Booksina terasa otvorena je svakim danom (osim ponedjeljka) od 10 do 18h. / Booksa's terrace is open from 10am to 6pm.
Close
Page arrow
Piše: F. B.

Zloslutne razglednice

Large arnau soler qol8r25rqdm unsplash

Arnau Soler; Unsplash.

Naslov knjige: Što smo izgubili u vatri Autor knjige: Mariana Enríquez Prevoditelj: Ela Varošanec Krsnik (španjolski) Izdavač: Hena com Godina izdanja: 2021
Srijeda
14.04.2021.

Teško je povući jasnu crtu razdvajanja između stvarnosti i nadrealnog, sve teže je reći: "Evo, ovdje prestaje jedno i počinje drugo", a posebice je to teško, i oduvijek je i bilo, u zemljama Latinske Amerike. Svi oni koji su odvojili dio života i utrošili ga na lutanje beskrajnim, divljim i zastrašujućim krajolicima latinoameričke književnosti – znaju da je tako. Stoga književnice i književnici L'Americe već generacijama niti ne pokušavaju geometrijski precizno iscrtati te granice. Nije nužno, nema potrebe razdvajati vino od vode, paleta južnoameričke književnosti prebogata je bojama, a oni ih, već prema tradiciji, koriste sve.

Naravno, povijest latinoameričke književnosti usko je povezana s poviješću političkog nasilja čiju nevjerojatnu okrutnost argentinska književnica Mariana Enríquez uspoređuje s crnom magijom. Ovo je vjerojatno jedna od najtočnijih definicija nasilnih političkih režima i ne samo argentinskih ili južnoameričkih. U srcu svake diktature leži to nešto potpuno suludo i nadrealno, nešto toliko opako da je usporedivo samo s najstrašnijim i najporemećenijim okultnim obredima. Radnja jedne od priča iz zbirke Što smo izgubili u vatri Mariane Enríquez, Hotel Hostería, smještena je upravo na mjestu gdje su pripadnici onodobne diktature zvjerski mučili i ubijali političke neistomišljenike. Strava navire iz samog tog mjesta iz prostora nepovratno zatrovanog okrutnim iživljavanjem.

Enríquez nema milosti, od prve do posljednje priče nigdje nema predaha za sirotog čitatelja – živopisne krvave, zloslutne razglednice nižu se jedna za drugom sve do velikog finala i pripovijesti po kojoj cijela zbirka nosi ime, a koja je zapravo svojevrstan feministički poziv na naoružavanje.

Prizori strave i užasa u kratkoj prozi Mariane Enríquez nisu svrha samima sebi, nisu tu samo zbog toga da bi šokirali ili uznemirili, ne, svaki od tih prizora pomno je osmišljen i iščitava se kao nešto posve prirodno. Buenos Aires i Argentina koju upoznajemo u ovoj knjizi nešto su potpuno drugačije i suprotno od uobičajenih, dražesno našminkanih turističkih promotivnih spotova. Svaka zemlja izgleda bajkovito kada je predstavljamo u propagande svrhe. Enríquez nas, međutim, vodi na mjesta za koja nismo ni sanjali da postoje (ili nam je lakše kada se pravimo da ne znamo za njih), u samo srce tame, u slamove gdje caruje beznađe i bijeda, i kada shvatimo gdje smo – kasno je, nema povlačenja.

Teško je odbaciti ovu knjigu, ono što vas plaši i uznemiruje, u isto vrijeme vas i magnetski privlači – kao da želite testirati sami sebe i doznati gdje je granica i koliko još izravnih udaraca u lice možete podnijeti. Enríquez vas, u biti, brutalno nokautira u prvoj rundi i poslije toga samo poslušno glavinjate za njom, a ako katkad i poželite okrenuti glavu na drugu stranu- shvatite da to zbog nečega nije moguće.

U meni osobno najdražoj priči Pavao čavao čekićem čekićao: prizivanje velikouhog malca odlazimo na pravi turistički obilazak Buenos Airesa. Na ovoj konkretnoj ruti upoznajemo se s mjestima najopakijih zločina u povijesti grada, a velikouhi malac šampion je u kategoriji gnjusnog. Majstorija u ovoj priči jest u tome što prava, istinska strava dolazi tek na kraju i još bolje – izvire iz onog što nije ni napisano. Mi sami prisiljeni smo u svojim glavama dovršiti priču. Scena koja se neumoljivo rađa pred nama, iz naše svijesti, zaslužuje istaknuto mjesto u Muzeju strave i užasa. Dribling Mariane Enríquez u finalu Velikouhog malca na razini je onog epskog driblinga koji je njezin zemljak Diego Armando izveo 1986. u Meksiku na utakmici protiv Engleza.

Ukratko, dok mi pred zrcalom dokono fitiljimo brkove i raščešljavamo svoje (post)hipsterske-korona brade misleći kako je sve pod kontrolom, žene su zauzele još jedno važno područje – područje horora. Pitanje je jesmo li ikada uopće i imali kontrolu nad svim tim područjima ili smo samo živjeli u uvjerenju da je to neosporno naše? Što se tiče horora, imamo najnovije vijesti – Mariana Enríquez je ondje na vlasti!

Čitajući Što smo izgubili u vatri, Stephen King, pa čak i Clive Barker, doimaju nam se kao dva zaigrana dječačića koja negdje na omiškoj plaži pokušavaju izgraditi kulu od pijeska, a onda dođe val i sve im rasturi.

Velika, bloody-hell preporuka!

F.B., 14. travnja 2021., Zagreb

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu