastitu logiku, koja nadilazi njihov neposredan sadržaj. Počeo sam se više zanimati za materijalnost sveska, izdavački kontekst i fokus, niz drugih knjiga i autora u čijem se društvu nalaze. Moj je matični izdavač od 2016. Fraktura, koja radi odlične knjige, s kvalitetnom opremom (što implicira i određenu cijenu) te isključivo u tvrdom uvezu. A nedavnu putopisnu knjigu Latinoamericana sam, na primjer, otpočetka vidio u sjajnom Sandorfovom nizu Tok – kao lagani, jeftini, džepni paperback, kojem super paše i taj tipografski, citatni, na Arsovskog pomalo naslonjeni dizajn. Osim toga, čitavo kolo mi je bilo uzbudljivo – Krležini dnevnici, Whitman, Reznikoff… Knjiga eseja koju spominješ ondje je također s razlogom. KCNS je zapravo stari, veliki i uhodani izdavački pogon koji, između ostalih, ima tu finu, dobro kuriranu esejističku biblioteku, s naslovima mojih dragih ličnih i/ili tekstualnih sugovornika, u rasponu od Srđana Srdića do Waltera Benjamina. Tu knjigu nisam kasnije ni preštampavao u Hrvatskoj, čini mi se da nema potrebe.

Slična priča je s bibliotekom Prijatelji. Jako mi se sviđaju te knjige, autori poput Albaharija, Ugrešić i Krasznahorkaija, i izdavački pristup. To je pozivna, narudžbena biblioteka, pa je na neki način i kumovala da ova knjiga, koju sam dugo premetao po glavi, a nikako sjedao pisati, uopće nastane. Forma je tražila urednika – htio sam taj rukopis proći s Branom Oblučarom jer sam znao da ima svu potrebnu ekspertizu i senzibilitet za taj tip teksta, i da je prava adresa za neke moje kompozicijske i ine nedoumice. Da je sve skupa tako dobro klapalo, treba zahvaliti urednicima izdanja Petru Milatu i Miljenki Buljević, koji su od rukopisa napravili upravo divnu knjižicu.

Poput Šamijinog Projekta Poljska ili tvojeg ranijeg ciklusa Jezero u zbirci Predmeti, u novoj zbirci zahvaćaš u ispisivanje/mapiranje fiktivnog, fingiranog, sekundarnog svijeta – vrištine. Njezino samo ime evocira dugu književnu tradiciju (meni su prve asocijacije na Orkanske visove Emily Brontë i na Eliotovu pustošiju, tj. The Waste Land); u tekstu je ona vrijeme i prostor, više od prostora, do kraja zbirke je san (snoviđenje), fantazma. S distancom, vriština se više čini kao trećiprostor, kao stanje ili pozicija.

U književnosti nakon Puste zemlje naravno ništa više ne može biti sasvim neeliotovski pusto. No prostorne su karakteristike došle prije svega iz moje lične fascinacije vrištinama, i iznad svega krasom, koji mi je osobno i simbolički blizak. Opet, ja ne mogu misliti kras mimo Kosovela. A Kosovel – udarna igla mog književnog svijeta – odrastao je sasvim slučajno nekoliko kuća od moje bake Marije. No, sve su to akcidentalije. Ova je vriština sasvim izvjesno nemjesto, slobodnolebdeći koordinatni sustav koji neprestano iznevjerava vlastita sidra, tekstualna funkcija koja miriše.

Knjiga praznika nastavlja se na tvoje ranije zbirke poezije Crna pokrajina i Zemlja Zemlja. Nakon ranijih knjiga eseja kao konvencionalnih proznih tekstova i knjiga poezije s konvencionalnim poetskim tekstovima, Knjiga praznika nudi pjesme u prozi. Je li Knjiga praznika tražila pjesme u prozi ili suprotno? Kakve je spisateljske strategije tražila forma?

Neka vrsta zametka Knjige praznika nalazi se u jednoj pjesmi iz Crne pokrajine, u kojoj „šume praznici bivših država“. Otad me to kopka. Inicijalna ideja bila je sačiniti svojevrstan katalog nekad zaista postojećih, „rashodovanih“ državnih praznika: popis bi, samo u okviru dvadesetog stoljeća na prostoru mog odrastanja, u času nadmašio opseg ovakve knjige. Imao sam i nekoliko sasvim različitih strategija njihovog raspisivanja. U procesu su se „realni“ praznici uglavnom premetnuli u „imaginarne“. A gotovo posvemašnja apstrakcija te podjele postala je jednim od temelja knjige. Taj je odmetnuti, divlji kalendar zatim za sobom povukao i konture pripadajućeg svijeta, likove/aktante, meandre uokolo toga središnjeg toka. Za ovu, i manje-više svaku drugu pjesničku knjigu, presudno mi je važan njen specifični glas. Jednom kad sam ga našao i povjerovao mu, slijedio sam ga, i činilo mi se da bolje funkcionira u proznom slogu. Trebala mi je rečenica, njezina ulančanost, ritam pluga, ili teretnog vlaka. Ova knjiga iz temelja gradi svoj svijet i nisam htio da naglasak bude na pojedinim ciglama, nego na cjelini zida, koji tu fresku nosi. Klasični stihovi činili su mi se kao prevelika distrakcija, izlog narcisoidnog karaktera pojedinih slika i sintagmi, za kojeg u ovom konceptu nije bilo mjesta.

