Dežulovićeve sportske pripovijesti nisu samo nešto se pročita, o njima se priča na kavama, prepričava ih se i ponovo čita, i svaki put imate osjećaj kao da prvi put čitate.
Imamo osjećaj da broj ljubitelja knjige ne opada – već raste! Riječ je samo o našem osjećaju, ne o relevantnim istraživanjima, ne znamo što se događa...
Svakodnevno, dugogodišnje vođenje dnevnika nije baš tako čest slučaj kao što se možda misli. Za takvo što potrebna je čelična disciplina, ali i živog, životnog materijala, a Ćiro Buković je imao materijala na bacanje.
Pitate se, postoji li kakva prečica? Kad već pitate, moramo reći – naravno da postoji! Da ste ranije pitali, mi bismo vam ranije rekli, ali to bi vas onda lišilo drame koju ste prošli, a drama je autoru nasušno potrebna u životu.
Dakle, je li pametnije rukopis poslati jednom izdavaču i čekati odgovor ili ga u isto vrijeme odaslati na više adresa? I kako uopće poslati rukopis!? Elektroničkom poštom ili ga isprintati i poslati običnom poštom kao u vrijeme Divljeg zapada?
"Respetado Coronel! Petkom sam u arhivi književno-industrijskog kombinata Booksa u Martićevoj ulici Zagreb Grada i to je uvijek dobra prigoda da se mašim pera. Tako onda i računajte, ima tko da vam o dogodovštinama iz Bookse piše od petka do petka. Živjeli!"
F.B.