Ako se mogu ubaciti, uz premetanje „realnih praznika“ u „imaginarne“ u zbirci je riječ i o premetanju svakodnevnog (ne)opaženog u izdvojeno, istaknuto, izvanredno. U Fusnota mostovima, to je primjerice nestajanje riječi, kojih onda ni fizički više nema u tvom tekstu.

Čini mi se da si u pitanju – u ovom „premetanju svakodnevnog (ne)opaženog u izdvojeno, istaknuto, izvanredno“ – ponudio jednu od mogućih, usto prilično funkcionalnu definiciju temeljnog pjesničkog principa, ili barem onoga kako se potonji ponešto uopćeno, ali u načelu ne posve pogrešno već po navici promatra. Spomenuti sastavak na „sadržajnoj“ se razini bavi iščeznućem određenih riječi pa je tekstualna logika tražila da one i „formalno“ nestanu. Niz primjera iz povijesti književnosti i umjetnosti općenito upućuje nas na semantičku prenapregnutost, u ovom slučaju izrazitu, glasnu rječitost izostanka znaka. Višak eksplikacije svakako izvjesnije odstreljuje pjesmu nego njen manjak. 

Etnologinja Dunja Rihtman-Auguštin pisala je o političkom folkloru praznika i npr. socijalističkom stvaranju blagdana kako bi se zamijenila običajno-obredna tradicijska praksa i buržujski praznici, a afirmirale socijalističke vrijednosti. Što onda u tom kontekstu znači sastavljati svojevrstan katalog praznika u doba (kako navodiš u jednom intervjuu) globalne pandemije?

Pa praznici i nisu ništa drugo doli folklor s vojskom i policijom. Ne treba, pritom zaboraviti da se „folklor“ često proizvodi, da nije nužno samonikao. Socijalizam je na ovim prostorima imao jedva 45 godina da ubrzano proizvodi svoje obredno-komemoracijske prakse. Pa svi temeljni kršćanski praznici, u više od dva tisućljeća te osione ujdurme, dolaze iz poganskih tradicija, sasvim različitih, uglavnom i sadržajno, a što se datumske logike tiče gotovo beziznimno. Radilo se o Ozirisovom ubojstvu, keltskoj novoj godini ili čemu trećem, riječ je o sračunatom ulaženju u već uhodane cipele. U pitanju je preuzimanje institucija, kontrola nad policijom i vojskom koje će praznike jamčiti. Koncept knjige je, kako sam spomenuo, nastao odavno, igrom slučaja napisana je u vrijeme pandemije. Što, naravno, ne čini taj ključ čitanja manje legitimnim.

Koji je tvoj odnos prema praznicima?

Prema praznicima imam radikalno ambivalentan odnos, iako neke jako volim, a neke, recimo, poštujem. Sasvim privatno, više od praznika volim neke tzv. „istaknute datume“. Na primjer Svjetski dan vrabaca 20. ožujka, ili Dan željezničara 15. travnja, ili 23. ožujka Svjetski dan meteorologa, ili na primjer 9. rujna Dan ustanka u Istri i Slovenskom primorju. Izrazito uživam u tim „malim praznicima“. Neki „veliki“ me s druge strane, neopisivo nerviraju. Posebno, na primjer, sasvim besmisleni i dozlaboga kičasti praznici Uskrs ili Dan državnosti.

Prvi put u knjizi posežeš za ilustracijama – onima iz filma Alice Jana Švankmajera, ilustracijama Vilka Glihe iz izvornog izdanja Ježeve kućice i onima iz školskih zoološko/anatomskih plakata s interneta. Kako je i kada došlo do uključenja ilustracija/snimaka? Kako su birane? Koja je njihova uloga u knjizi?

Ilustracije su došle naknadno, kao još jedna od strategija istovremeno utemeljivanja i rastemeljivanja tekstom stvorenog svijeta. Nije mi se činilo adekvatnim da knjiga bude autorski ilustrirana, da uključi neku vrstu unificirane umjetničke interpretacije njezinih likova i situacija. Posegnuo sam za ready-madeom; slikama koje su mi se prve javile u glavi kad sam ja sam vizualizirao protagoniste. To su, barem u slučaju Ježeve kućice, vrlo prvoloptaške, generacijski univerzalne asocijacije. Švankmajerovom Bijelom zecu i Ćopić-Glihinoj Ježurki pridruženi su didaktički, anatomski prikazi istih životinja. Sve ilustracije na neki način, ne isključivo montažnom logikom, interferiraju s tekstom. Daju tim likovima fizičku pojavnost, ali čim im je pridaju, u isti mah im je također nepovratno oduzimaju jer je očito riječ o maskama, odrazima. Ilustracije, umjesto da ih utjelovljuju, likove dodatno obezličuju i apstrahiraju, stvarajući istovremeno gustu asocijativnu značenjsku mrežu za čitatelje koji reference poznaju. Ta mreža, međutim, nije osmišljena kao narativna struktura, nego kao tekstualno zavođenje.

Motiv ježa, koji zajedno s ilustracijama, nužno evocira lik Ježurke Ježića. On je zadnjih nekoliko godina imao vlastito uskrsnuće u javnom interesu, ali čini mi se sličnog karaktera kao i središnji spomenici spomeničkih kompleksa iz šezdesetih i sedamdesetih godina – više kao dostignuće ilustracije i pričanja negoli zbog njegove (izvorne? izvorno pripisivane?) simbolike? Ježevi su bitni motivi u zbirci i vrlo programatski pisani. Zašto ježevi?

Eh, kad bi barem svake godine uskrsavao Ježurka Ježić! Ježevi su fascinantne životinje. Od djetinjstva ih često srećem i otpočetka imamo prilično kvalitetan odnos.

Kad smo kod pojedinih motiva – koje je značenje visidjedova? Ne mogu ga dohvatiti.

Mikro-ciklus o visidjedovima rekreira, u specifičnom svijetu i kontekstu knjige, narative narodnooslobodilačke lirike. Ako je išta u svijetu vrištine transparentno, to su, čini mi se, upravo visidjedovi. U kontekstu knjige, to su četiri sasvim konkretna partizanska borca, naši sasvim konkretni djedovi, obješeni na jedno sasvim konkretno drvo, koji imaju posla s jednim sasvim konkretnim gavranom te nizom više i manje predvidivih atmosferskih i inih univerzalija i datosti vezanih uz to drvo i određene organske procese, također posve konkretne. Oni, usto, imaju svoje sasvim konkretne krvnike.

Kao i druge tvoje zbirke, tako i Knjiga praznika započinje programatski, manifestno, Ptičjim šabatom, odlukom pjesničkog subjekta o jeziku kao oružju…

Knjiga praznika je pjesnička knjiga, ona nema zbirni karakter, pisana je otpočetka s jasnim konceptom i idejom o suodnosu dijelova i cjeline. Tako da njezin početak i kraj nisu samo retoričke instance, već je uokviruju na niz razina i načina. Ekspozicija je otpočetka relativno brza i karte se gotovo odmah otvaraju. Što se oružja tiče, u pitanju je svojevrsno ogoljavanje postupka – ustoličavanje jedne pjesničke i sasvim izvanpjesničke „istine“ kao temelja književnog svijeta. U literaturi bi pozicija jezika barem trebala biti samorazumljiva. Izvan nje i ne nužno pa se nije loše njegovom ulogom s vremena na vrijeme i izravno pozabaviti.

U pjesmi Siročići osvrćeš se na jezični purizam i njegov revizionistički karakter („Devedesetih godina neki je kreten u čitanki promijenio naslov Goranovih Narcisa u Sunovrate“). Zapravo je riječ o vrlo podmuklom činu koji stubokom intervenira u pjesmu, a u ovom slučaju je vrlo ironično. Takva je intervencija – prijevod „narcisa“ u „sunovrate“ – sunovrat: „dubok pad, provalija“ književnosti.

Jezičnom purizmu ne treba tepati: on nije drugo do idiotizam. Sama ideja „čistog“ jezika, jezika statičnog, upisanog u krv i mramor je – osim što je naprosto kretenska – najčešće također zločinačka. U tom kontekstu, svako „prevođenje“ između zajedničkog, različito standardiziranog i sociolingvistički sasvim legitimno četvero-, ili x-imenog jezika, nekada poznatog kao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, osim imbecilnim i sasvim očito suvišnim, smatram i izrazom loše te potencijalno opasne namjere. Prijevod je kod nas neizbježno, prije ili kasnije, predeo slikan krvlju.

A s obzirom na to da ovaj idiotizam nije gotov i svršen moment već proces koji uporno, unedogled traje, konstantno ga podrivaš u svom pisanju jezičnim izborima. U pjesmi Proroci pišeš: „Dapače, reče bijeli zec. Padaće“. Međutim, intrigira me sljedeća potencijalna situacija – na jugoslavenskom jezičnom prostoru ovo nije potrebno prevoditi, no često si prevođen na druge jezike, u kojem je ovo vrlo zahtjevno reproducirati.

Spomenuta će pjesma za čitatelje s naših prostora, zaista, imati jedan dodatni podtekst i mogući interpretativni fon, eksplicitno politički. Ali to je mogućnost. Mnogi ga čitatelji, pretpostavljam, uopće neće aktivirati. Nisam u procesu pisanja razmišljao o prijevodu na strane jezike, iako će taj konkretni podtekst u prijevodu vrlo izvjesno nestati. No ne i nužno. Nipošto ne bih podcjenjivao prevoditelje; u prijevodu, ako je dobar, često ono izgubljeno na mostu dobijemo na ćupriji. Prijevod je uvelike aktivni, participativni, stvaralački proces. Čitava se zapadna kultura uostalom dobrim svojim dijelom temelji na prijevodu: njezina povijest, znanost, književnost, sveti tekstovi… Imam zadovoljstvo raditi s odličnim prevoditeljima – najčešće i samim piscima – Alidom Bremer, Allom Tatarenko, Yolandom Castaño, Nikolom Madžirovom, Pauom Sifom, Andreom Jurjević, Urbanom Vovkom i mnogim drugima. Sve su to bila i jesu uzbudljiva iskustva, na kojima im zahvaljujem.

Zbirka više puta spominje različite sadnje (npr. u Virgule). No povrh izravnih, konkretnih podmetanja i podbadanja u tekstu, dojam je da u svojim tekstovima redovito „sadiš“ nešto što će kasnije izrasti u nešto opasno za dominantni sustav. Gostujući u Šamijinom programu Poezija na živo u Booksi, rekao si da pjesma mora biti čvrsta i kompaktna kao pak, da razbije zube. Gdje naginje onda književnost, prema zamci ili prema paku?

Književnost nije drugo do velika, sveobuhvatna interpretativna zamka. Ako je zamka dobra, i iz nje ne možemo tek tako, ili uopće ne možemo uteći, to nije zato što bi je snažnom činila monolitnost interpretacije, koja se može adekvatno „otključati“. Upravo suprotno: književna zamka strukturirana je kao beskonačna babuška, neiscrpiva kineska kutija. Njezina je učinkovitost u njezinoj interpretativnoj neiscrpivosti. U tom smislu, ponavljam, pjesma mora biti kompaktna – kao pak – i biti spremna razbiti zube. Samo što je taj pak, koji se izvana doima homogenim, sačinjen od neizbrojivih duplih dna. To je jedna pak-kapula. Kapula prehrani, rasplače, razbije zube. A kad je oljuštiš – paf – u sredini nema baš ničega. Najkorisnija, najopipljivija meni poznata kritika esencijalizma općenito. 

Jedna od tih zamki su i ljubavne pjesme – kao i u drugim zbirkama, one su u manjini, no izrazito upečatljive – a koje me uvijek podsjećaju na teze Srećka Horvata o radikalnosti ljubavi.

Srećko je jedan od mojih najbližih prijatelja pa igrom slučaja dobro poznajem priču u pozadini spomenute knjige. Ali nisam siguran da bih vezivao pjesničku radikalnost – postupka, izraza, ili čega trećeg – uz neki određeni tematski sklop. Pjesma mora biti radikalna uvijek, ili ne treba biti. Radikalnost pritom promatram kao apsolutnu predanost, potpunost, na neki način poistovjećenost. Jebo poeziju koja će biti takva samo kada govori o ljubavi. Biti posve predan jednoj amebi, jednom crijepu ili udaru vjetra koji ga ruši – biti na taj način posvećen načinu na koji jezik veze njihovu sliku – to za mene znači pjesničku radikalnost. Ljubav je motiv, a mene malo zanima radikalnost motiva. Ono što me interesira neprekidna je, uopće ne nužno ekscesna, ali konstantna napetost pjesničkog jezika.

U zbirci se vidi da te i dalje fascinira i preokupira izraz „vrijeme“ i njegova mnogoznačnost. Zašto? Do kad?

Zauvijek, naravno. Tog jednog sitnog, sasvim osobnog zauvijek. Ili: do kraja vremena. Do nevremena.

***

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.